Hoće li Hrvatska slijediti SAD i najaviti premještanje veleposlanstva u Jeruzalem?

Cijeli se svijet čudi američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, napose ljevičari koji ne mogu vjerovati da se pojavio političar kojeg narod obožava (za razliku od onih koje guraju i podupiru lažne elite) te ispunjava obećanja iz razdoblja predizborne kampanje.

Tako je na zgražanje i užas “slobodnog” i “progresivnog” svijeta Donald Trump najavio preseljenje američkog veleposlanstva u Jeruzalem. Odmah se uzjogunila EU, koja će, ukoliko nastavi sa suludom politikom, kako prema SAD-u, tako i Izraelu, uskoro promijeniti naziv u Sjedinjene europske emirate.

Otkako je neovisne i samostalne Hrvatske, bilo je bezbroj prilika da Hrvati pokažu “urbi et orbi” da nisu neznatan i bezvezan narod. Sad se pruža još jedna; naime, ako je jedina, u pravom smislu riječi, svjetska sila napravila to što je napravila, onda Hrvatska kao mala zemlja može učiniti isto i time za vijeke vijekova dobiti moćnoga prijatelja koji takvu gestu nikad ne će zaboraviti.

Mnogima su promakle dvije činjenice; prva, da je Josipović u izraelskom parlamentu govorio o ustaškoj guji, te druga, da je Vesna Pusić s arapskim zemljama dogovarala hrvatsko priznanje Palestine.  Za nagradu je Vesna Pusić trebala biti “nagrađena” položajem Glavnog tajnika UN-a.  Josipović i Pusić su to radili, ne iz vlastitih interesa, već izvršavajući naloge izvanjskih središta moći, istih onih koji promiču militantni liberalizam, sekularizaciju, a s druge strane islamizaciju Europe.

>>Štiti li SDP, umjesto hrvatskih, ruske interese?

Cilj je bio narušiti odnose Hrvatske, rekli bi teoretičari zavjera, sa zemljom koja upravlja svijetom. Međutim, treba naglasiti da su interesi SAD-a i Izraela istovjetni. Nedavno su im se pridružile Mađarska, Poljska te Velika Britanija (Brexit).

Također, nije slučajno što, otkako je HDZ preuzeo vlast, ministar obrane Damir Krstičević radi na povezivanju Hrvatske i Izraela. Počelo je sa slanjem hrvatskih kanadera u pomoć Izraelu u borbi protiv požara, a nastavilo se sklapanjem vojnog sporazuma prema kojem, ukoliko je jedna zemlja napadnuta, i druga je napadnuta. Ta preinaka hrvatske vanjske politike je istovremeno i jedino postignuće Plenkovićeve vlade, a ironično je što takve vanjskopolitičke poteze vuče ministar obrane, a ne nadležni ministar ili predsjednik Vlade.

>>Željko Primorac: Više je Krstičević učinio za pola godine nego svi ministri obrane zajedno u posljednjih 17 godina!

Daljnja bi se suradnja s Izraelom mogla pojačati i nabavkom izraelskih zrakoplova, čime bi Hrvatska dobila, doduše ne najnovije modele, ali najnoviju vojnu tehnologiju, što je najvažnije. Bilo bi mudro nadovezati se na Trumpov politički čin, iz nekoliko razloga. Prvo, Izrael je 1948. godine imao manje od 3 milijuna stanovnika. 80 godina kasnije, ima ih više od 8 i pol milijuna (nešto bi nam mogli reći o demografskim zahvatima i demografskoj politici). U istih tih 70 godina, neprestano ratuju protiv barem deseterostruko brojnijeg neprijatelja, koji mu, kako vidimo, ne može ništa. Toliko o Arapima i arapskim civilizacijskim, tehnološkim i inim dosezima.

Izraelski je narod od pustinje napravio oazu. BDP im je skoro 40 000 dolara po glavi stanovnika (2016.), imaju vrhunska sveučilišta, izuzetno dobro ustrojeno školstvo (njih bismo mogli priupitati nešto o obrazovnoj reformi), te je 99% Izraelaca izrazito domoljubno nastrojeno. Oni se znaju žustro i učinkovito obračunati s petokolonašima i raznoraznim antinacionalnim elementima koji pokušavaju realizirati tuđe interese. Pravosudni sustav im je takav da se šefa premijerovog kabineta uhiti (2016.) bez upliva i zaštite politike (dakle, mogli bi nas nešto naučiti i o neovisnom te učinkovitom pravosuđu).

Međutim, budući “renesansni” i sveznajući hrvatski čovjek nije u stanju priznati da je netko bolji i sposobniji, mogu se naći razlozi (negativno kondicioniranje) zbog kojih bi Hrvatska, ako već nema onog organa potrebnog za nadovezivanje na Trumpov čin, trebala barem ne opstruirati i svrstavati se na krivu stranu u arapsko-izraelskom sukobu.

Naime, nitko ne uspijeva povezati migrantsku najezdu u europske zemlje s vanjskim politikama tih zemalja. Najviše je pogođena Švedska, koja je dobila pola milijuna Arapa nedugo nakon što je priznala Palestinu. Francuzi su također bili spremni priznati Palestinu, pa je Francuska, prema riječima Francuza trenutno opasnija po život svojih građana nego bilo koja četvrt u Bejrutu ili Teheranu. Isto je s Nijemcima, te Angela Merkel ne može sastaviti vladu, a islamisti divljaju od Münchena do Hamburga. Mudri uče na tuđim pogrješkama, a glupani na svojim.

Naposljetku, bilo bi divna simbolika kad bi Hrvatska najavila premještanje veleposlanstva u Jeruzalem. Izraelci bi iznimno cijenili kad bi tako jedan mala zemlja učinile, realno govoreći, tako malu stvar, a s druge strane, toliko simboličnu. Kad bismo to učinili, uskoro bi svi naši problemi s Bruxellesom, Berlinom, Haagom, Beogradom, Sarajevom, Ljubljanom i ostalim gradovima iz kojih se pokušava upravljati Hrvatskom, ili se koče određeni procesi – nestali.

Politika je umijeće određivanja prioriteta u danom trenutku i prepoznavanje pravog trenutka za donošenje političke odluke. Poglavito za hrvatsku Državu koju, zbog geopolitičke sličnosti i okružja, određeni krugovi već nazivaju Izraelom ovih prostora. Pravi je trenutak tu; hoćemo li po tko zna koji put prokockati priliku?

L. C.