Ako je pravosuđe rak-rana hrvatske države, onda je novinarstvo rak-rana hrvatskog društva. Zaista, prosječan pripadnik hrvatskog puka (ili bilo kojeg puka) nit’ je naročito obrazovan, nit’ je nešto naročito pismen, nit’ je naročito pametan; ljudi vode svoj život, imaju svoje probleme, tegobe i poteškoće te naprosto nemaju vremena upuštati se u nekakve dubinske raščlambe političkih zbivanja, bila ona lokalna, državna ili globalna.

Zato posežu za novinama, odnosno konzumiraju podatke koje profesionalci (novinari), dakle oni kojima je zanimanje i zvanje prenošenje, objavljivanje i uređivanje podataka, plasiraju u javnost putem raznoraznih medija.

Pokojni predsjednik Tuđman nikad nije mario za medije te ih sukladno tomu nikad nije zauzdao, što ne znači upregnuti ih kao propagandni stroj sebe ili vlastite stranke, već ih učiniti nacionalnim, štoviše, državotvornim. Već je početkom novovjekovlja Francis Bacon skovao izraz: znanje je moć. U suvremenoj političkoj povijesti druge polovice 20. stoljeća svjedočili smo mnogim promjenama, kako politike tako i vlasti, upravo zbog novinarske profesije; netko je nešto otkrio, potom napisao pa uredio te naposljetku – objavio – što bi uzdrmalo vlast, odnosno vladu. I u tom nema ničeg lošeg, dapače, novinarstvo je časno zanimanje koje bi trebalo težiti boljitku sviju, a ne biti agitpropovski aparat za održavanje pojedine (ili u komunizmu jedine) političke strukture. Novinarstvo je u svojoj biti isključivo moguće u demokracijama.

U Hrvatskoj novinarstva nema (čast iznimkama!) te se sve svodi na poluistine i polulaži u službi ove ili one stranke/partije, odnosno političke grupacije koja doslovno plaća i naručuje članke i tekstove. Takva je država, odnosno, takvo je društvo i kolektiv sam po sebi neodrživo; ne može se bez činjenica, odnosno bez istine, ma koliko ona bolna bila kako lijevim, tako i desnim svjetonazorskim ušima.

Nažalost, imali smo ovih dana prilike svjedočiti još jednom nakaradnom slučaju kažnjavanja novinara na državnoj televiziji, što stvar čini gorom i bizarnijom, a tiče se novinarke Karoline Vidović Krišto, odnosno najnovije knjige Igora Vukića “Radni logor Jasenovac”. Naime, gospođa Vidović Krišto je “maknuta” iz emisije HRT-a “Dobro jutro, Hrvatska” zbog gostovanja gospodina Vukića, odnosno razgovora o njegovoj novoj knjizi koja za cilj nema postavljanje “nove istine” o Jasenovcu, nego samo postavlja pitanja, i to pitanja koja od 1945. do 1990. nitko nije smio ni postaviti, a nekmoli na njih dati odgovor. Zbog tog je gostovanja programsko vijeće HRT-a održalo 4. lipnja izvanrednu sjednicu.

Ako je za pojedino društvo štetno da se govori, raspravlja ili uopće propitkuje ili preispituje o nečemu što se dogodilo prije više od pola stoljeća, onda s tim društvom nešto nije u redu. Kazniti novinara jer se „usudio“ dovesti u pitanje višedesetljetnu komunističku dogmu, odnosno kazniti ga jer je naprosto dao „bijednih“ 15 minuta etera čovjeku koji predstavlja svoju knjigu… pa to je može samo totalitarni um. Jer, tom se knjigom ne dovodi u pitanje opstojnost hrvatske države, ne šteti se njezinim nacionalnim interesima, niti se narušava „društveno blagostanje“; a i kad bi se to radilo, prava bi država mogla to otrpjeti, jer, prije svega, demokratsko društvo teži slobodi, a ne zabranama, ma koliko se nekima te i takve slobode ne sviđale.

S druge strane, Pupovčevog „novinara“ Sašu Kosanovića, kojeg su s Hrvatske televizije „potjerali“ nakon „hajke“ braniteljskih udruga zbog filma "15 minuta - masakr u Dvoru", sud je vratio na posao. Podsjetimo, "15 minuta - masakr u Dvoru" je dokumentarni film u kojemu se insinuira da je Hrvatska vojska odgovorna za masakr duševnih bolesnika u Dvoru na Uni iako je iz činjenica sasvim razvidno te nesporno da u to doba HV nije bio ni blizu Dvoru. Hrvat će (sram ga bilo!) prije svega primijetiti ime – Saša Kosanović – te će se pritom prisjetiti da državom upravlja Milorad Pupovac, a ako mu se k tomu još i kaže da je Saša Kosanović u „Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta“ jedan od glavnih novinara povezanih s paraobavještajnim podzemljem nikad lustriranih kadrova UDB-e i KOS-a koji kroz „kulturu“ i „novinarstvo“ drmaju hrvatskom političkom scenom, onda će taj Hrvat postati krajnje sumnjičav spram cijele priče o micanju Vidović Krišto, te sudske presude o vraćanju Kosanovića na državnu televiziju.

Još Jugoslavija ni' propala! Davanje otkaza Hrvatima te zapošljavanje Srba na „Hrvatsku“ radio-televiziju podsjeća na neka izrazito neugodna vremena, a sve možemo zahvaliti Pupovcu. Zaista je krasno što predsjednik stranke koju je osnovao Goran Hadžić upravlja Hrvatskom – i njezinom državnom televizijom!

        

Mila Marušić

Share
0