Nikad kraja mukama jugoslavenskim! Prvo srebro u Rusiji hrvatske nogometne reprezentacije, pa spektakularan doček u Zagrebu, posjet izraelskog predsjednika, pa odlikovanje generala Gotovine i Markača, pa obilježavanje obljetnice „Oluje“, pa koncert Miroslava Škore, a u Glini koncert Marka Perkovića Thompsona… Izraelski zrakoplovi sudjeluju u proslavi Oluje, izraelski nas predsjednik podržava i podupire, Crnogorci su obilježili Oluju poslavši svoga predstavnika…

Drugovi i drugarke konsternirani; „ustaše“ se razmahale, svugdje hrvatske zastave, pjevaju se Thompsonove pjesme, izvodi se hrvatska himna s rukama na srcu, a sve uz potporu Židova i Amerikanaca. „Kako sad“ – pitaju se drugovi – „'ustaše' i 'cionisti' zajedno?“ Unatoč HRT-u, RTL-u i Novoj TV, unatoč HINA-i i svim petokolonaškim dopisnicima za strane medije, unatoč Zuroffu i Pilselu, unatoč svim pokušajima difamacije i sabotaže, rovarenja i podrivanja, nitko se u Domovini i svijetu previše ne uzrujava glede hrvatskih proslava (ili komemoracija), izuzev onih 5% „domaćih apatrida“! Štoviše, Hrvatska i Hrvati imaju potporu i blagoslov za sve što čine!

U međuvremenu nas je napustio Oliver Dragojević, što je bio povod za tugovanje cijele nacije, no jugoslavenska peta kolona je uspjela i njegovu smrt iskoristiti za napad na većinske vrijednosti većine građana (ne čak ni naroda, već zaista građana) Republike Hrvatske. Ivo Goldstein piše za „Globus“: „Marko Perković odavna je nadrastao poziciju nositelja 'uvredljive kontrakulture': on je u Hrvatskoj danas 'mainstream'. I to je, zapravo, sva strahota ove zemlje.“ Nastavlja siroti Goldstein dalje: „Još jedan hrvatski pjevač, Oliver Dragojević, svojim nastupima ne šalje političke poruke. Oliver pjeva, već dugo, gotovo 40 godina, 'vjeruj u ljubav'. Je li Oliver manji Hrvat od Thompsona?“

Da pokažemo kako ništa nije slučajno, nego se uvijek radi o koordinaciji ljevičarskih protuhrvatskih nastojanja, navest ćemo i neke misli bivše Josipovićeve savjetnice Zrinke Vrabec-Mojzeš za „Nacional: „Da mase u crnom koje se pale na Thompsonove ustaške koračnice istovremeno pate i uzdišu uz ‘MOJ GALEBE’, teško je povjerovati. Tuga za Oliverom, kao i ljubav prema njegovoj glazbi, ujedinila je naciju, iako to naša estradno osviještena predsjednica do sada nije primijetila.“ Nastavlja mudro, skrbeći o „regijonu“ kao i njezin bivši „predsednik“: „Voljeli su ga i u Makedoniji i Sloveniji, a osobito u Srbiji, kamo nije nogom kročio niti održao koncert još od Domovinskog rata. Ne zato što je bio radikalni nacionalist, već iz principa. Usprkos tome, obožavatelji u Beogradu neće moći prežaliti što ga nisu mogli čuti uživo svih ovih godina.“

„Associated Press“ je svijet izvijestio o ispraćaju “estradne zvijezde bivše Jugoslavije“. Jugoslavensko je ludilo došlo dotle da se pokojnoga Olivera Dragojevića shvaća, predstavlja, odnosno pretvara u „jugoslavenskog“ pjevača, finog, „progresivnog“, „miroljubivog“ dok je Thompson „neoustaša“, „radikal“, „nacionalist“ ili što već.

Dakle, Dragojević uglavnom nije skladao budnice, nego je pjevao o ljubavi, moru, galebu, kamenu, maslini, odnosno dalmatinskim motivima. Pjesme su mu nježne, lagane, usporene, zapravo šansone. Bio je profesionalan glazbenik, pravi Dalmatinac, i živio je od svojih skladbi i pjesama. S druge strane (ili ipak ne), imamo neškolovanog glazbenika, mladića koji je najbolje godine dao ratujući za svoju Domovinu i koji je, ponesen ratnim okolnostima napisao nekoliko budnica koje postaše glazbene uspješnice i ući će u antologiju hrvatske glazbe. Nije baš previše jasno što je Thompson trebao? Je li usred rata, usred velikosrpske agresije i četničkog nasrtaja trebao pjevati „Vjeruj u ljubav“? Je li, usred rata, trebao za partizanske kape, poput „predsednika“ Josipovića, kazati da su „lijepe“, odnosno da su partizanske kape „poruke ljubavi i mira“?! Kakve su to gluposti? I sad imamo dva različita glazbenika i pjevača, no jedan je „ustaša“ jer je skladao i pjevao budnice za vrijeme rata, a drugi je „pravi Hrvat“, da ne kažemo Jugoslaven jer je pjevao o svomu zavičaju, jer se nije upuštao u politiku i jer nije skladao budnice?! Da je barem na jedan dan imati jugoslavensku pamet, baš u ovo ljetno vrijeme, radi odmora…

Problem je što je Thompson simbol; on je utjelovljenje većinskih vrijednosti hrvatskoga naroda: hrvatski branitelj i hrvatski glazbenik. Jer je dobio nadimak po puški. Zato Jugoslavenima smeta jer mu stihovi glase: „Zapalit ću dva tri srpska štaba, da ja nisam dolazio džaba“ ili „Ne ćete u Čavoglave dok smo živi mi“. I zato se iskorištava svaka prilika, od uspjeha nogometne reprezentacije do smrti drugog popularnog hrvatskog (!!) glazbenika kako bi se napalo Thompsona, jer je Thompson to što jest. Uspoređivati Dragojevića i Thompsona jest poput usporedbe renesanse i baroka, i temeljem te poredbe jednog nazivati „ustašom“, a drugog vještački pretvarati u Jugoslavena mogu zaista isključivo pomračeni umovi.

Unatoč svim problemima s kojim se Hrvatska trenutno nosi, ipak je lijepo danas biti Hrvat, ako ništa, zbog frustracije i ludila sve malobrojnijih i sve starijih Jugoslavena. Centar za suočavanje s prošlošću – Documenta – je u ponedjeljak pozvao policiju da podnese kaznenu prijavu protiv pjevača Marka Perkovića Thompsona, jer je „on je dokaz da je ustaška zmija u Hrvatskoj duboko ukorijenjena.“

E pa takvima se može poručiti samo jedno: „Baci bombu, goni bandu preko izvora!“ Ovo je, naravno, satira. Ili nije…?

 

L. C.