Tko u Hrvatskoj forsira Huaweiove velike telekomunikacijske sustave, kinesku građevinsku operativu u izgradnji hrvatske infrastrukture i tko europskim novcem gradi Pelješki most – pitanja su koje hrvatsko novinarstvo očito nije u stanju postaviti.

Andrej Plenković je, sasvim je očito, odradio posao za Ruse (lex Agrokor), a i Kinezima je utabao stazu, unatoč upozorenjima zapadnih saveznika koja su stizala sa svih strana. Ni aktualna predsjednica nije tu bez grijeha; imala je političku mogućnost upozoriti, ako ne i zaustaviti predsjednika vlade, no odabrala je nečinjenje, zato će uskoro oboje pasti, iz čisto geopolitičkih razloga, ako već ne zbog unutarnjih.

Andrej Plenković je veliki promicatelj kineske nazočnosti u Republici Hrvatskoj, ali da bi se pojačao posao s Kinezima potreban je "odan" predsjednik Republike Hrvatske – Zoran Milanović. Iako je formalno ukinut Ured bivšeg predsjednika RH, to nije spriječilo Stjepana Mesića da, uz potporu Budimara Lončara, nastavi s lobiranjem i trasiranjem diplomatskih staza diljem bivših sovjetskih republika, no interesne skupine oko njega su se posebno usredotočile na NR Kinu koja širi svoj utjecaj diljem male Azije i jugoistočne odnosno središnje Europe, a ujedno su "puni k'o brod", što neki vole kazati.

Stjepan Mesić je ujedno i spona koja je omogućila te pripremila posjet hrvatskog izaslanstva predvođenog Andrejom Plenkovićem u Kinu prošle godine u studenom, a njemu i Zoran Milanović zahvaljuje položaj višeg savjetnika organizacije Global Alliance of Sharing Economy čiji je osnivač kineski milijarder i vlasnik poduzeća ToJoy Lu Junqing, što je potvrdio za Jutarnji list Nikola Jelić, glasnogovornik Milanovićeva izbornog stožera.

Kinezi su ozbiljni igrači, zato su igrali na sigurno, tj. na dva predsjednička kandidata, pored spomenutog Zorana Milanovića i na doktora Antu Simonića koji je od konca 2008. godine bio veleposlanik RH u Kini, osnivača Hrvatsko-kineskog društva prijateljstva u Rijeci, a i supruga mu je Kineskinja po nacionalnosti.

Simoniću je namijenjena uloga "dark horse", odnosno "zeca" po naški, u utrci za Pantovčak, međutim, njegove su izborne šanse male te bi upuštanjem u predsjedničku utrku samo oduzeo glasove Zoranu Milanoviću kao kandidatu ljevice, pa je od kandidature odustao u fazi prikupljanja potpisa, a ugrozio bi i Milanovićev ulazak u drugi krug.

Problem s Kinezima je dvojak; osim što su kulturno i civilizacijski izrazito udaljeni od Europe, pa tako i Hrvatske, osim što su komunisti, dakle njihove su vrijednosti stubokom oprječne vrijednostima demokratskoga i slobodnoga svijeta, Kina si može priuštiti, uvjetno rečeno, kratkoročne minuse očekujući dugoročni plus, a gdje se jednom smjeste, ne može ih se više tako lako maknuti.

Ako je prosječnom čovjeku nejasno kako Kinezi ostvaruju politički utjecaj, sve će biti jasno uzme li se upravo primjer Zorana Milanovića. Dakle, imamo bivšeg predsjednika vlade, čiji je ugled u međunarodnoj zajednici minoran, ali, spletom se okolnosti našao na čelu jedne možda male, ali strateški bitne države i tu je došao u kontakt s raznim ljudima: političarima, bankarima, gospodarstvenicima i funkcionerima svih vrsta, domaćim i stranim. Vlast je doslovno slast, i ljudi na istaknutim položajima zavole sve što uz vlast ide, npr. dobru hranu, luksuzne smještaje, privatne zrakoplove, osobne vozače i dalje redom, a takvih se stvari, kad si već jednom navikao na njih, teško odreći, pogotovo za jednog bonvivana i notornoga hedonistu kakav je Zorana Milanovića koji je državu vodio iz zagrebačkog "Tača" ili "Takenokoa".

I što Kinezima znači mjesečno stotina tisuća eura potrošiti, odnosno uložiti na takve likove, bivše političare koji pate za povratkom na način života koji imahu kao aktivni političari, postaviti ih za "savjetnike" ili članove doslovno izmišljenih tijela nacionalnih korporacija, nekoliko puta godišnje ih smjestiti u najluksuznije hotele Hong Konga ili Pekinga, dati im da banče, piju, te ih upoznavati ih s njima sličnima i potom ih poslati natrag u njihove domovine?

Budimo iskreni, koga će i o čemu Zoran Milanović savjetovati? On može dati savjet gdje najbolje popiti i pojesti, eventualno. No, Kinezi se tako "infiltriraju" jer putem takvih ljudi oni prodiru u njima interesantne zemlje. Zadržimo li se na Milanovićevom primjeru, svi Milanovićevi kontakti postaju kineski kontakti uz toplu preporuku, jer, nekoga tko ti je platio smještaj u najluksuznijem kineskom hotelu više puta i plaćao te za nerad, odnosno "savjetovanje", za takvoga može biti samo riječi hvale, ali i dužnosti zahvale... Da tako rade i Rusi, vidimo na primjeru bivšeg njemačkog kancelara Gerharda Schrödera koji je danas na visokoj funkciji u energetskom divu Rosneftu.

Situacija u Hrvatskoj je tim više opasna jer je Milanović pretendent na položaj predsjednika Republike pa je nevjerojatno da nitko od novinara nije postavio pitanje u čijem će interesu djelovati Milanović kao predsjednik, hrvatskom ili kineskom, odnosno hoće li vanjsku politiku voditi jačajući hrvatsko-kineske veze i zašto to smatra dobrim za Hrvatsku?

Nije problem u Kinezima kao takvima; sa svima treba surađivati i njegovati što bolje odnose, ali život je takav, pa i politika, da se otvarajući jedna vrata nužno zatvaraju druga, u konkretnom slučaju američka, što su Plenković i Grabar-Kitarović već osjetili na vlastitoj koži.

Nakon 15 godina duge mračne noći pod Mesićem i Josipovićem, nakon 5 godina nečinjenja Kolinde Grabar Kitarović, zar će Hrvatska za predsjednika izabrati Zorana Milanovića? I ne samo to; ne će li time NR Kina dobiti svoga predsjednika i zagovornika u Europskoj uniji i NATO savezu, a Hrvatska biti pretvorena u kineskog glasnogovornika, lobistu i trbuhozborca?

 

Mila Marušić

Share
0