Predsjednički kandidat i mogući budući sukreator hrvatske vanjske politike, Zoran Milanović, sudjelovao je, u svibnju 2018., u Kini na poslovnoj konferenciji kao privatni konzultant angažiran od kineskog milijardera Lu Junqinga, inače produkta Kineske radničke partije.

Na koji je način, i od koga, angažiran, kao i što je tamo radio, nikoga u predsjedničkoj kampanji ne zanima. Osobito to ne zanima novinare koji se ne usude Milanoviću postaviti ovo pitanje.

Pored bivšeg srbijanskog predsjednika Borisa Tadića i Zorana Milanovića, u tom društvu su i bivši premijer Belgije Yves Leterme, bivši predsjednik Kostarike José María Figueres, i bivši predsjednik Vijeća ministara BiH, Adnan Terzić.

Osobito je zanimljivo da su Boris Tadić, Yves Leterme i José María Figueres članovi odbora direktora kompanije ToJoy, u vlasništvu kineskog milijardera Lu Junqinga.

Ovu je temu u današnjem Večernjem listu otvorio kolumnist Tomislav Krasnec te ustvrdio kako Milanović o ovoj epizodi izbjegava govoriti, a Boris Tadić kaže da nije ovlašten govoriti u ime te kompanije u čijem odboru direktora sjedi.

Tajnoviti angažmani najviših državnih dužnosnika država članica NATO saveza i Europske unije u Kini svakako ne bi bio zanimljiv da Kina nije zemlja koja se nalazi u trgovinskom ratu sa Sjedinjenim Američkim Državama, zemlja koju Europska unija od ove godine opisuje kao “sistemskog rivala”, a NATO percipira kao zemlju čiji “rastući utjecaj i međunarodna politika predstavljaju istovremeno i priliku i izazov kojim se trebamo baviti zajedno kao savez”.

To je naime formulacija iz prošlotjedne deklaracije NATO summita u Londonu, a u prijevodu znači da NATO u Kini po prvi puta vidi i moguću vojnu opasnost.

Međutim, razgovori o suradnji s Kinom u Hrvatskoj su očito tabu tema. Ponajprije zbog uloga Stjepana Mesića i Andreja Plenkovića u otvaranju te suradnje s rastućim azijskim divom, koju trenutno propituju NATO, SAD i EU. Ali ne i Hrvatska koja se sprema na predsjedanje EU-om i punopravna je članica NATO saveza.

Međutim, zanimljivo je da se u Hrvatskoj takvo pitanje ne postavlja niti kandidatima za dužnost s koje se sukreira hrvatska vanjska politika.

Umjesto toga svakodnevno slušamo o različitim banalnostima.

 

M.M.