Nakon „spektakularnog“ ulaska Zorana Milanovića u drugi predsjednički krug, prvi od premnogih članaka objavljen radi peglanja „imidža i ugleda budućeg predsjednika“ u Večernjaku bijaše naslovljen: „S Milanovićem nije podijelila jedino – iskaznicu SDP-a“.

U njem smo bili upoznati s odnosima Zorana Milanovića i njegove supruge Sanje Musić, kako opisuju jedan drugoga, što misle jedan o drugomu i slične nebitnosti. Činjenica da je spomenuti članak objavljen po Milanovićevom ulasku u drugi krug, odnosno na početku „prave“ kampanje i da se dotiče Zorana Milanovića baš kao supružnika, budi određenu sumnju nije li plasiran preventivno, kako bi se političke oponente i sve koji ga ne žele vidjeti na vlasti, a ima ih i u Partiji, odvratilo od „zadiranja“ u Milanovićev odnos s možebitnom „prvom damom“.

A da taj odnos nije baš takav kakvim ga nastoje prikazati potvrđuje svekolika medijska tišina te odsustvo čak i zlonamjernih konstrukcija o odnosu mogućega predsjednika i njegove bračne družice. Krajem 2015. godine se naveliko šuškalo da odnosi bračnoga para Milanović nisu idilični, najblaže rečeno, te da je „civiliziran razvod“ samo pitanje vremena tj. trenutka kad će Zoran Milanović napustiti položaj predsjednika vlade. Da se netko tim glasinama pozabavio i uplitao se u Milanovićev privatan život te obitelj, kao što se zabavljalo i kopalo po obiteljima i privatnosti drugih predsjedničkih kandidata, morao bi se pozabaviti i razlozima takvog „civiliziranoga razvoda“ što se pod svaku cijenu želi izbjeći.

Aferama najopterećenija, čak više no Sanaderova, Milanovićeva vlada je nevjerojatnom brojnošću tih afera postigla da se od šume ne vidi drvo (i obrnuto), stoga je prirodno da se pored „krivog knjiženja“ i gubitka od 16 milijardi kuna iz ondašnjeg DUUDI-a na čelu s Mladenom Pejnovićem što je utvrdila državna revizija, kriminala u Zmajlovićevom ministarstvu ili sad već antologijskim ukrajinskim remontom itd. – pored takvih se i sličnih stvari malo tko zamara korištenjem vladinog helikoptera ili drugog službenog prijevoznog sredstva radi incognito odlazaka na Krk. Zašto predsjednik vlade koristi službena vozila radi privatnih posjeta, koga predsjednik vlade na takav, protuzakonit način posjećuje i zašto se skriva? – pitanja su koja bi i najpristraniji novinar morao postaviti.

Odgovor na njih bi većma objasnio glavni ako ne i jedini razlog i uzrok „civiliziranoga razvoda“. Milanovićev medijski nestanak 2016. godine je praktički ubadao u oči, no svi su se pravili nevješti i bedasti, naizgled nesvjesni da je glavna vijest i „lice s naslovnice“ svih tiskovina unatrag pet godina napustilo medijski prostor.

Zašto pobogu, do „civiliziranoga razvoda“ onda nije došlo?

Odgovora može biti više, a mogu varirati od toga da se već onda planirao Milanovićev povratak u politiku, a svaka je politička revitalizacija dosta otežana ako je netko „civilizirano razveden“ i to zbog takvoga razloga. Pritom ne bismo mogli zamjeriti ni Sanji Musić što bi otrpjela i „tiho patnički“ podnijela takvu povrjedu ženske supružničke časti; ta kako je navedeno, sa Zoranom ne dijeli jedino člansku iskaznicu SDP-a, ali zato dijeli sve ostalo, napose ugled i moć, dvije stvari prirasle k srcu suvremenoj Mariji Antoinetti. Hrvatskom bi narodu zasigurno bolje sjeo savjet da reže kruh na tanje šnite kad bi dolazio od supruge predsjednika države – prve dame – umjesto od supruge predsjednika vlade.

Isto tako, odgovor može biti mnogo prizemniji, ali utoliko porazniji po hrvatsko društvo i politiku. Od sveg kriminala počinjenog otkako je hrvatske neovisnosti procesuiran je jedino Sanader. Svaka je vlast koristila policiju, državno odvjetništvo i sudstvo za pritiskanje svojih političkih predšasnika i nasljednika. Zar nije aktualnu vladu u ključnom trenutku dizanjem svoje ruke spasio Tomislav Saucha, najbliži Milanovićev suradnik te predstojnik njegova ureda u zamjenu za odustanak od kaznenoga progona radi krađe?

Kako je navedeno, Milanovićeva je vladavina najopterećenija aferama, a posebice ju je obilježila brojnost afera iz najužeg kruga Milanovićeve obitelji. Zaboravlja se i da je Milanović nekoć bio u dobrim odnosima s Milanom Bandićem te da je u to doba njegov tast, dakle otac Sanje Musić, dobivao poslove s Gradom Zagrebom bez javnog natječaja. S obzirom na ovaj turoban modus operandi hrvatske politike koja koristi policiju i pravosuđe za postizanje političkih ciljeva, bračnom paru Milanović je vrlo oportuno ostati u braku jer u slučaju pokretanja eventualnih kaznenih postupaka nisu dužni svjedočiti jedan protiv drugoga, što dobro dođe ljudima koji dijele sve osim stranačke iskaznice.

Zoran Milanović je zanimljiv; politički, obiteljski, moralno i svjetonazorski te bi mogao izvrsno poslužiti kao podloga za antijunaka kad bi se neko ozbiljnije pero latilo književnoga opisa hrvatske pa i svjetske društveno-političke zbilje. U svakom slučaju, dostojan je pažnje i novinarske, ne znatiželje, nego ljubopitljivosti kakva je posvećena drugim predsjedničkim kandidatima.

No, čini se da se u konkretnom slučaju „istraživačkom novinarskom duhu“ u Hrvata ispriječila ona stara maksima – pojavu osuditi, druga spasiti – što je ironično jer se drugove uobičajeno „spašava“ po završetku a ne prije početka obnašanja neke dužnosti.

 

L.C.

Share
0