Ovih dana se često govori o demokratičnosti izbora u HDZ-u, o potrebi uvažavanja svih mišljenja i biračke baze HDZ-a, osobito zbog toga jer su glasači zbunjeni Plenkovićevim izjavama da bi neki članovi morali triput udahnuti prije nego što bi uopće smjeli misliti, što je slično ranijim izjavama da su irelevantni oni koji ne razmišljaju kao on.

Plenkovićeve stavove o ovim bitnim pitanjima smo detaljnije pregledali u njegovoj knjizi iz 1989. godine koju je napisao pred sam kraj bivše države. Htjeli smo vidjeti kako je „zlatna omladina“ u jednopartijskom sustavu gledala na uvažavanje mišljenja i na demokratičnost izbora.

Da vam ukratko prepričamo sadržaj knjige, uglavnom se bavi utjecajima medija na društvo i potrebom uvažavanja mišljenja svih glasača kroz komunikacijska sredstva. Da dobro ste pročitali, Plenković je govorio o uvažavanju svih glasača. Dakle tema je doista aktualna i možda 1989. nije niti sanjao da će ga njegove preporuke sustići 2020. godine.

Nakon opisivanja načina nastanka komunikacije od prvih knjiga do elektroničkih medija, Plenković u knjizi piše o utjecaju komunikacije na društvo. Zanimljivo da u knjizi u uvodnim poglavljima prvi put citira Marxa navodeći da vladajući mediji mogu kamuflirati društvene pojave (str. 13.). Piše da eksploatatorske klase kamufliraju stvarnost preko medija, a progresivne klase razotkrivaju proturječnosti u društvu i pokušavaju stvoriti pretpostavke za revolucionarnu promjenu društva. Zanima nas bi li Plenković smatrao da u kamufliranje stvarnosti spada kada on osobno ne želi priznati da je sastavljao izborne liste ili ucjenjivao bivšu predsjednicu i tome ju gurnuo u poraz? Spada li u kamufliranje stvarnosti kada kaže da ga ljevica napada a svi vide da ga ljevičari hvale.

U knjizi zatim piše da će se uzajamnom komunikacijom elite i građana lakše suzbijati indoktrinacija i ideološke manipulacije (str. 14.). Naglašava da je potrebno prebaciti politiku s monologa vlasti na dijalog s građanima, te da u slučaju obostranog informiranja ne bi bilo pogrešaka u politici. Par odlomaka kasnije navodi da je Kardelj govorio o važnosti dvosmjerne komunikacije (str. 16.). Kada su takvi mislioci govorili o dvosmjernoj komunikaciji, da li to onda znači da je sadašnji Plenković na nižoj razini nego nekadašnje mračno jednopartijsko doba? Kada je Plenković slušao svoje glasače? Pa zaredom je gubio sve izbore.

Elitizam se provlači kroz cijelu knjigu te je očito da mlađahni Plenković ni tada sebe nije percipirao kao običnog građanina nego nastupa s visoka kao pripadnik komunističke elite koji drugima ima pravo docirati. To se vidi kada piše da su za srednje slojeve stanovnika namijenjene lake teme u medijima. Piše da se tamo radi o srcedrapateljnim temama, koje se povode za malograđanskim ukusom (str. 20.). Primjer je i kada radijske kontakt emisije naziva malograđanskim ćaskaonicama (str. 24.). Koristi se omalovažavanjem i patroniziranjem običnog naroda, uz skrivenu predrasudu da se po društvenom sloju može zaključivati o njihovoj inteligenciji ili sposobnostima. Očito sebe smatra izrazito sposobnijim, iako je to ustvari zasluga režimskog porijekla iz komunističke obitelji. Niti jedan pravi intelektualac nikad ne bi omalovažao narod jer nečije podrijetlo ne govori ništa o sposobnostima. U zalasku 1989. godine je običan narod već slutio da će morati braniti domovinu, a elitistička skojevska omladina je očito sebe već zamišljala kao buduće vladare neovisno o tome tko izađe kao pobjednik.

Marxa citira još jednom kada priča o neposrednoj demokraciji (str. 28.), a par rečenica kasnije se opet poziva na Marxa kada navodi neku dugačku rečenicu koju triput treba pročitati jer nam nije jasno što je Marx htio reći ili što je Plenković pogrešno prenio (str. 30.).

Možda nama običnom narodu nije jednostavno shvatiti takve duboke intelektualne fraze pa vas molimo pročitajte rečenicu u knjizi u prilogu i recite što je to Marx poručio kroz Plenkovićeva usta. Otprilike piše da društveno biće determinira razinu svoje svijesti (str. 30.).

U zaključku ponavlja kako se treba boriti za dvosmjernu komunikaciju (str. 30.). I da je potrebno pregledati sve pametne stvari pa se može argumentirano s svakim razgovarati (str. 32). Slobodno možete procijeniti kako se ponaša prema svojem članstvu, da li sve njih uvažava i sasluša.

Omiljenog velikana jednopartijske misli Karla Marxa citira 4 puta u sitnoj knjizi od jedva 28 stranica. Povremeno dodaje Kardelja i druge velike komunističke teoretičare. Ako ste se pitali koliko je puta citirao Tuđmana, možemo vam reći da nije niti jednom, a ne može se naći niti citat drugih istaknutih nacionalno svjesnih hrvatskih političara. Danas se Plenković predstavlja kao veliki štovatelj Tuđmana i tumač njegovog političkog pravca. U tom smislu doista ne možemo zanemariti niti podatak da je od 25 knjiga u popisu literature kojeg je koristio Plenković, samo nekoliko zagrebačkih knjiga (4), a beogradskih knjiga je triput više (12). Iz svega toga se može izvući zaključak da je poltronski pratio režimske smjerove koji su tada bili centralizirani u Beogradu i da bi ih i danas vjerno pratio kao što prati Bruxelles.

Nema dvojbe da je to diplomat koji ne prigovara i koji se mora ulizivati strancima da bi ga smatrali pouzdanim političarom a sve vrijednosti domovine će izdati ako treba za osobni probitak i karijeru. Ali je problem što od toga ima koristi samo on osobno i nekoliko njemu odanih ljudi, a HDZ u cjelini ispašta zbog nametanja odluka suprotnih gledištima naroda. Zanimljivo je da je u doba socijalizma pričao o dvosmjernoj komunikaciji, pa nas zanima kako bi onda on sam opisao svoju vladavinu HDZ-om.

Iz cijele knjige je jedino sigurno da nitko s ljevice ne bi trebao kritizirati Plenkovića jer se vidi da je originalno na njihovoj strani, pa nam doista nije jasno zašto govori da ga ljevica napada? Nije slučajno Pupovac rekao da bi ga trebalo suhim zlatom plaćati.

 

H. Krmpotić