Velike sile razumiju samo odvažnost, hrabrost, dosljednost i silu
Starih se navika teško odreći, a nekadašnji se sjaj teško zaboravlja. Od Egipta do JAR-a, od Kanade i SAD-a do Australije, od Indije do Falklandskih otoka – sve to pripadaše britanskoj kruni tvoreći britansko carstvo. Doslovno su vladali svijetom i kao pobjednici su izašli iz Velikog rata i II. svj. rata.
Unatoč tomu što su danas skoro pa sjena svoje bivše kolonije, Ujedinjeno Kraljevstvo je i dalje moćna država, velesila. Sve one veze uspostavljane i građene stoljećima i desetljećima i u 2018. su godini važne, dapače ključne, te se malo koje globalno političko pitanje rješava a da se pritom ne pita Engleze.
Engleska je politika doživjela veći poraz tek ’95. godine kad su pod pritiskom Sjedinjenih Država dopustile „Bljesak“ i „Oluju“ prepustivši Srbiju samoj sebi. No, to ne znači da su engleski, odnosno britanski interesi na „Balkanu“ prestali postojati; štoviše, protestanti imaju takvu „genetsku manu“ da pri kreiranju politike i osmišljavanju strategije nacionalnih interesa planiraju izrazito daleko u budućnost, čak i do jednog stoljeća unaprijed.
Možda zato nitko nije trebao biti iznenađen nedavno održanim dvodnevnim londonskim „summitom“, koji se održava u sklopu t. zv. Berlinskog procesa. Na prvu, pomalo je bizarno što zemlja koja je prva u povijesti napustila EU bude domaćin političkog skupa na kojemu se raspravlja o ulasku država „Zapadnog Balkana“ u Europsku uniju. Prije no se upustimo u razmatranja o značenju tog političkog skupa pod patronatom UK-a, treba se osvrnuti na povijest, budući upravo povijest omogućuje razumijevanje sadašnjosti te pripremu (za) budućnost(i).
I.
„Pustimo prošlost i okrenimo se budućnosti“, najnazadnija je čovjekova umotvorina u njegovoj oduljoj povijesti boravka na ovomu svijetu. Ona nedvosmisleno pokazuje unakaženost i deformiranost sve plićeg ljudskog duha te je ozbiljna upozorba suvremenom čovjeku koji sve više nalikuje majmunu. U biti je Darwin bio u pravo, samo je teoriji evolucije zaboravio dodati prefiks „-de“, jer, povijest čovječanstva jest povijest de-evolucije – iz čovjeka u majmuna.
Međutim, pustimo ovu digresiju i vratimo se temi. „Balkan“, kao pojam, geografski ili kulturni, ne postoji niti je ikada postojao. Porijeklom perzijsko, ime „Balkan“ su rabili Turci, no uvriježilo se tek u 19. stoljeću među britanskim putnicima i pustolovima, a znanost geografije je to ime preuzela oko 1808. godine u Njemačkoj. Danas se u (geo)političkom kontekstu govori o „Zapadnom Balkanu“, no nigdje nema spomena „Sjevernog Balkana“, „Južnog Balkana“ ili „Istočnog Balkana“, što je samo po sebi dokaz krajnje izvještačenosti. Ipak, držat ćemo se tog pojma u navodnim znacima, budući bi stvaranje novog pojma zahtijevalo odulju filozofijsku raspravu. Žižek duhovito primjećuje da Slovenci Balkanom smatraju sve istočno od Slovenije, Hrvati sve istočno od Hrvatske, a Bošnjaci, taj vještački etnos, sve istočno od BiH (doduše više ne otkako se intenzivirala islamizacija Bosne i Hercegovine). Srbi pod Balkanom razumiju veliku Srbiju (a što drugo?), a Bugari, Rumunji, Makedonci i Grci za tim pojmom naprosto nemaju potrebe jer se radi o starim narodima i starim državama.
„Balkan“ se u ondašnjoj Europi rabi za područje od Vojne Krajine, dakle, preziđa kršćanstva, do Carigrada pod osmanskom vlašću. Za vrijeme Osmanskog carstva (ne „Otomanskog“ kako govore neupućeni olako prihvaćajući anglizme; uostalom, otoman je ležaljka bez naslona) je „Balkan“ bio, uvjetno rečeno, miran. Tek povlačenjem Turaka, „Balkan“ postaje ono što je do dana današnjeg – bure baruta – što, kako ćemo vidjeti, nije slučajno(st).
Naime, Turci su iza sebe ostavili malo toga, no ipak su ostavili islam. Bizant je, prije pada, ostavio i utisnuo pravoslavlje, a Rim davno prije kršćanstvo, odnosno katoličanstvo. Dakle, tri velike vjeroispovijesti, što znači višestruko više interesa velikih sila koje se po vjerskom (i kulturnom) ključu mogu nabrojati, od Vatikana, ondašnje Austrije t.j. Austro-Ugarske, Njemačke, Francuske, Britanije, Osmanlija i Rusije. Nije moguće obuhvatiti sve relevantne silnice koje utjecaše na okolnosti i prilike „Balkana“, no valja istaknuti da se britanska politika upliće na ovaj nepostojeći poluotok tek nakon što se na njem pojavila carska Rusija, zamijenivši sve slabijeg „bolesnika na Bosporu“. Osmansko carstvo slabi, a carska Rusija jača te se počinje ponašati poput velike sile, znači krojiti politiku daleko od svojih granica, Moskvu ujedno učinivši pravoslavnim, „trećim Rimom“.
Zbog spomenutog razvoja događaja, Britanci postaju nervozni jer predviđaju da će Rusija kad-tad od inertne feudalno-birokratske državetine postati svjetska sila te da će moći parirati britanskoj kruni, zahvaljujući obilnim prirodnim bogatstvima (nafta, plin, ruda, drvo) koji će tek postati cijenjeni razvojem industrije i tehnologije. Tomu pridodati strah od Nijemaca koji su temeljem spomenutih ruskih bogatstava postajali industrijsko i ekonomsko čudo, Englezi se poslužiše upravo novonastalim plodnim tlom kako bi destabilizirali doslovno cijeli svijet koristeći strategiju i dan-danas aktualnu.
Stvari se zakompliciraju kad velik broj velesila želi rati. Stvaranje nacionalnih država je produbilo ionako napeto stanje na „Balkanu“. Na stranu s Hrvatima i Srbima te tampon-muslimanima između njih, dvadesetih se godina 19. stoljeća Grci oslobodiše turske čizme, a nepunih stotinu godina nakon i Bugari. Prvi su kolijevka zapadne civilizacije, a drugi jednom ogromno carstvo izrazito ratobornog i ponosnog naroda. „Balkan“ time postaje probno bojište velikih sila, poput šahovske ploče, što se očitovalo u Balkanskim ratovima. U Prvom balkanskom ratu Albanija proglašuje neovisnost od Turaka, a 1912. godine na Londonskoj konferenciji (gle slučajnosti!) biva međunarodno priznata kneževina – što je, kako ćemo vidjeti, važno upravo danas, stoljeće kasnije.
II.
Zar je netko toliko naivan pa misli da je Austro-Ugarska, polutisućljetno carstvo svetog rimskog cara, čiji je teritorij obuhvaćao pola Europe, toliko nesposobno da je nezaštićenog pustilo svoga prijestolonasljednika u otvorenom kabrioletu nasred Sarajeva?! Ako je nešto važno u monarhiji, onda je to monarh i njegov nasljednik. Austro-Ugarska se osjećala spremnom za rat te je dopustila ubojstvo svojeg ne baš najbistrijeg nasljednika, a sve u suradnji s britanskim obavještajcima. Treba imati na umu da velike sile uvijek pregovaraju, čak i kad će zaratiti!
Ishod Velikog rata znamo; najveći je gubitnik Vatikan koji je izgubio najveću katoličku silu, spomenutu Austro-Ugarsku i tako počinje 1918. dominacija svetosavlja, odnosno nadri-pravoslavlja pod prvom satrapijom, prvo državom SHS, pa kraljevstvom, naposljetku Kraljevinom Jugoslavijom. Istodobno, Britanci su I. svj. rat iskoristili i za destabilizaciju svojeg ljutog rivala – carske Rusije. Uz pomoć Nijemaca, koji imaše svoju računicu (separatni mir 1917. sa sovjetima), uvezli su 1917. godine Rusima komunizam, šaku razbojnika i luđaka predvođenih Lenjinom. Marx je komunističku revoluciju predviđao prvo Britancima, a kako se on najbolje razumio u komunizam jer ga je izmislio, komunistička revolucija u Rusiji je samopotvrda Marxove teze – jer je u Rusiji nastala umjetno. Da je carska Rusija opstala, bez ikakve rusofilije, svijet bi danas bitno drukčije izgledao.
1918. godine nastaje, kako rekosmo, prva satrapija pod Karađorđem, čime je Britanija postala neprikosnoveni vladar „Balkana“. Toliko im je to bilo važno da su se, radi ostvarenja svojih ciljeva, pristali oroditi sa svinjogojcima. Toliko o tomu da cilj opravdava sredstvo. Međutim, učenje bradate spodobe iz Triera se učvrstilo u Rusiji te sovjeti počinju ekspanziju. Zanimljivo, poslije D'Annunzia i njegove prve fašističke državice u Rijeci, 01. veljače 1922. Sovjetski savez priznaje ni manje ni više no Velika Britanija.
Britanci su se preračunali zajedno s Nijemcima, jer, oni nisu uvalili carskoj Rusiji komunizam, nego ujedno i ateizam kao službenu vjeroispovijest. Nitko ne vrišti o vrijednostima sekularizma u Velikoj Britaniji gdje je monarh ujedno i vjerski poglavar?! Nitko nije predvidio da će militantni ateizam, umotvorina i rukotvorina engleske masonerije i heretične anglikanske crkve ojačati u religioznoj Italiji i Njemačkoj. Razlika između komunizma i naci-fašizma jest samo po pitanju nacije; prvi za slogan ima: „proleteri svih (!) zemalja…“, a drugi: „ein (!) Volk, ein (!) Reich…“ Po svemu su ostalome istovjetni, od socijalističke ekonomije do službenog ateizma, što se potvrdilo kasnije sporazumom Ribbentrop-Molotov.
Sovjeti se upliću i u Karađorđevu satrapiju, a Hrvati gore između talijanske i velikosrpske vatre. No, ne bi Britanac bio Britanac da se nije dosjetio kako održati vlast na „Zapadnom Balkanu“, budući su se Bugari priključili zemljama Osovine, a Grci su (kao i britanski saveznici Srbi) pregaženi u manje od mjesec dana. Prije nastavka, treba napomenuti da, dok se ostale sile bave „balkanskim pitanjem“ SAD i UK ostatkom svijeta rade što ih volja budući je sva pažnja usmjerena na „Balkan“ – strategija kojom se cijelo vrijeme koriste.
Britanci su s vremenom počeli shvaćati da su Srbi nepouzdani i uopće nesposobni te je bilo pitanje vremena kad će u svom mitomanskom mahnitanju otkazati poslušnost Britancima i prikloniti se ili Rusima ili Nijemcima. Nikola Pašić, najsposobniji srbijanski političar svih vremena, ujedno i glavni britanski agent je bio već star i potrošen te nije mogao zauzdati velikosrpsko ludilo. Karađorđeva je satrapija pala u 12 dana (toliko o srpskoj „borbenosti“) nakon što je Hitler napao Jugoslaviju 06. travnja 1941., a srbijanskoj prevrtljivosti svjedočimo odmah nakon, kad Nedić šalje u Berlin brzojav o prvoj „Judenfrei“ državi u svijetu.
Uzgred, Britanci nisu očekivali da će im VMRO i ustaše ubiti rođaka ’34. godine i to Hrvatima i Makedoncima nikad ne će oprostiti. Zbog ubojstva Aleksandra Hrvati doživješe Bleiburg, a Makedonci do dana današnjeg praktički nemaju državu, čak ni službeno ime države (zbog nedavnog sporazuma Grčke i Makedonije bi se svijet trebao zabrinuti).
Britanska se (geo)politička genijalnost očituje u tomu što su četnike zamijenili komunistima. Jednu su satrapiju zamijenili drugom, satrape Karađorđeviće satrapom Brozom. Komunističko je ludilo ukrotljivije i podnošljivije od velikosrpskog i Britanci su sovjetima udarili kajlu okrenuvši njihovo vlastito oruđe – komuniste – protiv njih. To je potvrdila rezolucija Informbiroa, no još važnije, osnivanje t. zv. Pokreta nesvrstanih. Domaćim komunistima nikad nije palo na pamet zapitati se kako je to satrap Tito formirao „Nesvrstane“ s Egiptom i Indijom, a i Egipat i Indija su pod (britanskim) Commonwealthom? Kako sad drug Tito pjevajući „Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska“ ulazi u politički savez s dvama moćnim zemljama koje su u ekonomskoj i trgovinskoj zajednici pod britanskom krunom?
Nedavno objavljeni dokumenti iz arhive CIA-e pokazuju da se apsolutno sve znalo i pratilo; postoje dokumenti iz 50-ih (!) godina o plaćama radnika do direktora u riječkom „Trećem maju“. Dakle, Tito i Jugoslavija su planski stvorene i planski okončane, a poslužili su prije svega kako bi se napakostilo sovjetima (Rusima) i to se opet ostvarilo – komunistima. Zato je do Titove smrti Jugoslavija bila „mirna“, kao i „Balkan“ pod Osmanlijama, jer, Britanci nisu pravili nered.
III.
Sjetimo li se ’67. godine kad de Gaulle suspendira francusko članstvo u NATO-u i zahtijeva zlato iz Fort Knox-a, sljedeće godine ima neokomunističku revoluciju usred Pariza. Komunizam je potrošen, stoga se Britanci 80-ih godina vraćaju isprobanoj formuli – destabilizaciji velikosrpstvom.
Ako bolje razmislimo, zbog triju velikih vjera koje se na „Balkanu“ dodiruju, uvijek je moguće stvarati kaos putem raznih nacionalističkih pokreta. Isto tako, dovoljno je pogledati koje države imaju orla na nacionalnom grbu/zastavi i onda je lako predvidjeti tko će stvarati probleme. U heraldici, orao je simbol ekspanzionizma i imperijalizma. Imali smo veliku Srbiju, veliku Bugarsku (dok povijesno utemeljene velike Hrvatske nema), bošnjački unitarizam (Turci se, uz pomoć Britanaca, vraćaju nakon 150 godina izbivanja), a u idućih ćemo nekoliko desetljeća svjedočiti velikoj Albaniji, stvorene prije stotinu godina u Balkanskim ratovima i tako će Albanija (Kosovo) i Makedonija biti novo žarište u vremenu koje predstoji.
Srbi se nećkaju između Rusije i Zapada, Hrvati se čvrsto drže SAD-a (što moraju nastaviti činiti) i tako ostati zaštićeni od britanskog dirigiranog kaosa spomenutim Kosovom i Makedonijom, čime će se baviti Rusi i Nijemci, a ostaviti Britancima i SAD-u odriješene ruke za ostatak svijeta.
Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD jesu, (geo)politički govoreći, jedna te ista država s dva vladara – krunom britanskom i američkim predsjednikom. Američki rat za neovisnost nije izbio zbog želje za slobodom, već radi novaca, što se nikad ne uzima za zlo. Htjeti novac je samo licemjernim komunistima bilo sramotno. Isto tako, Britanci su za vrijeme svojeg vladanja svijetom shvatili da je preopasno imati na jednom mjestu toliko koncentraciju novca i moći. Stoga su, nakon američkog građanskog rata, udružili snage s bivšom kolonijom što se pokazalo spasonosnim u I. i II. svjetskom ratu.
Dolazak Trumpa na vlast i Brexit jesu još jedna potvrda zajedničke politike, što isto tako treba čitati kao, ne radikalnu, ali bitno drukčiju promjenu (geo)političke paradigme. Iako im interesi nisu istovjetni, zbog uopće kulturnih, nacionalnih i općeljudskih razloga, financijski se, bankarski i tehnološki itekako podudaraju. Hrvatska svoju slobodu duguje upravo aktivnijem američkom angažmanu jer bi se s Britancima jako loše proveli. Uopće trebamo zahvaliti Bogu što su Amerikanci odlučili aktivnije se uključiti na „ove prostore“ jer nas Britanci ne vole (jer smo skloniji Nijemcima, a i ubili smo im rođaka ’34.), a odlučili su se regrupirati i revidirati strategiju za „Balkan“, odnosno „Zapadni Balkan“.
No, ništa nije vječno osim nacionalnih interesa, kako hrvatskih, tako i svih drugih zemalja. „Summit“ u Londonu je „urbi et orbi“ obznana da se kruna vraća ovamo, odakle se ’95. u većem dijelu povukla. Sramota kojoj su se izložili primivši u obitelj dinastiju svinjogojaca radi ostvarenja strateških interesa je prevelika da bi se tek tako odrekli plijena za samo stotinu godina. Ipak, mala se država poput Hrvatske mora znati postaviti, pa i suprotstaviti interesima velikih, ma koliko veći i jači od nas bili.
Nevjerojatno je bilo gledati Plenkovića, Božinovića i Pejčinović-Burić na londonskom „summitu“ kako se slažu sa svime. Kako je uopće moguće, filozofski, složiti se sa svim? Ljudi znaju biti 60 godina u braku pa se ne slažu jedan s drugim, a nekmoli političari koji predstavljaju tolike interese tolikih interesnih skupina. Predstavnici Hrvata se, prvo, uopće nisu trebali pojaviti na tom sastanku te objasniti da se radi o zemljama „Zapadnog Balkana“ i pojasniti da Hrvatska nema nikakve veze s bilo kakvim „Balkanom“ ili balkanizmom te da smo srednje-europska zemlja. Drugo, mora se svima dati do znanja da su Hrvati u BiH najvažniji i neupitan nacionalni interes te će se isti braniti svim raspoloživim sredstvima. Treće, Hrvatska mora nedvosmisleno dati do znanja da će biti pouzdan saveznik NATO-a i EU, ali da ni pod razno ne će dopustiti i propustiti migrantsku hordu niti će pristati na bilo kakvu naddržavnu asocijaciju koja bi mogla nalikovati na prvu ili drugu satrapiju od 1918. do 1990.
Četvrto, protestanti cijene samo sebi ravne, a podsmjehuju se dodvorništvu i poltronstvu. Ako imaju neke interese i planove koji bi se mogli ticati Hrvatske, mora im se objasniti da se ostvarivanje tih interesa i planova mora uskladiti s hrvatskim željama i interesima, inače će biti posljedica. Ako je Island mogao proglasiti isključivi gospodarski pojas od 200 morskih milja na štetu Velike Britanije, a Britanci su morali to otrpiti, ako su Irci mogli natjerati Britance da im isplate toliko novaca inače bi se neredi u Sjevernoj Irskoj nastavili, ako je jedan Izrael ’67. godine potopio američki USS Liberty jer ih je prisluškivao, pa onda i Hrvatska koja se doduše ne može uspoređivati s Izraelom, ali itekako može s Irskom ili Islandom može na sličan način postupiti i nastupiti.
Velike sile razumiju samo odvažnost, hrabrost, dosljednost i – naposljetku – silu te se sukladno tomu Hrvatska mora naučiti ponašati, napose u diplomaciji. Ako se ne naučimo takvom ponašanju, onda će se hrvatska budućnost i budućnost hrvatskog puka opet krojiti van hrvatskih granica i bez privole hrvatskoga naroda. Ako kad se to dogodi, onda država prestaje biti suverena čime prestaje biti država.
Vidjeli smo kako (geo) politika funkcionira; sporo, neprimjetno, u sjeni i strpljivo, na duge staze. Znamo formule i obrasce, prepoznajemo uzroke i posljedice, imamo državu, imamo puk, imamo resurse, imamo pamet, imamo znanje… Treba nam, dakle, samo volja i pravi ljudi na pravim mjestima, a ne poltroni, ulizice i dvorske lude u finim odijelima koji će se sa svime složiti.
L. C.