Srbija je civilizacijska sramota Europe ne samo zbog toga jer je preskočila sve faze judeokršćanske uljudbe od romanike, gotike, renesanse, baroka, prosvjetiteljstva, romantizma... nego zato jer nije pripadala kršćanskom svijetu nego svetosavskoj „jeresi“.

I zato Srbija njeguje i širi onu najgoru prijetvotnost bizantizma toliko tipičnu za besramnost pokvarenih slugu. Srbija je svima primjer i opomena u što se ljudi i njihova država ne smiju pretvoriti. Beograd do 30-ih godina prošlog stoljeća nije imao niti jednu umjetničku galeriju, kazalište, operu; kanalizacija nje postojala ni kao teško zamislivi pojam; „Srbija na istoku“ je uvreda za Istok!? Srbija je bila i ostala opančarska bizantija u kojima tradicionalno ubijaju svoje suverene. Tako je završio i Aleksandar Karađorđević u Marseillu: od tuđe ruke za vlastiti račun.

Vučićev govor u Kosovskoj Mitrovici potvrdio je strahovanje mnogih da Srbija svojim gnojem pokušava poštrapati i zaraziti sve s kojima dođe u kontakt. Susjedi su najugroženiji. U prilično uravnoteženom govoru masonskog predznaka, koji je Vučiću napisan negdje u „europama“, predsjednik Srbije ipak nije odolio dodati uobičajene prijetnje i sladunjavom patetikom sebe prikazati državnikom od formata. Koliko god se za potrebe igrokaza posipao pepelom, cijelo je vrijeme pokazivao krezube velikosrpske očnjake i očajne ruske plombe.

Vučićeva frustracija Hrvatskom je toliko kronična koliko i nezaobilazna: „Srbi su ginuli za Knin, za Sarajevo, za Prištinu. U Kninu se danas vijori šahovnica koje tamo nikada nije bilo, u Sarajevu je broj Srba pedeset puta manji od onoga koji je bio, u Prištini živi svega nekoliko Srba. Nema nas ni na Kosovu polju gdje je puno toga počelo“ – izgovorio je Vučić sav ponosan na svoj veledržavnički govor.

Za njega je grb suverene Republike Hrvatske i dalje ustaška šahovnica, a Sarajevo je srpsko valjda zato jer su Srbi s Pala ispalili na Sarajevo milijune projektila pa su time stekli nekakvo ratno pravo...ili? Priština i Kosovo su „stara Srbija“, a Albanci su samo usputni dođoši i prolazna stavka?

Time je predsjednik Srbije izravno i u javnosti priznao da je Srbija kao agresor ratovala i u Kninu i u Sarajevu i u Prištini. On to „pravo na ratovanje u ime srpstva“ ni sada ne odriče Srbiji, iako svoj dolazak na Kosovo želi prikazati kao poruku mira goluba listonoše s maslinovom gračicom u kljunu. Međutim u isto vrijeme on želi i Srbima na Kosovu i svjetskoj javnosti dati do znanja da je došao u svoju Srbiju, da je srbijanski suveren, predsjednik Srbije i u Kosovskoj Mitrovici.

Ni Aleksandar Vučić ni Srbija ne mogu pojmiti da Jugoslavija više nema, ni četničke karađorđevićeve, ni četničko-komunističke avnojevske, ni Ćosić-Panić-Miloševićeve. Oni žive u prošlosti i zatvoreni u toj prošlosti stvaraju neku svoju budućnost?! Čista šizofrenija. Ne žele shvatiti da je povijest Srbije tužna priča o jednom izgubljenom narodu prijetvornih slugu koji je sve ratove redom gubio i na tom ratnom putu nema niti jedne pobjede. Ne samo Turci, ne Kosovo već doslovno svaki put kad su se latili oružja završili su s licem u blatu. Imali su Srbi i Srbijanci uspješnih prijevara, npr. Južnoslavenstvo i kao rezultat te tlapnje dvije Jugoslavije, ali sve što se oružjem izgubiti moglo, to su gubili i onda šizofrenom patetikom slavili svoje poraze.

Nije Srbija izgubila tri rata što ih Vučić spominje u svom govoru: Knin, Sarajevo i Priština. Srbija je izgubila sve ratove redom, još dok su Srbi bili amebe i borili se sa zelenim bičašima. Nisu ni Srbi ni Srbijansci naučili lekciju iz novije povijesti, nisu shvatili pouku Domovinskog rata, čak ni kad su ih „bljeskovi“ i „oluje“ porazili i ponizili. Ništa nisu shvatili kad su Saveznici napali bosanske Srbe 1995. u operaciji „Namjerna sila“ niti kad su NATO-ve snage napale fašističku Srbiju 1999. I nisu se nikad zapitali zašto će im se šamari neprestano ponovljati, zašto su u svjetskoj kinemetografiji akcijskih i ratnih filmova postali sinonim za izdajnike i negativce? Što su poslije 2. svjetskog rata bili nacisti, sada su to Srbi.

Za Aleksandra Vučića je kreator srpsko-srbijanske agresije na republike bivše SFRJ, Slobodan Milošević, veliki srpski i srbijanski političar: „veliki lider, ali mu želje nisu bile realne...“ Pa su ga Srbijanci uhitili i predali Haškom sudu, ali tek kad ih je iznevjerio i nije ostvario velikosrpske ciljeve. Obećao je „svi Srbi u jednoj državi“, a ta se država raspala, Srpstvo svelo na Srbiju iz koje je uskoro i Crna Gora pobjegla, a sličan se scenarij sprema i za Vojvodinu. Republika Srpska dijelit će sudbinu Srbije, a to se ne zove svjetla budućnost. Htjeli su Veliku Srbiju, a dogodio im se Beogradski pašaluk. Usprkos tome, Miloševića Srbi i u porazu slave, što bi bilo da je bio pobjednik?

To je ta ista Srbija turskih slugu, umišljena Srbija svinjogosjskih dinastija; Srbija četnika, intelektualista i „belosvetskih lažova“. Srbija svetosavlja, a ne pravoslavlja, poganska i nekršćanska Srbija opijena mitomanijom o sebi kao nebeskom narodu, kao začetniku svjetske civilizacije, ushićena svojom lažnom drevnošću koje seže do samog početka života na zemlji: do virusa i bakterija.

„Lud narod“, kako reče Rašković, ali samo zato da im ludilo posluži kao alibi za zvjerstva i vojno-politički neuspjeh. U Kosovskoj Mitrovici Aleksandar Vučić došao je javno pokazati srbijansku dijagnozu na djelu, samo ipak nije riječ o ludilu; gore je sve to, puno gore i jao susjedima ako se od tog ludila sigurnosno ne ograde.

 

Damir Nuić