Nakon što je iranski režim sredinom prošloga tjedna obznanio kako neće vješati uhićene prosvjednike, američki je predsjednik prestao prijetiti kako će ih dozvati pameti silom. Ipak, od vojne intervencije nije – još! – odustao.

Vjerojatno je najkritičniji dan, još od kraja prosinca kada su diljem Irana započeli žestoki prosvjedi protiv režima, bila prošla srijeda. Šef iranskog pravosuđa Gholamhossein Mohseni-Ejei početkom prošloga tjedna dao je naslutiti da bi pritvorene osobe uhićene tijekom prosvjeda – koje prosvjednici rado zovu revolucijom! – diljem zemlje mogle uskoro biti suočene s brzim suđenjem, što u iranskim okolnostima znači – pogubljenje vješanjem. „Ako želimo obaviti neki posao, trebamo to učiniti sada. Ako je netko nekoga zapalio, nekomu odsjekao glavu i zapalio ga, onda moramo brzo obaviti svoj posao“, žuri(lo) se tome iranskome dužnosniku, usprkos upozorenju Donalda Trumpa kako će najavljeno funkcioniranje pravne države po srednjovjekovnom uzoru biti žestoko sankcionirano.

Pucaj, Donalde!

Nije, doduše, američki predsjednik tom prigodom kazao kani li poslušati savjet svoga partijskog druga (a i osobnog prijatelja), republikanskog senatora Lindseya Grahama koji ga je – i prije negoli je Mohseni-Ejeizaprijetio prosvjednicima da će omastiti konopac – pozvao da napadne iransko političko vodstvo, tvrdeći kako bi takav potez ohrabrio prosvjednike i doveo do mira na Bliskom istoku. „Koju god akciju poduzmemo, predsjedniče, ona mora ohrabriti prosvjednike i smrtno preplašiti režim. Da sam ja na vašem mjestu, gospodine predsjedniče, ubio bih vodstvo koje ubija vlastiti narod. To se mora zaustaviti“, poručio je Trumpu taj njegov intimus preko Fox Newsa, više-manje stranačke televizije. I, tu nije kraj njegovoj – a u biti suptilnosti trumpovskog tipa. Dodaje, naime, kako se žurno treba riješiti ajatolaha Alija Khameneija za kojega veli kako treba otići – stojeći ili ležeći. „Ako uspijemo u tome“, kuraži svoga prijatelja Donalda, „to bi bila najveća promjena na Bliskom istoku u posljednjih tisuću godina“.

Kako se u međuvremenu iz medijski gotovo blokirana Irana pronijela vijest da je 26-godišnji Erfan Soltani osuđen na smrt, prošla se srijeda uistinu očekivala s nemalom zebnjom. Doda li se tomu kako se Trump dan ranije izravno obratio iranskim prosvjednicima, pozvavši ih da se suprotstave pokušajima režima da uguši prosvjede i potaknuo ih da preuzmu državne institucije („Pomoć stiže!“, poručio im je na svojoj platformi Truth Social), nerijetki su vjerovali kako je 14. siječnja dan D. Uz to, malo (…) je nafte na vatru dodao i iranski vrhovni vođa Ali Khamenei odgovorivši na provokativne i prijeteće komentare američkog predsjednika o njegovoj zemlji. U objavi napisanoj na perzijskom jeziku, Khamnei je naveo: „Neka taj čovjek koji sjedi tamo s arogancijom i ponosom, sudeći cijelom svijetu, također zna da su tirani i arogantni ljudi ovog svijeta, poput faraona: Nimroda, Reze Šaha, Mohameda Reze Šaha i sličnih, svrgnuti kada su bili na vrhuncu svog ponosa; i on će biti svrgnut.“

Dolazi oluja!

Ipak, do stanovitoga smirivanja napetosti došlo je nakon što je iransko pravosuđe negiralo da je planirana egzekucija nad tim mladim trgovcem, a i Soltanijeva je obitelj potvrdila kako im je javljeno da je pogubljenje odgođeno. Kako bilo, situacija se mijenja iz časa u čas… Ali uglavnom ne (baš) na bolje…

Kako je, zapravo, Islamska Republika došla u najveću krizu ikada? Tražeći odgovor, valja podsjetiti i kako se ta teokratska vlast i ranije sučeljavala s prosvjedima. Primjerice, 2009. vlast je bila suočena sa Zelenim pokretom koji je izbio nakon spornih predsjedničkih izbora, a koji je mobilizirao ponajprije urbanu srednju klasu u velikim gradovima. Prosvjedi 2017. i 2019. izbili su u uglavnom ekonomski zapostavljenim područjima, dok su nemiri pod sloganom Žena, život, sloboda 2022. bili potaknuti smrću 22-godišnje Mahse Amini u pritvoru milicije za moral. Izravan povod za aktualni iranski (narodni) bunt, započet 28. prosinca, dugogodišnja je ekonomska kriza. Nacionalna valuta deprecirala je – pala joj je, dakle, vrijednost u odnosu na stranu valutu – 30 puta: 2018. jedan je dolar vrijedio 47 000 rijala, a početkom 2026. 1,45 milijuna rijala! Zaposlenost je opadala, baš kao što su i realni prihodi padali, pa, u biti, ne iznenađuje sveopće beznađe koje je eksplodiralo, kao ni sve donedavno nezamislive parole poput: „Dolje s Islamskom Republikom!“ i(li) „Smrt diktatoru!“

Slijedom čega zapadne agencije (rado) citiraju umirovljenog sveučilišnog profesora iz Teherana Ahmada Naghibzadeha koji tvrdi kako je kraj režima neminovan. „Dolazi oluja – ona koja će mnoge stvari odnijeti. Ova oluja također će označiti kraj safavidizma u Iranu“, predviđa taj profesor aludirajući na konačno razdvajanje religije i države.

Što da radim, takva mi je narav!

Što možda sugerira kako je ova vlast „zamrznuta“ u (prošlom) vremenu. Sefavidsko Carstvo trajalo je, naime, od 1501. do 1736. i u to je doba šijitska inačica islama postala državnom religijom, baš kao što je to i danas. Zapravo, od 1979. i pada šaha Mohammeda Reze Pahlavia, tijekom čije su vladavine iranska ekonomija i obrazovanost bile na visokoj razini. Velika Britanija i SAD smatrale su Iran svojom saveznicom na Bliskom istoku, a šah je snažno industrijalizirao zemlju i pokušao sekularizirati državu. Njegova je vlast, međutim, bila prilično klimava i prije Islamske revolucije, ponajviše baš zbog inzistiranja na sekularizaciji tijekom 40 godina vladavine, što mu šijitski klerici nikako nisu mogli oprostiti. Uz to, kako je vrijeme odmicalo, sve je više očitovao autoritativnost slijedom čega su ga uoči pada okarakterizirali – diktatorom.

A i vladao je uz pomoć ozloglašene tajne policije SAVAK, osnovane 1957., u osnivanju i obuci koje sudjelovali su CIA i Mossad. Mnogi u metodama današnje vlasti – moralne policije napose – prepoznaju rukopis šahove „udbe“. I danas, oni koji su protiv američke intervencije i zalažu se za (ipak) mirno rješenje, drže kako bi se aktualna vlast mogla održati ukoliko bi hitno najavila slobodne izbore uz sudjelovanje svih političkih struja. Što je, dojam je, sanak pusti. Dovodi nas, zapravo, do onoga vica o škorpiji i žabi, koji završava škorpijinim priznanjem nakon što dođe glave žabi koja joj prethodno spasi glavu: „Što da radim, takva mi je narav!“ U prijevodu, narav aktualnog režima takva je kakva je, vjerovati u neki iznenadni obrat prilično je naivno.

Tako da je realnije promišljati o promjeni vlasti, poglavito nakon što se Trumpov prijatelj i čovjek za specijalne zadatke Steve Witkoff susreo, kažu tajno, s Rezom Pahlaviom, sinom izgnanog iranskoga šaha, koji desetljećima živi u egzilu, ponajviše u Americi, a čije ime prosvjednici sve glasnije dozivaju od kraja prosinca prošle godine.

Šah je – spreman!

Taj 65-godišnjak, kao odgovor na glasove iz domovine, obznanio je kako je spreman, u slučaju pada režima, biti prijelazni vođa. Jasno, u trenutačnim okolnostima i njemu je nužna Trumpova akreditacija. No, čini se kako se za nju izborio. Naime, nakon izraelskih zračnih napada 2025. u kojima je ubijeno nekoliko visokih iranskih generala, Pahlavi je na tiskovnoj konferenciji u Parizu predstavio plan od 100 dana za privremenu administraciju, tvrdeći kako ova nova samouvjerenost proizlazi iz lekcija naučenih u egzilu i onoga što naziva nedovršenom misijom njegova oca. „Ovo nije obnova prošlosti. Riječ je o osiguravanju demokratske budućnosti za sve Irance“, poručio je tom prigodom, što je, lako je pretpostaviti, milozvučno diplomatskim ušima na Zapadu.

Predstavljajući se (i dalje) kao moguća alternativa, prognani je prestolonasljednik prošloga tjedna poslao naročito snažnu poruku vojsci: „Vi ste nacionalna vojska Irana, a ne vojska Islamske Republike. Imate dužnost štititi živote svojih sunarodnjaka. Nemate puno vremena, pridružite im se što prije!“

A, glede prognoza o eventualnoj američkoj intervenciji, znakovitom se čini procjena sadašnjih i bivših američkih obrambenih dužnosnika, koja se zapravo može čitati i kao pokazatelj promjena prioriteta. Tako, naime, rečeni časnici za The Wall Street Journal tumače činjenicu da Pentagon ima 12 ratnih brodova u vodama oko Kariba, a samo šest na Bliskom istoku. Uz to, na Bliskom istoku nema udarne skupine nosača zrakoplova otkako je Trump u listopadu prošle godine naredio premještanje skupine okupljene oko nosača USS Gerald R. Ford iz Sredozemlja na Karibe, pripremajući Venezueli ono što je početkom ove godine, 3. siječnja i realizirao.

Efendijin bijeli konj

Pa, ipak, nikako se ne može kazati kako Washington upozoravajući Teheran što ih čeka nastave li s represijom nad civilima, prijeti praznom puškom. Baš, uostalom, kao što ozbiljno treba shvatiti i iranske prijetnje američkim vojnim bazama na Bliskom istoku.

No, u iščekivanju raspleta, zanimljivo je da, u biti, tzv. službeno Sarajevo uglavnom šuti. Osim što je šef bh. diplomacije, ili makar njezine trećine, Elmedin Konaković kazao kako će učiniti sve, bude li potrebno, za evakuaciju bh. građana iz Irana. Nema glasa ni od Zukana Heleza koji se, inače, oglašava i glede promjene vremena. Ali nije lako tome ministru obrane. U lipnju prošle godine primio je iranskog vojnog atašea. Zanimljivo, bez ikakve reakcije Veleposlanstva SAD-a u Sarajevu. Za razliku od, primjerice, Bisere Turković koja je u prosincu 2022. ugostila iranskog kolegu Hosseina Amira-Abdollahiana, u vrijeme kada se tamošnja vlast žestoko obračunavala s prosvjednicima i bila odgovorna za smrt stotina građana. Bivša je ministrica vanjskih poslova tada bila izložena žestokim američkim napadima. No, lukava je Bisera, Iranca je primila zadnjeg dana svoga mandata…

Za razliku od ministara, Mustafa ef. Cerić misli kako je licemjerno pa, veli, i nemoralno šutjeti pred pokušajem vanjske i unutarnje invazije na čast, slobodu i suverenitet Islamske Republike Iran. Posebice je kao opasnost detektirao šahova nasljednika za kojega taj sarajevski doktor opće prakse tvrdi kako mu je ambicija vratiti se, uz tuđu podršku, u Teheran na bijelome konju što, misli neumorni Facebook efendija, više govori o interesima stranih centara moći, negoli o dobrobiti iranskog naroda. Podsjeća uz to kako Bosna pamti tko je uz nju stajao kad je bilo najteže…

Kad je pak nedavno istrčao (izletio, zapravo…) s pokušajem prekrštavanja Srpske Pravoslavne Crkve u „Bosansku pravoslavnu crkvu“, Islamska zajednica u BiH tu je njegovu ideju detektirala – neprihvatljivom. Nakon što se taj ex-reis evo svrstao uz uzdrmani iranski režim, iz IZ-a nema komentara… A, posljednje vijesti potkraj prošloga tjedna govore kako su: Katar, Oman, Saudijska Arabija i Egipat pozvali SAD da izbjegne napad na Iran, upozorivši na sigurnosne i gospodarske rizike koji bi mogli pogoditi i SAD i širu regiju.

Trump je ovaj apel prihvatio s razumijevanjem, ali od vojne opcije – još! – nije digao ruke. U međuvremenu se proglasio privremenim venezuelanskim predsjednikom. Vidjet ćemo ima li ambicija biti i ajatolah?! Pa, makar i privremeni.

Josip Vričko, Katolički tjednik

Share
0