Bosna i Hercegovina (BiH) gotovo tri desetljeća nakon završetka rata ostaje politički krhka i institucionalno disfunkcionalna država. Iako je Daytonskim mirovnim sporazumom 1995. godine zaustavljeno oružano nasilje, temeljni uzroci sukoba – etnička podjela, suprotstavljene vizije države i nepovjerenje među konstitutivnim narodima – nisu u potpunosti prevladani.

U suvremenim raspravama o sigurnosti BiH često se naglasak stavlja na secesionističku politiku Republike Srpske ili na vanjske destabilizacijske utjecaje. Međutim, rjeđe se sustavno analizira uloga političkih aktera sa sjedištem u Sarajevu i način na koji njihovo djelovanje može neizravno, ali značajno, povećavati rizik eskalacije sukoba.

>>

Ovaj esej polazi od teze da političko Sarajevo ne predstavlja neposrednog ratnog aktera, ali da svojim političkim strategijama, retorikom i institucionalnim praksama doprinosi dugoročnoj nestabilnosti BiH te time stvara političko -sigurnosno okruženje u kojem mogućnost sukoba ostaje latentna. Analiza se oslanja na teorijske pristupe konsocijacijske demokracije, studije konflikta i relevantne međunarodne izvještaje kako bi se pokazalo da su centralističke ambicije, instrumentalizacija ratne prošlosti i oslanjanje na međunarodni tutorijalizam ključni elementi negativnog utjecaja političkog Sarajeva na sigurnosnu stabilnost zemlje (Bieber, 2006; Chandler, 2000; United Nations Security Council [UNSC], 2021).

Povijesni i institucionalni kontekst

Bosna i Hercegovina se u znanstvenoj literaturi često opisuje kao primjer „zamrznutog konflikta“, u kojem je rat formalno završen, ali su političke i društvene napetosti ostale trajno prisutne (UNSC, 2021). Daytonski ustav uspostavio je složen sustav vlasti temeljen na ravnoteži između tri konstitutivna naroda i dva entiteta. Takav model imao je za cilj spriječiti dominaciju jedne skupine nad drugima, no istodobno je institucionalizirao etničku politiku i učinio kompromis nužnim, ali politički skupim (Bose, 2002)

U tom okviru Sarajevo je postalo ne samo administrativno središte države nego i simbol političke vizije unitarne, snažno centralizirane Bosne i Hercegovine. Iako je takva vizija često predstavljena kao građanska i proeuropska, u praksi se percipira kao projekt političke dominacije brojčano većinskog naroda, što kod Srba i Hrvata izaziva strah od gubitka autonomije i političke relevantnosti (Hayden, 2005; Keil, 2016). Upravo ta percepcija predstavlja jedan od ključnih sigurnosnih problema, jer u teoriji konflikta osjećaj egzistencijalne ugroze često prethodi eskalaciji nasilja (McGarry & O’Leary, 2004).

Politička retorika i diskurs „obrane države"

Jedan od najočitijih negativnih utjecaja političkog Sarajeva očituje se u političkoj retorici. Diskurs „obrane države“ i „očuvanja teritorijalnog integriteta“ redovito se koristi kao sredstvo političke mobilizacije. Iako je takva retorika formalno legitimna u kontekstu suvereniteta, njezina učestala upotreba u kombinaciji s moralnom delegitimizacijom političkih zahtjeva drugih naroda stvara polarizirano političko okruženje (Democratization Policy Council, 2021).

Analize govora mržnje i političke komunikacije u BiH pokazuju da se u Sarajevu često proizvode narativi u kojima su zahtjevi Republike Srpske ili hrvatskih političkih predstavnika prikazani kao inherentno antidejtonski, separatistički ili čak sigurnosno prijeteći (Democratization Policy Council, 2021). Takav diskurs ne samo da otežava dijalog nego i potiče defanzivne reakcije drugih aktera, koji potom posežu za vlastitim nacionalističkim narativima, čime se zatvara krug političke eskalacije (Touquet & Vermeersch, 2016).

Instrumentalizacija ratne prošlosti

Ratna prošlost u BiH ima snažnu simboličku i emocionalnu dimenziju, osobito u Sarajevu, koje je tijekom rata pretrpjelo dugotrajnu opsadu. Politički akteri često se pozivaju na ratna stradanja i zločine, uključujući genocid u Srebrenici, kako bi legitimira li aktualne političke pozicije. Iako je suočavanje s prošlošću nužan element pomirenja, problem nastaje kada se povijest koristi selektivno i instrumentalno (Bieber, 2010).

UN -ovi izvještaji upozoravaju da politička manipulacija ratnim sjećanjima može dodatno produbiti etničke podjele i potaknuti osjećaj kolektivne krivnje ili prijetnje kod drugih zajednica (UNSC, 2021). U tom smislu, političko Sarajevo često šalje poruku moralne superiornosti koja, umjesto pomirenja, jača nepovjerenje i potiče političku radikalizaciju u drugim dijelovima zemlje.

Centralizacijske politike i institucionalne blokade

Političke inicijative koje dolaze iz Sarajeva često su usmjerene prema jačanju državne razine vlasti, bilo kroz reforme izbornog sustava, prijenos nadležnosti ili reinterpretaciju ustavnih ovlasti. Iako se takve inicijative formalno predstavljaju kao koraci prema funkcionalnijoj državi, u praksi se doživljavaju kao pokušaji reduciranja entitetske autonomije, osobito u Republici Srpskoj (Keil, 2016; Bieber, 2010).

Rezultat takvih politika često su dugotrajne institucionalne blokade. Bertelsmannov izvještaj o BiH ističe da političke elite sustavno koriste mehanizme veta i proceduralne opstrukcije kako bi spriječile promjene koje percipiraju kao prijetnju vlastitim interesima (Bertelsmann Stiftung, 2024). U tom kontekstu, potezi političkog Sarajeva, iako možda motivirani željom za reformom, objektivno doprinose paralizi sustava i jačanju osjećaja političke nefunkcionalnosti države.

Oslanjanje na međunarodnu zajednicu

Još jedan važan aspekt negativnog utjecaja političkog Sarajeva jest snažno oslanjanje na međunarodnu zajednicu, osobito na Ured visokog predstavnika (OHR) i zapadne diplomatske aktere. Umjesto unutarnjeg kompromisa, politički akteri često očekuju da međunarodni faktor nametne rješenja koja idu u korist centralističkoj viziji države (Chandler, 2000).

Takav pristup dugoročno slabi političku odgovornost domaćih elita i potiče frustraciju kod drugih naroda, koji međunarodne intervencije doživljavaju kao pristrane (International Crisis Group, 2023). Europska unija i Ujedinjeni narodi u više su navrata upozorili da zapaljiva retorika i izostanak kompromisa predstavljaju ozbiljan sigurnosni rizik za BiH (European Commission, 2023; UNSC, 2021).

Reaktivni separatizam i sigurnosne implikacije

Politike i retorika koje dolaze iz Sarajeva često proizvode suprotan učinak od deklariranog cilja jačanja države. Umjesto integracije, one jačaju separatističke narative u Republici Srpskoj, gdje se centralizacija tumači kao prijetnja opstanku entiteta (Bieber, 2010). Ovaj fenomen može se opisati kao reaktivni separatizam – politička strategija koja se razvija kao odgovor na percipiranu hegemoniju centra.

Sigurnosni rizik pritom ne leži nužno u neposrednoj mogućnosti rata, nego u postupnoj eroziji povjerenja i legitimnosti državnih institucija. Međunarodni analitičari upozoravaju da dugotrajna politička kriza, u kombinaciji s etničkom polarizacijom, može stvoriti uvjete za nasilne incidente nižeg intenziteta, koji bi u nepovoljnom međunarodnom kontekstu mogli eskalirati (International Crisis Group, 2023; Reuters, 2025).

Dugoročne posljedice za stabilnost BiH

Dugoročno gledano, negativan utjecaj političkog Sarajeva očituje se u kontinuiranom slabljenju društvene kohezije i povjerenja među narodima. Studije o postkonfliktnim društvima pokazuju da trajna politička polarizacija i isključivi narativi značajno povećavaju rizik ponovne eskalacije nasilja, čak i desetljećima nakon završetka rata (Touquet & Vermeersch, 2016).

>>

U BiH se taj proces manifestira kroz masovno iseljavanje, ekonomski zastoj i opće nepovjerenje prema političkom sustavu, što dodatno oslabljuje kapacitete države za upravljanje krizama (United Nations Development Programme, 2022). U takvom okruženju, svaki ozbiljniji politički ili sigurnosni šok može imati nesrazmjerno velike posljedice.

Zaključak

Negativan utjecaj političkog Sarajeva na mogućnost izbijanja rata u Bosni i Hercegovini nije izravan niti jednostran. Političko Sarajevo ne priprema rat niti posjeduje kapacitete za njegovu provedbu. Međutim, kroz polarizirajuću retoriku, centralizacijske politike, instrumentalizaciju ratne prošlosti i oslanjanje na međunarodni tutorijalizam, ono doprinosi stvaranju političko - sigurnosnog okruženja obilježenog nepovjerenjem i kroničnom nestabilnošću.

U kombinaciji s reaktivnim politikama drugih aktera, takvo okruženje dugoročno povećava latentni rizik eskalacije sukoba. Stabilnost BiH stoga ne ovisi samo o suzbijanju separatizma ili vanjskih utjecaja, nego i o sposobnosti političkih elita u Sarajevu da napuste maksimalističke ciljeve i prihvate istinski konsenzualan model upravljanja državom, u skladu s daytonskim okvirom i realnostima postkonfliktnog društva.

Ivica Mandić

Vezani članci:

-Mogući vojni sukob na zapadnom Balkanu i sigurnosni izazovi za Hrvatsku

-BiH između federalizacije i raspada

-Zaustavljenje pokušaja vojne suradnje Sarajeva i Teherana i otkazivanja Europske rabinske konferencije nisu samo puki incidenti

Share
0