Jelenu Veljaču, glumicu s dvije-tri nezapažene uloge, ženi koja je navodno izjavila da joj je „kći odrasla u kafiću“, koja iznimno voli Beograd, prije svega zbog dobrih provoda, a koja i što nije nebitno iza sebe ima nekoliko neuspjelih brakova, danas je „ikona“ za „spašavanje žena od ratobornih muškaraca“.

I ne samo to. predsjednik RH Andrej Plenković naprosto je, sa njezinom sitom, prima u tzv. službene posjete kad god se ova dama sjeti.

I ovih dana bila je kod Plenkovića, ali i Dražena Bošnjakovića, ministra pravosuđa.

-Žene su ugrožene i treba ih spasiti!- zajaukala je kao u nekom dobrom filmu.

Kao prvo, dobro je da se bori za „spas žena“, ali sa životopisom kakav ima bolje da se pokrije preko glave.

Od 1. siječnja ozljeda nanesena članu obitelji – modrica ili bilo kakva ozljeda bit će isključivo kazneno djelo, rekao je ministar Bošnjaković, kontraverznoj glumici te dodao da svi koji počine takva kaznena djela neće proći lako, već će im biti izrečene teške kaznene sankcije.

Odlično. Tako i treba.

Međutim, hrvatski stradalnici iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata nažalost neće biti obuhvaćeni ovim zakonom i propisom. Nemaju u svojim redovima Jelenu Veljaču!

U vrijeme velikosrpske agresije na tisuće nevinih Hrvata, a među njima i veliki broj žena, djece i staraca, bilo je „do krvi“ maltretirano, silovano, ozljeđivano, pa i ubijano.

Oni koji su bili u srpskim logorima traže odštetu. I to već gotovo 25 i više godina.

Ne, ne radi se tu o nikakvim „modricama“, prijetnjama, pa ni običnim pljuskama, radi se o punim gorim stvarima.

Pa, ako je zakon jednak za sve, a jeste – zašto se gospodine Plenkoviću i gospodine Bošnjakovića ova tema ne miče s mrtve točke?

Ljudi prema kojima se u vrijeme rata neopravdano upotrijebila fizička sila, nakon koje nije nastupila obična ozljeda i tome slično, čekaju pravdu. Jesi li oni i po tom pitanju „građani drugog reda“?

Šteta što gospoda iz Vlade nemaju toliko vremena kao za „trećerazredne“ glumice koje glume i kad ne glume da ih prime i saslušaju.

Nevini Hrvati iz 1991. već odavno viču „spasi me“, ne organiziraju prosvjede, nego samo čekaju, čekaju.

Svaka čast nekakvoj Veljači i njezinoj borbi (neki kažu da to nije ništa drugo već samo njezina osobna „beogradska“ promocija), ali stradalnici iz godina okupacije i agresije također bi trebali i morali dobiti svojih pet minuta.

Dakle, kako bilo da bilo, gospodine Bošnjakoviću, kad će hrvatski logoraši srpskih koncentracijskih logora dobiti svoju zasluženu satisfakciju, a koja se neće ogledati samo na riječima, odnosno hoćete li i njih, poput glumice, „svaki čas“ primiti i čuti njihove priče?

Ili vam je to možebitno dosadno?

 

Mladen Pavković