Gledajući film Bitka na Neretvi, postav­lja se pitanje stoje umjetnička slobo­da, koje su granice slobode umjetnosti, što je to umjetnička istina i može li i laž biti umjetnička istina. U ovome filmu trebao bi se prikazati povijesni događaj koji se u komunističkoj povijesti naziva IV. neprijatelj­ska ofenziva. Ali u njemu nema ništa povijesne dokumentacije.

To je agitpropovski ispričan film s nizom epizoda u duhu socijalističkoga realizma. Pa i socijalistički realizam doveden je do apsurda ( primjer: epizoda konjaničkoga juriša četnika.) Ne samo da nikakvoga konjičkog juriša nije bilo, na tisućama stranica povijesti NOB-a ne možete naći niti spomena o konjici. Epizoda je ne samo neistinita već i besmislena, zanimljivo bi bilo istražiti iz kojih razloga je redatelj izmislio tu scenu. Prilikom prikazivanja toga filma u Medaku, jednome od najjačih četničkih središta u Liki, kod scene juriša četničke konjice s razvijenom zasta­vom, cijelo kino je ustalo i pljeskalo. I kotarski komitet partije u Gospiću morao je intervenirati.

U literaturi kao i filmu postoji pojam 'science fiction' za djela u kojima autor izmišlja budućnost. Hoće li biti ta djela zanimljiva ili glupa ovisi o inteligenciji i znanju autora. Moglo bi se reći da postoje i djela koja u povijesti izmišljaju događaje koji se nisu dogodili pa bismo ih mogli nazvati 'history fiction'.

Zato film Bitka na Neretvi spada u 'history fiction' jer izmišlja događaje koji se nisu dogodili. Izmišljanje prošlosti bila je i glavna zadaća 50-godišnje komunističke povijesti. Poput ovoga konjaničkoga juriša, i najveći dio scena ovoga filma spada u 'history fiction'. U snimanju filma sudjelo­vale su i svjetski poznate filmske zvijezde; za uloge koje su mogli odigrati domaći glumci pozvani su svjetski, a i honorari su premašili holivudske. Troškovi snimanja prela­zili su jednogodišnji proračun za kulturu jedne republike, a Broz je bio jedina osoba u povijesti o kome su za života snimani filmovi i koja je prisustvovala snimanju filma u kojem su se slavila izmišljena vlastita herojska djela. U tome je premašio i Staljina i Hitlera. Sličnoga primjera nema u cijeloj povijesti.

ODNOS SNAGA

Umjesto kritike ove agitpropovske socijalrealističke epopeje, samo kratki pregled historijskih činjenica koje mogu poslužiti čitatelju da stvori vlastiti sud i ocjenu filma. Ono što se naziva 'bitka na Neretvi' samo je epizoda u onome što komunistička povijesti naziva IV. i V. neprijateljska ofenziva, a u stvarnosti su bile ime za šestomjesečno povlačenje i bijeg komunističke vojske pred njemačko- hrvatskom vojskom.

U komunističkoj povijesti za te se događaje upotrebljavaju eufemizmi 'genijalna strategija', 'bitka za ranjenike', 'Bitka na Neretvi', a koliko su ti nazivi točni, čitatelj može zaključiti ina temelju povijesnih činjenica. Vojne opera­cije njemačko-hrvatske,vojske vodile su 7 SS divizija sastavljena od folksdojčera i 369 hrvatska legionarska divizije i dijelo­vi njemačke 718 njemačke posadne divi­zije. Osim njih, sudjelovali su još dijelovi nekih njemačkih i hrvatskih jedinica koje su imale zadaću sprječavanje bijega komunističkih postrojba iz obruča. U ofenzivi je trebala sudjelovati i talijanska vojska, budući se cijela operacija vršila u talijanskoj interesnoj sferi (linija razgrani­čenja Samobor-Petrinja-B.Novi-Prijedor- Banja Luka-Jajce-D.Vakuf-Travnik Visoko-Sarajevo-Rudo-Priboj-N. Varoš.... sva mjesta su njemačka).

Talijanska ofen­ziva odmah je zaustavljena u Lici i Talijani nisu imali nikakve značajnije akcije, čak su nastojali spriječiti ulazak njemačko-hrvatskih trupa dublje u talijan­sku zonu. Na koncu je došlo i do otvore­noga sukoba zbog četnika. Komunisti su imali 9 divizija: pod izravnom komandom Vrhovnog štaba bilo je 5. Divizija (1. i 2. proleterska 3. udarna 7. banijska i 9. dalmatinska). Pod komandom hrvatskoga štaba, kao i kod bosanskoga bile su dvije divizije. Prema njemačkim procjenama ukupna snaga bila je 65.000 vojnika. Njemačko-hrvatska ofenziva počela je 20. siječnja 1943. iz Karlovca 7SS divizija, iz B. Novog 369. divizija

Postojale su tri mogućnosti otpora: prva - koncentra­cija svih snaga i obrana teritorije i stvorene komunističke vlasti, s obzirom na relativno male ofenzivne snage. To mišljenje dijele i neki komunistički povjesničari ('tri divizi­je mogle su razbiti ofenzivu', Tomac, IV. neprijateljska ofenziva. 63). U prilog tome idu činjenice daje SS diviziji trebalo sedam dana da dođe od Karlovca do Bihaća, a talijanske snage su bile zaustavljene odmah u početku u Lici. Druga mogućnost otpora bila je dekoncen­tracija svih snaga i provlačenje kroz neprijateljske redove s obzirom na male ofenzivne snage i 'nji­hov paučinasti raspored' (Tomac), tim više što je i većina jedinica bila izvan obruča. Treća je bila koncentracija svih snaga, uvlačenje u obruč i pov­lačenje pred neprijateljskim snagama, s divizija­ma nastaviti taktiku gerilskoga rata. Vrhovni komandant izabrao je treću.

GENIJALNA STRATEGIJA

Nakon vijesti o pokretu njemačko- hrvat­skih trupa, Vrhovni komandant stvara plan o pov­lačenju u Srbiju i nalaže koncentraciju sviju snaga. Formirana je Glavna operacijska grupa sastavljena od triju elitnih divizija. GŠH i BŠ naloženo je da sa svojim trupama krene za GOG i služe kao zalaznica GOG i VK. Međutim, i hrvatski i bosan­ski štab odbili su izvršiti zapovijed jer su bili uvje­reni da se mogu uspješno obraniti. VŠ uspjelo je jedino 7. banijsku i 9. dalmatinsku diviziju staviti pod svoju komandu i tako imati pod izravnom komandom skupinu od pet divizija koja je brojala, prema komunističkim statistikama, oko 21.000 ljudi.

Namjera je bila kretati se u Srbiju preko Bosne, a to je značilo preko njemačke zone. Prvi pokušaj, preko Jajca i Bugojna propao je, drugi je bio pravac preko Konjica, dvije divizije prelaze Neretvu i napadaju Konjic s jedne i druge stane Neretve. U Konjicu slabe talijanske i hrvatske snage, ali u pomoć dolaze Nijemci. Iako daleko nadmoćnije, komunističke snage su odbijene, vra­ćaju se i ponovno prelaze Neretvu. Nakon toga sli­jedi treći pokušaj preko Gornjega Vakufa, sku­pljene su sve snage, napada 7 brigada, najveća moguća koncentracija komunističkih snaga, elita komunističke vojske. To pokazuje kolika je bila želja probiti se preko Bosne.

Osim toga, vrhovni komandant nalaže rušenje mostova na Neretvi zbog straha od Talijana kojih nije bilo. Rušenje mostova je i znak odlučno­sti da se probije put,a ušlo je u legendu kao geni­jalni trik da se zavaraju neprijatelji. Gornji Vakuf branili su dva bataljuna Nijemaca i jedan ustaški zdrug. Usprkos ogromnoj nadmoći, komunisti su bili odbijeni, došlo je i do pobune nekih brigada i bijega s položaja. Tako je propao i treći pokušaj prodora na sjever u njemačku zonu. Poraženi i raz­bijeni, prisiljeni su povući se, ostao je jedini put preko Neretve i porušenog mosta. Vrhovni koman­dant nalaže ponovno improvizirati most koji je prije par dana naložio srušiti.

Zbog nemogućnosti prijenosa, morali su baciti sve teško naoružanje, čak i ono koje su zaplijenili od Talijana. S najve­ćim naporima jedinice, koje su već jednom prešle most dok su napadale Konjic i vratile se preko mosta, sada ponovno prelaze preko improvizirano­ga mosta. Prijelaz divizija traje od 6. do 9. ožujka. Od potpunoga uništenja spasili su ih Talijani koji nisu dopuštali Nijemcima dublje u svoju zonu. Nijemci su bili prisiljeni pregovarati s talijanskom komandom i dok su dobili dozvolu, partizani su bez napada prešli rijeku jer na drugojstrani nije uopće bilo Talijana, niti ikakvih vojnih snaga, i pobjegli dublje u talijansku zonu.

U isto vrijeme dok se vode borbe za Vakuf, na Brozovu inicijativu partizani traže pre­govore s Nijemcima. Šalju delegaciju i traže prekid borbe, nude zajedničku borbu protiv četnika i pro­tiv savezničkoga iskrcavanja. Nijemci ne misle pregovarati, ali žele iskoristiti ponudu, traže da kao potvrdu iskrenih namjera prekinu operacije u Slavoniji. Tito daje nalog da se jedinice prebace iz Slavonije u Bosnu preko Save. Nakon Neretve par­tizani razbijaju četnike koji su pod talijanskom komandom kao dobrovoljačka antikomunistička milicija. Nije bilo nikakvoga konjaničkoga juriša, prelaze preko Drine s namjerom da prodru u Srbiju. Broz zabranjuje napad na Foču, na Čajniče jer su tamo njemačke jedinice, a on vjeruje u spo­razum s Nijemcima. Okreće se prema Kolašinu i Sandžaku.

Međutim i u Kolašin dolaze Nijemci i napadaju komuniste; pokazalo se da su Nijemci izigrali Broza, komunističke snage natjerane su na Durmitor i kanjon Pive. Rezultat genijalnoga vod­stva je da su ostatci 4. divizije s ranjenicima opko­ljeni i prijeti im uništenje, repriza situacije nakon G. Vakufa. U Mratinju 3. lipnja, nova genijalna odluka Vrhovnoga komandanta: podjela vojske, Tito sa 1. i 2. divizijom, elitnim jedinicama kreće u Bosnu, a 3. i 7. diviziji nalaže da s bolnicom (4000 ranjenika) idu u Sandžak. O 9. dalmatinskoj divizi­ji se ne govori, njezinu preostalu 3. dalmatinsku brigadu komandant je 6. lipnja rasformirao. I 9. dalmatinska divizija ne postoji više niti u statistici.

Jednoj diviziji uspjelo je naći put kroz rijetke redo­ve neprijatelja, 8. lipnja prešli su preko Sutjeske, za njom i Vrhovni štab zahvaljujući otporu 2. dal­matinske brigade koja je na Barama uništena bra­neći bijeg Vrhovnog komandanta. Nakon toga Vrhovni komandant naređuje 3. i 7. diviziji da napuste ranjenike i bolnicu i pođu za njim. Bilo je kasno, samo je ostatcima 7. divizije uspjelo provu­ći se.

U Bosni i u Hrvatskoj dočekale su ih potpu­no sačuvane jedinice Bosanskoga štaba (4. i 5. divizija) i Hrvatskog štaba (6. i 8. divizija) koje su odbile poslušati naređenje VŠ o koncentraciji. Nakon godinu dana partizani su se nalazili na isto­me mjestu s kojega su krenuli u pohod na područje NDH u 1942.

Zbog teških gubitaka i dalje su bili prisiljeni povlačiti se, samo kapitulacija Italije omogućila im je obnavljanje snaga.

Vladimir Mrkoci, prof / Hrvatski list

Vezani članci:

• Paradoks: Kapelski krjesovi u čast presude hrvatskim generalima?!