Voditeljica HTV-ova Dnevnika 3 prilog o svjedočenju istražitelja tužiteljstva Haaškoga suda Williama Tomljanovica, iz kojega se jasno vidi kako je dolazio u Ured predsjednika Mesića kad je htio i uzimao dokumente koje je htio, a ukupno je riječ o točno 666 dokumenata, najavila je kao “grom iz vedra neba”. Tu je vijest televizija, ne imenujući izvor, preuzela iz Hrvatskog lista koji pak o tome nije pisao prvi put i nije ni jedini koji je o tome pisao.

Istrage neće biti

Nije, dakle, da se nije znalo, nego se nije željelo i još uvijek se ne želi znati. Jednako tako, od 2006. svake godine Hrvatsko kulturno vijeće organizira stručno-znanstveni skup pod naslovom “Haaški sud: zajednički zločinački pothvat - što je to”? i svake godine je objavljivan zbornik radova o toj temi, a da u medijima nije o tome zabilježena ni crtica niti se ikada ijedan političar zainteresirao za rasprave na ovim skupovima.

Na tim je skupovima niz uglednih pravnika i javnih radnika točno dijagnosticiralo prirodu haaškoga sudišta, što je sve jasno demonstrirano u posljednjim presudama, da bi se tek sada, kao, mnogima otvorile oči.

Sada je, dakle, postalo nedvojbeno jasno kako je bivši predsjednik Republike Hrvatske, nastojeći poniziti svog prethodnika, a ponižavajući ustvari sebe osobno i funkciju predsjednika države koju je obnašao, rasturao neselektivno i izravno mimo Ureda za suradnju s Haagom, strogo povjerljive dokumente haaškim istražiteljima te domaćim i stranim medijima, kršeći time nekoliko zakonskih odredbi koje se odnose na čuvanje državne tajne i specijalno kršeći Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom.

I sada kad je sve to postalo kristalno jasno i kad se učinilo kako je pitanje kaznene odgovornosti Stjepana Mesića neizbježno, (neiskreni) napori političkog vrha i dijela medija i pojedinih “uglednih” analitičara i stručnjaka polako se okreću od spašavanja generala Ante Gotovine i Mladena Markača prema spašavanju generala Stjepana Mesića.

Nakon što je najavila istragu o raspolaganju državnim arhivom, nastojeći umiriti sve veće nezadovoljstvo javnosti i zahtjeve koji su išli u tom pravcu, ponukavši i neke braniteljske udruge na podnošenje kaznenih prijava, posljednje poruke Jadranke Kosor glase: Ta rasprava treba prestati, ona je štetna za Hrvatsku, imamo važnijeg posla, nisam tražila istragu, već samo izvješće Vladina ureda o njegovu radu.

A predsjednik Ivo Josipović, nakon što je kazao kako nisu transkripti slani samo iz predsjednikova ureda i kako će sve biti provjereno, sada navlas slično premijerki izjavljuje kako je irelevantno tko je slao transkripte haaškim tužiteljima i sudu, kako nema koristi prepirati se oko toga i kako je sada važno okrenuti se budućnosti, koja se zove Europskom unijom!?

A tko je jamio, jamio. Ni u jednom ni u drugom komentaru nema čak ni onoga poslovičnog: pa pustimo nadležne neka odrade svoj posao.

Ono “nisam tražila istragu” može se slobodno prevesti sa tražila sam da se istraga ne pokreće! Sam se Stjepan Mesić, koji se u kritičnim danima kad se njegovo ime puno spominjalo sklonio u dalekoj Kini o državnom trošku, na svoj kontradiktoran i neuvjerljiv način angažirao na obrani svog obraza, koji je, sudeći po jednom televizijskom intervju, postao rumeniji od Polančecova.

Najprije je kazao kako on nije transferirao nikakve dokumente, a odmah zatim da su dokumentaciju prije njega pročešljali Karamarko, Jarnjak, Pašalić i Tuđman mlađi da bi spašavali sebe.

Samim tim je, ako je to i točno, pokazao da oni nisu slali u Haag materijale koji bi ih mogli teretiti. Onda je kazao kako je čudno da se progone oni koju su surađivali s Haagom, a ne oni koji su odbijali suradnju, neizravno potvrđujući svoju “konstruktivnu” ulogu.

Reguiem za pravnu državu

Od pojedinih analitičara može se još čuti kako je važno samo to jesu li transkripti autentični ili nisu te kako je obveza svih institucija suradnja s Haaškim sudom. Pri tome se svi prave ludima.

Naravno da je važna autentičnost i naravno da je obvezna suradnja, ali je jednako važan i propisani postupak. Pri tome je posve nevažno jesu li transkripti utjecali na presude, važna je sama činjenica da se njima manipuliralo protuzakonito. S tog stajališta djeluju neprincipijelno i one reakcije koje traže Mesićevu odgovornost tek nakon što je izrečena presuda.

Da su transkripti i pomogli Gotovini i Markaču, sudbina onih koji su ih razbacivali morala bi biti jednaka. Nije li to smisao načela pravne države, na koje se svi redovito pozivaju, ali i hitro odustaju od njega svaki put kad pod njegov udar dođu ideološki ili osobni prijatelji.

Tako će ovaj slučaj Mesićevih transkripata biti samo još jedan requiem za pravnu državu. Nakanu državnog vodstva da cijeli ovaj slučaj zaliju betonom lako je objasniti uvijek istim razlozima.

Brammertzov posjet Zagrebu misteriozan je kao i Bin Ladenovo smaknuće. No, može se lako pretpostaviti kako je zabranio nezadovoljstvo, tražio “nastavak suradnje”, te kako je intervenirao za svog pouzdanika, a domaći lokalni guverneri i guvernante opet su, kao i uvijek do sada, spremno pognuli šije.

Jer, nema cijene koju nismo u stanju platiti za europsko društvo dvostrukog morala. Naime, vodeće države EU-a, kad bi one bile u pitanju, ni za živu glavu ne bi prešle preko ovakvih Mesićevih zloupotreba položaja.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija