Posljednjih dana ponovno se rasplamsala priča o obrani Vukovara 1991. i opetovano se postavlja teza o prodaji grada koju su prvi put čuli hrvatski logoraši u srbijanskim logorima nakon pada grada. Tada su ih njihovi zatočenici željeli uvjeriti kako su ostavljeni od Zagreba. Ovo danas više nalikuje propagandi jer činjenice kao da malo koga zanimaju. A evo nekih činjenica.

Vojnogeografski položaj grada povoljan je samo ako napad na njega dolazi iz Srbije preko Dunava kao prirodne prepreke sa čistim i kontroliranim zaleđem, kako bi se pojačanja, naoružanje i streljivo nesmetano moglo slati. U slučaju Vukovara to nije bilo. U bitki za Vukovar moramo razlikovati dvije vrste borbe: gradsku i na otvorenom između Vukovara, Vinkovaca, Nuštra… Za prvu je bilo potrebno lako naoružano pješaštvo, što su vrhunski odradili branitelji, a za drugu postrojbe teško naoružane topništvom, oklopništvom uz zračnu potporu. U tome je jedan od glavnih problema obrane grada jer je takvih postrojbi od rujna do pada grada bilo malo. U takvom okružju hrvatska strana jedino je mogla s malim lako naoružanim snagama povremeno kratko probijati blokadu i dovoditi ograničene količine naoružanja, opreme i svježih snaga te izvlačiti ranjenike. No to nije bilo dovoljno za pružanje dugotrajnijeg otpora. Dovođenje značajnijih snaga iz ostalih dijelova Hrvatske bilo je nemoguće jer naoružane težim naoružanjem i uvježbane, odnosno iskusne u takvim napadajnim akcijama nisu postojale, osim jedne ili dvije ojačane bojne 1. brigade ZNG-a “Tigrova” koje su djelovale na zapadnoslavonskom bojištu. I da su upućene za Vukovar nebi bitnije promijenile stanje na bojištu, a gubitci u ljudstvu i tehnici bili bi ogromni. Usto bi svojim odlaskom ugrozili zapadnoslavonsku bojišnicu gdje su proveli prve oslobodilačke akcije. Na bojištima u listopadu i studenom 1991. bio je potreban svaki čovjek, svako oružje, top, tenk, VBR… Svega je nedostajalo i neravnomjerno je bilo raspoređeno jer je HV još uvijek nastajao i organizirao se uz velike improvizacije. Do Sarajevskog primirja 1992. nitko uopće pouzdano nije znao u Hrvatskoj koliko ljudi ima pod oružjem, kako je raspoređeno i koliko je koja postrojba kao cjelina ili po svojim dijelovima operativno sposobna djelovati na bojištu. Jer je osim HV-a i policije postojao niz drugih vojnih formacija koje nisu bile uvezane u zajedničko zapovjedništvo oružanih snaga, kao primjerice HOS. Vukovarski branitelji kupili su svojom borbom vrijeme ostalim hrvatskim snagama na drugim bojištima da zaustave velikosrpsku agresiju i da se pripreme za oslobađanje zemlje. O snazi neprijatelja najbolje govore podaci da poslije pada Vukovara glavni pritisak kreće prema Vinkovcima i Osijeku gdje ubrzo osvajaju Ernestinovo i Laslovo, a sama bitka za Osijek bila je teška s velikim gubicima, iako je obrana bila dobro organizirana. To su činjenice. A sve drugo neistine.

Gornji tekst napisao sam za uvodnik za prosinački broj Vojne povijesti. A detaljno je dalje sve raščlanio dr. Davor Marijan s Hrvatskog instituta za povijest, čiji tekst ovdje također u cijelosti prenosim:

“Od 365 dana u godini razdoblje od 17. do 21. studenoga nije vrijeme za kritički diskurs o Vukovaru. Tada nije trenutak da objašnjavam zašto je neosnovana tvrdnja da je Vukovar izdan, da na njemu nije dobiven rat niti stvorena Hrvatska, kao ni … To su dani kada Vukovar i sve one koji su za njega izravno i emotivno vezani treba pustiti da na miru i dostojanstveno obilježe još jednu godišnjicu kada je svršeno ubijanje grada i završena jedna a počinjala druga – prognanička i zatvorenička agonija. Previše je Vukovaraca koji ni danas ne znaju gdje su posmrtni ostaci njihovih članova obitelji a ono što su preživjeli može razumjeti samo onaj tko je bio u sličnom položaju. Posebice su teške okrugle obljetnice, kao ova koja se navršila u vrijeme izborne kampanje. Svoj prilog slučajno ili ne dala je i nacionalna televizija. U središnjem Dnevniku HRT-a 19. i 20. studenoga objavljeni su prilozi koji su uzburkali strasti. Prilozi se temelje na izjavama generala Antona Tusa i Andrije Rašete te tonskim snimkama govora Siniše Glavaševića i razgovora predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i zapovjednika obrane Vukovara, Vinkovaca i Županje, potpukovnika Mile Dedakovića. Snimak njihovog razgovora je u nekim medijima prikazan kao dokaz “kako je Tuđman odbio da se omogući iz ratom zahvaćenog Vukovara evakuacija civilnih stanovnika i velikog broja djece”.

No krenimo redom. General Tus je još jednom dao povod nekim povjesničarima pa i meni, da s krajnjim podozrenjem slušaju svjedoke povijesti, posebice oko problematike za koju postoji sasvim solidan broj dokumenata. Ako je već želio dati prilog mogao je objasniti nedoumicu zašto je naredio napad za deblokadu Vukovara u vrijeme kada je iz Đakova kretao konvoj za izvlačenje ranjenika iz okruženog grada. Umjesto toga ponudio je priču o skupini za proboj od 1500 ljudi i odbijanju Tuđmanovih naredbi za prekid napada. Istini za volju nije bilo 1500 već najviše 800 ljudi iz 10 različitih vojnih i policijskih postrojbi, 10 tenkova, dva borbena vozila pješaštva i mješoviti topnički divizijun od 15 oruđa različitog kalibra. Upitno je i tumačenje da je napad tekao uspješno. Dugo već general Tus tvrdi da je odbijao Tuđmanove naredbe, možda je to i istina, no svatko tko je čitaoTuđmanove transkripte iz tog razdoblja u to neće povjerovati – Tuđman je bio vrhovni zapovjednik i njegova riječ u pitanjima zapovijedanja, ustroja i organizacije hrvatskih oružanih snaga bila je prva i zadnja. Ne dvojim da je general Tus odbio naredbu da bio bi smijenjen istog časa, a za tvrdnje koje iznosi bio bi red da napokon podastre dokaz. Ovako se žalosno doima tvrdnja, koja se, premda nenapisana, da iščitati, da je njemu jedva 20 dana nakon što je odabrao stranu u ratu, Hrvatska bila više na srcu nego “nekom Tuđmanu”. Još će netko pomisliti da 20 godina kasnije Tus pokušava politički poraziti mrtvog Tuđmana, nakon što je ovaj dobito rat, optužujući ga za mirotvorstvo.

Drugi svjedok bio je JNA general Rašeta od čije su izjave napravili senzaciju jer je upoznao javnost da je postojao ratni plan i da nije trebalo gubiti vrijeme na Vukovaru nego napadati dubinu Hrvatske. Svi koji čitaju literaturu o Domovinskom ratu znaju da je još 1993. general Veljko Kadijević upoznao javnost s idejom ratnog plana JNA. Zahvaljujući sudu u Haagu (od te pravosudne predstave ima i neke koristi) danas znamo nešto više o tom planu. Uz malo truda na web stranicama suda može se naći direktiva komandanta 1. vojne oblasti za operaciju u Slavoniji.

Direktiva je napisana 19. a operacija je trebala početi 21. rujna. Rašeta je dobro interpretira, točno je da se na osvajanje Vukovara nije mislilo već samo na blokadu. Uz još malo truda na istom mjestu može se naći i knjiga Borisava Jovića iz koje se vidi da je vojni vrh JNA 20. rujna priznao da je mobilizacija snaga u Srbiji za rat protiv Hrvatske propala i da se mora praviti “redukovani plan”. Upravo je Jovićeva knjiga putokaz za odgovor na pitanje zašto je Srbija morala osvojiti Vukovar, samo je treba pažljivo čitati a ne davati prostor generalu koji je krajem kolovoza 1991. ismijavao hrvatske novinare tvrdeći da JNA ne napada Vukovar. Štoviše on je 14. rujna u Uredu predsjednika hrvatske Vlade cinično tvrdio da JNA nema ni jedan tenk u okolici Vukovara.

Tonski zapisi iz HRT-ovog su priloga Optužnica koju je čitao Siniša Glavašević i nedatirani razgovori Tuđmana i Dedakovića. Za Optužnicu se zna da je nastala oko 9. studenoga i tada je vjerojatno čitana. No za ostale tonske priloge važan je nadnevak nastanka, opsada Vukovara nije trajala dan već gotovo tri mjeseca i vrlo je važno, ako je razgovor autentičan, znati kada su snimljeni. Uz izvjesnu ogradu, autentičnost snimaka je potvrdio bivši zapovjednik obrane grada Vukovara, Branko Borković. Na temelju čega je zaključeno da je on iz Vukovara relevantan svjedok razgovora između Vinkovaca i Zagreba? Borković je priznao daje 19. listopada 1991. imao ponudu od predstavnika Međunarodnog Crvenog križa da se po uzoru na Ilok organizira izvlačenje stanovništva iz grada što je s pravom odbio. U čemu je onda problem ako se Tuđman navodno protivio nečemu čemu se sigurno protivio i Borković?

Optužnica koju je čitao Glavašević teško da je nastala u radionici Uprave bezbednosti JNA, koju i danas kolokvijalno zovemo KOS-om, jer ima dovoljno dopisa iz grada u koje se uklapa njezin optužujući ton. Optužnica je emocionalno vrlo jaka, i danas je samo odraz vremena i raspoloženja u dijelu Vukovara koji je mogao, doduše ne preko HRT-a, javno izraziti svoje mišljenje. No, nije neistina da se umiješao KOS. Iz aviona JNA su 12. studenoga po Slavoniji bacani leci s nazivom Optužnica i potpisom Odbora za zaštitu Jastreba. Radenko Radojčić je 1994. posvjedočio da je taj letak nastao u Odjeljenju sigurnosti Ratnog zrakoplovstva JNA na temelju jednog prisluškivanog Dedakovićevog razgovora. U sudskom procesu vođenom protiv Radojčića bivši oficir sigurnosti JNA Mustafa Čandić je posvjedočio “da je podmetnut razgovor Tus-Dedaković u pogledu snabdjevanja u naoružanju što je izazvalo postupak protiv Dedakovića”. Sve to navodi na oprez u korištenju takvih priloga.

Na koncu umjesto osvrta na grad kao simbola rata i na žalost danas simbola ispolitiziranosti suda u Haagu, nacionalna televizija nudi priloge koji se doimaju kao politička reakcija na proklamirani povratak HDZ-a Tuđmanu i korijenima, s tezom da je Tuđman izdao Vukovar.”

Zvonimir Despot / Bumerang prošlosti