Premda je, barem od Spenglera naovamo, ''propast Zapada'' vrlo popularan žanr, tek posljednjih nekoliko godina to propadanje postaje zorno, vidljivo, to jest ne traži se nikakav intelektualni napor da bi ga se prepoznalo. To je propadanje, moglo bi se reći, nemoguće ne vidjeti. 

Dok je u nekadašnjim predviđanjima propasti bilo stanovitog uzbuđenja i intelektualnog zadovoljstva, sada kada se stvari događaju, umni ljudi radije pribjegavaju zabludama i poricanju negoli suočavanju sa stvarnošću. To je razumljivo, jer nije se lako suočiti s vlastitom propašću.

U Večernjem listu čitamo: ''Milijunaši napuštaju Europu zbog rastućih vjerskih tenzija, loše gospodarske situacije i priljeva migranata iz Sirije, pokazuje novo izvješće agencije New World Wealth koja pruža informacije o globalnom bogatstvu.'' U jednoj složenoj rečenici tu je sažeta bit događanja u suvremenoj Europi i uspješno su opovrgnuti svi argumenti ljudskopravaških ideologa za politiku ''otvorenih vrata''. Možemo misliti o bogatašima što hoćemo, no moramo im priznati da nisu budale. Barem ne većina njih. A obično su i informirani bolje od običnog puka.

No, u cijeloj toj stvari postoji i jedan paradoks! ( A kad ne postoji!?) Naime, zar nisu upravo bogataši, odnosno društvene elite svake vrste, uvijek bili svojevrsna liberalna avangarda? Zar nije, recimo, Soros spominjan kao zagovaratelj imigranata i toga da ih Europa bezuvjetno mora primiti? Zar nije bilo govora o tomu da neki financijski krugovi financiraju taj pohod s Istoka na Zapad isplaćujući imigrantima određene svote? S obzirom na to, nije li paradoksalno da bogataši financiraju i potiču vlastito iseljavanje? Nije! Iz perspektive uistinu bogatih svijet je doista ''globalno selo'', a određeni dijelovi svijeta tek igralište za igre novca i moći.

Ili rečeno jednostavnije: bogataš bez problema odseli u Australiju ili Kanadu, dok je običnom čovjeku to kudikamo teže. Zato se propast Europe tiče prije svega njezinih još uvijek ukorijenjenih stanovnika, to jest običnog puka. O, Bože, čuvaj ti naše golubove i sirotinju/jer bogati se ionako za sebe pobrinu. Ima neke dublje istine u tim Hourinim stihovima: europsku sirotinju uistinu može sačuvati samo Bog! To jest okretanje kršćanskoj tradiciji, vjeri. Jedino tako moguće je oduprijeti se islamizaciji Europe i demografskom slomu. Možda po prvi put u povijesti Europa ne može računati na svoju elitu jer su njezini pripadnici građani svijeta. Kojima je Europa jedan od prostora zarade, a ne prostor s kojim su intimno neraskidivo vezani.

Gotovo cijeli srednji vijek trajala je arapska država na Pirinejskom poluotoku, a Saraceni su u svojim pohodima znali prodirati sve do Alpa. O turskim osvajanjima u istočnoj i srednjoj Europi sve nam je poznato iz vlastite povijesti ili bi nam barem trebalo biti poznato. Islam je, dakle, i te kako pokušavao vojno osvojiti Europu. Nije uspio jer je kršćanstvo bilo prejako. Sada mu to uspijeva bez nasilja, per pedes apostolorum, reklo bi se. Jer je kršćanstvo slabo.

I tu dolazimo do onih ''drugih nevolja'' iz naslova ovoga teksta. Pod slabošću kršćanstva mislim upravo na njih. Posvemašnja ateizacija, moralni relativizam, rodna i ljudskopravaška ideologija, ekologija, pobačaj, eutanazija itd. Sve su to posljedice toga slabljenja, koje u konačnici vode do sigurnog demografskog sloma Europe. Tako nastaje ispražnjeni prostor koji će netko neminovno napuniti. Ovaj imigracijski val, budimo pošteni, taj proces samo ubrzava, no pravi razlozi europskog zalaska su u Europi samoj. Rimljani su stoljećima koristili barbare, tako da kada je Carstvo postalo barbarsko, gotovo da nitko nije ni primijetio da se nešto bitno dogodilo. No, u susretu s Rimom nestali su i ''barbari'' kao i antički Rimljani.

Što će nastati iz susreta ili sraza Europe i Bliskog istoka, ostaje za vidjeti. U svom novom romanu Pokoravanje Michel Houellebecq prikazuje jednu mogućnost, mogućnost kršćanskog pokoravanja. Kršćanska rekonkvista druga je mogućnost. Na Europljanima je da izaberu. Dok još uvijek mogu birati.

 

Damir Pešorda

Share
0