Nekoliko godina već ja i Igor Mandić vodimo čudnovatu polemiku. Tko je prvi počeo više se i ne sjećam, on objavljuje u svojim tiskovinama i portalima, ja u svojima, a između napisa jednoga i odgovora drugoga zna ponekada proći i po nekoliko mjeseci. Razni su povodi tim polemikama, no središnji je prijepor uvijek isti: on bi k slavenstvu, a ja se sasvim dobro osjećam i u okviru hrvatstva.

Prije nekih godinu dana napao me Mandić ni kriva ni dužna da sam srbofob, što god to značilo, a srbofob sam, misli Mandić, zato što sam ustvrdio da u hrvatskoj kulturi nema srbofobije. U kulturi u kojoj su svojevrsni arbitri Rade Šerbedžija, Velimir Visković i Miljenko Jergović, a ministrica Zlatar Violić (bilo je to za vrijeme bivše vlasti) – doista ni o kakvoj srbofobiji ne može biti riječ. No što dijalektičarima Mandićeva kova znače činjenice!? Malo do ništa.

Odgovorio sam Mandiću u članku Stari jugolažac. Odgovorio i zaboravio na tu polemiku budući da mi Mandić nije odgovarao. Na jesen sam imao zdravstvenih problema pa o nikakvim polemika nisam imao vremena ni brinuti. Međutim, neki dan sam slučajno naletio na Mandićev odgovor. Objavljen je u desetom mjesecu prošle godine, no naš stari prijepor nije danas ništa manje aktualan. Na žalost, Hrvatska ne uspijeva izaći iz začaranog kruga borbe za prevlast između centripetalnih i centrifugalnih sila.

   U prijašnjem sporu pokušao sam objasniti Mandiću da je riječ promidžba normalna hrvatska riječ te da se ne nalazi samo u ''ustaškom'' pravopisu Cipre i Klaića iz 1944. nego i manje-više u svim ostalim relevantnim pravopisima i rječnicima hrvatskog jezika. Stari jugolažac proba djetinjasto i pomalo glupavo vrdati: ''A, gle ti vražje koincidencije: baš kad je redizajnirana ta stranica na ekranima HRT1 programa, u "Hrvatskom slovu" od 25.IX. javio se ponovo moj omiljeni prijatelj Damir Pešorda s kolumnom (nipošto komunističkom!) naslovljenom "Stari jugolažac". Tu se on čudi mojem "osebujnom tumačenju hrvatskih riječi kao ustaških", pa opovrgava moju tvrdnju da se taj Endehaški pojam, osim u "Hrvatskom pravopisu" Cipre i Klaića iz 1944. g., još uopće u ikojemu navodi (ranije i poslije)... Naime, među desetinama kojekakvih pravopisa, koji se kod nas ustrajno roje (zbog novca, kako je to lijepo dokazao Mate Kapović u knjizi "Čiji je jezik?", "Algoritam", Zagreb, 2011.), našao je D.P. čak 2 (i slovima: dva), koja po svojim autorima vuku nadesno, pa mi ih gura pod nos kao protudokaz (a meni je važnije što je jednoga S. Babića već 'ad acta' stavila Snježana Kordić u knjizi "Jezik i nacionalizam"; "Durieux", Zagreb, 2010.)...''

   Cijeli taj spor pomalo je šašav i možda bi Mandićeve stupidarije bolje bilo ignorirati. No, jugolašci upravo to i hoće – da ljudi odustanu od ukazivanja na njihove laži. Kad u dostatnoj mjeri kontaminiraju javni prostor svojim lažima, te laži, misle oni, postaju istine ili barem poluistine. Zato Mandića – koliko god to uzaludan napor bio – treba još jednom podsjetiti da je 'promidžba' riječ koja je zastupljena u svim relevantnim hrvatskim pravopisima i rječnicima a ne samo u dva koja ''vuku nadesno''. Tako je, recimo, navedena u Anićevom Rječniku hrvatskoga jezika (i to u korienskijem obliku 'promičba') i Jozić-Jovanovićevom Hrvatskom pravopisu, a teško bilo ikomu prisebnomu ustvrditi da ta gospoda ''vuku udesno''.

A Igor Mandić, kao i obično, vuče tamo daleko.

 

Damir Pešorda

Share
0