Do nedavno je tzv. ''izlaženje iz ormara'' bilo rezervirano samo za homoseksualce. Danas to više nije slučaj jer su svi iz te skupine koji su u tom izlaženju vidjeli neku korist za sebe ili za svoju skupinu – već izašli. Danas je u điru ''outanje''Jugoslavena. Kao primjer takvog outanja može poslužiti nedavni istup Leona Lučeva: ''Osjećam se kao Jugosloven!''

Zanimljivo je da je napisao upravo Jugosloven, a ne Jugoslaven! To je, izgleda, zakonomjerna pojava: svaki pomak Hrvata prema jugoslavenstvu povlači za sobom i odustajanja od hrvatskog jezika, čak i od onoga što se nekoć zvalo zapadnom varijantom ''hrvatskog ili srpskog jezika''. Lučev nipošto nije usamljen u svom ''jugoslovenstvu'', možda je tek ponešto eksplicitniji od nekih drugih u inače poprilično velikom broju formalno hrvatskih kulturnjaka. Igor Mandić, Miljenko Jergović, Viktor Ivančić, Predrag Dežulović, Oliver Frljić,Dragan Markovina, Jelena Veljača – svi su se oni već, na ovaj ili onaj način, izjasnili za jugoslavenstvo i jedinstveni jugoslavenski kulturni prostor. Ako već jedinstveni politički okvir u ovom trenutku još nije izvediv.

U dolazećem vremenu istupa poput Lučevljeva bit će sve više. Bit će to mahom oni koje je bivši sustav debelo zadužio i čiji je obiteljski background takav da im se jugoslavenski identitet čini najbližim. No, kao i uvijek kada je nešto u trendu, za tu će se priču zakačiti i brojni naivni, labilni, dezorijentirani ili samo proračunati Hrvati. Iz puke želje da budu u trendu ili iz uvjerenja da će tako lakše i brže izgraditi karijeru u politici, kulturi ili biznisu. Nije isključeno da Hrvati lako i vlastitom krivnjom izgube ono što su teško i vlastitom krvlju izborili, a da glavni uzrok tom gubitku bude upravo taj identitetski deficit. Stoga je, držim, potrebno još jednom proanalizirati jugoslavenstvo iako se čini da je sve o toj temi odavno rečeno i, shodno tomu, poznato. Kako reče klasik vojne misli, upoznaj neprijatelja da bi ga pobijedio.

   Jugoslavenstvo je izvorno hrvatska ideja. Uzrok njegova nicanja i primanja u hrvatskoj sredini vjerojatno je dvojak. S jedne strane ugroženost od susjeda logično se nastojala otkloniti pristajanjem uz neko šire zajedništvo, a s druge strane određena prednost u društvenom, gospodarskom i kulturnom razvoju, koju su hrvatski etnički prostori uslijed veće povezanosti sa Zapadom nedvojbeno imali, draškala je ambicije hrvatske kulturne elite idejom da bi se hrvatski utjecaj upravo putem ideje o južnoslavenskom jedinstvu mogao protegnuti kudikamo šire od hrvatskih etničkih granica. Na žalost ili na sreću, izjalovila se i jedna i druga nada. Kažem ''na žalost ili na sreću'' jer nikada ne možemo znati što bi bilo da je bilo drukčije nego je bilo; jedino što pouzdano znamo jest kako je bilo i kako je sada. Uglavnom, nikada nas u povijesti južnoslavenski kišobran nije spasio niti smo svoju nešto veću razvijenost kapitalizirali u smislu proširenja hrvatskog utjecaja na druge južne Slavene. Naprotiv, ulazak u Jugoslaviju za Hrvatsku je značio gubitak i ono malo državnosti koju je bila očuvala u okviru Austro-Ugarske Monarhije, a umjesto da proširi svoj kulturni utjecaj na Balkan, Hrvatska je gotovo cijelo jedno stoljeće temeljito balkanizirana.

   Oni skloni jugoslavenskoj ideji razloge neuspjeha jugoslavenstva nalaze u nacionalizmu misleći pri tomu prvenstveno na hrvatski nacionalizam. Međutim, jednostavnije je i logičnije razlog tražiti u prevelikim vjerskim, kulturnim i društvenim razlikama među etnosima na prostoru bivše Jugoslavije koji su onemogućavali razvitak funkcionalne nacionalne države. Tolike razlike mogu funkcionirati jedinu u okviru imperija, a Jugoslavija premala i premalo razvijena da bi funkcionirala kao imperij. Kao zgodnu ilustraciju te imanentne disfunkcionalnosti Jugoslavije ispričat ću jednu anegdotu. Sreli se jednom davno na tadašnjem Trgu Republike Tomislav Ladan i Predrag Matvejević. Nakon srdačne razmjene pozdrava krene razgovor o kulturnoj politici. Kaže Matvejević: ''Vidiš, Tomislave, da se unatoč našim razlikama dobro razumijemo i lijepo razgovaramo, zašto se, recimo, nas dvojica, ja kao hrvatski ljevičar i Jugoslaven i ti kao hrvatski nacionalist i klerikalac, ne bismo složili oko toga da je najbolje da se svi u Jugoslaviji ujedine oko Beograda kao Francuzi oko Île-de-France?'' A Ladan mu odgovori: ''Čuj, Predraže, hvala ti na komplimentima, mislim na ovo ''hrvatski nacionalist'' i ''klerikalac'', ali nemoj me zafrkavati s ujedinjavanjem oko Beograda, nikad od Ade Ciganlije Île-de-France-a!''

   Svejedno, koliko god Ladanova opaska bila ne samo cinična, nego i istinita, u imaginaciji naših Jugoslavena, Ada Ciganlija još uvijek sja kao u vrijeme zakraljenih svinjara Karađorđevića ili krvavog bravara Broza. Tomu nema pomoći. I kada ih ta opčinjenost ne bi tjerala na konkretne akcije, mogli bismo je čak i tolerirati; no kako to nije slučaj, nacionalni je interes jugoslavenstvu se usprotiviti na političkom i kulturnom planu. Suočavanje s prirodom i strukturom mitotvornog i ideološkog kompleksa jugoslavenstva nužan je preduvjet i prvi korak u tom suprotstavljanju. Tri su temeljna obilježja jugoslavenstva kao ideje i prakse: nametništvo, ideološko kameleonstvo i destruktivnost.

   Prvo, nametništvo. Po naravi svog postanja jugoslavenstvo je a priori nametničkog karaktera, ono može postojati jedino kao nametnički organizam na već formiranim nacionalnim korpusima: hrvatskom, srpskom, slovenskom, makedonskom, crnogorskom i u novije vrijeme bošnjačkom. Stoga je odnos jugoslavenstva prema južnoslavenskim nacijama ambivalentan: s jedne strane one su mu nužne kao domaćin bez kojeg je parazitizam nemoguć, dok s druge strane radi na ''ubijanju'' svojih domaćina i stvaranju od njihovih ''lešina'' novog, frankenštajnskog organizma. Čak i dobrohotan Jugoslaven Hrvate tolerira kao svojevrsni anakronizam, kao humus iz kojega će jednoga dana izrasti dobri Jugoslaveni, ali hrvatsku državu ni najtolerantniji Jugoslaven ne prihvaća, tek je podnosi kao neželjenu nuždu, po njegovu mišljenju, privremene povijesne anomalije.

   U ideološkom smislu jugoslavenstvo je vrlo prilagodljivo, ono se uvijek zaodijeva ideologijom koja je trenutno u modi nastojeći si tako priskrbiti atribut naprednosti i zadobiti određene simpatije na unutarnjem i vanjskom planu. U prvoj polovici dvadesetog stoljeća kada su popularne bile kolektivističke ideologije, fašizma, nacizma i boljševizma, Jugoslaveni su listom bili njihove pristalice. Prisustvo fašističke retorike i ideologije u jugoslavenskom nacionalizmu s početka dvadesetog stoljeća evidentno je, samo što nema povjesničara koji bi se tom temom pozabavili. Očito im instinkt govori da nije pametno kopati u tom smjeru. I nije taj barbarogenijski, rasistički diskurs svojstven samo avangardistima poput Ljubomira Micića, nego i tankoćutnim liricima kao što je bio Vladimir Čerina. U drugoj polovici dvadesetog stoljeća kada je ''bauk komunizma kružio Europom'', Jugoslaveni su, naravno, bili žestoki komunisti. Danas su, kao što vam je poznato, svi Jugoslaveni ljuti liberali i vatreni ''ljudskopravaši''.

   Najzloćudnija osobina jugoslavenstva jest posvemašnja destruktivnost, koja logično proizlazi iz njegove dvije prethodno navedene osobine, osobito iz prve. Vječito u borbi protiv južnoslavenskih nacionalizama – a s pozicije jugoslavenstva svako je hrvatstvo, srpstvo, slovenstvo itd. nacionalizam – jugoslavenstvo je većinu energije trošilo na destrukciju, opstrukciju, sprječavanje, uništavanje i druge načine ratovanja sa stvarnim i izmišljenim neprijateljima nego na konstrukciju. Ono što je u socijalističkoj Jugoslaviji izgrađeno – izgrađeno je uglavnom na otimačini i pljački, inozemnim kreditima i deviznim doznakama ekonomskih emigranata. Uglavnom, ostvareni napredak ostvaren je jugoslavenskoj naravi bivše države usprkos, a ne zahvaljujući njoj.

   Kada se osvijesti narav jugoslavenstva i jugoslavenskih država, onda se logično nameće otpor svakom jugoslavenstvu i svakom eventualnom južnoslavenskom državnom okviru. To više nije stvar hrvatskog nacionalizma, nego zdrave pameti. Svako popuštanje jugoslavenstvu uvod je u buduće sukobe, nesreću i krvoproliće. Stoga zabrinjava postojano jačanje najrazličitijih oblika jugoslavenstva u hrvatskom javnom prostoru, od obične jugonostalgije i ''regionskih'' rijatilija, preko zajedničkih liga u pojedinim sportovima do slavljenja jugoslavenske zastave, sprdnje s hrvatskom himnom i poplave ''novorođenih'' Jugoslavena kao što je Leon Lučev. Ta puzeća jugoslavenizacija Hrvatske traje već dulje vrijeme i postupno obuhvaća sve više područja djelatnosti i društvenog života, a vodeći dnevnici u zemlji Večernji, Jutarnji i Slobodna Dalmacija u službi su tog zarobljavanja hrvatskog uma. To, u manjoj ili većoj mjeri, vrijedi i za ovdašnje televizijske kuće.

   Vijesti i drugi članci u medijima su tako strukturirani da se sve nastoji nekako dovesti u vezu s ''regionom'', Balkanom, Jugoslavijom, Srbijom i slično. Uz to su teme s područja bivše države ionako prekomjerno zastupljene. Tako ovih dana čitam izjave bivšeg nogometaša Crvene zvezde Darka Pančeva kako je Jugoslavija ''bila lepa'', čista desetka, ali su je razorili prokleti nacionalizmi, u prvom redu hrvatski, naravno. Pančev se također zalaže za regionalnu ligu i, naravno, u Hrvatima nalazi krivca što ta krasna ideja još nije realizirana. ''Hrvati nas koče!'' – veli. Upravo ovaj primjer zorno pokazuje neusklađenost jugoslavenske ideje s istinom i stvarnošću. Naime, hrvatski nogomet nikada nije bio uspješniji nego danas, a uspjesi jugoslavenske reprezentacije smiješni su u odnosu na uspjehe hrvatske reprezentacije i da, usprkos mišljenju zvezdaša Pančeva, hrvatski je nacionalizam preporodio hrvatski nogomet, sport općenito. Uostalom, dovoljno je pogledati uspjehe hrvatske reprezentacija iz različitih sportova: tamo gdje reprezentativci drže ruku na srcu dok se izvodi nacionalna himna, što znači da je ozračje pozitivno i nacionalni naboj jak, osvajamo medalje na svjetskim i europskim natjecanjima, primjerice u nogometu i rukometu; tamo gdje toga nema, uspjeh je slabašan, primjerice u košarci.

   Slično stvari stoje i na drugim područjima: tamo gdje se uvuče sumnja u vlastitu vrijednost i traže si neki nadnacionalni kišobran, stvari idu na gore. Pa tako u Hrvatskoj općenito nakon veličanstvenih devedesetih stvari idu na gore jer hrvatsko samopouzdanje slabi a jugoslavenska propaganda jača. Ne znam kako, ali želimo li kao narod opstati – taj trend treba preokrenuti. Ako Jugoslaveni sve teatralnije izlaze iz ormara, nije li vrijeme da i Hrvati izađu iz onog začaranog kruga ''ne bi se štel mešati''. Da ih jednog dana neki novi popravljači svijeta opet silom ne bi izvlačili iz njihovih stanova i odvodili tko zna gdje.

Damir Pešorda

  

  

Share
0