Narod, nacija ili kako god da nazovemo tu skupinu ljudi koji se nazivaju Hrvati ili politički Hrvati, naći ćemo se u političkoj vjetrometini suvremene Hrvatske, one koju živimo dan danas, koja je takva jer ju je formirala povijest s bezbroj političkih grešaka, tako da danas njeno tijelo i njen politički duh izgledaju poput kvrgavog američkog bora koji je star više tisuća godina.

Svaka kvrga na tom hrvatskom boru je bila njena trauma u određenoj političkoj povijesnoj poziciji gdje se nisu znali ili mogli, ili i jedno i drugo, gdje se nisu u datom povijesnom trenutku politički postavili onako kako treba.

Nije nam potrebno brojiti godine jer se ionako zapisuju na našem licu. Na licu naše Hrvatske zapisane su, u obliku duhovne ili fizičke bore, sve njene traume, tragedije, politički promašaji, sve njene nasilne smrti, nebrojene krvave rane – da je pravo čudo da još takva tvorevina kao hrvatska nacija još uopće postoji i nekako životari.

Mi smo narod koji je duhovno izbezumljen, dezorijentiran, unatoč činjenici da imamo jednu od najuzoritijih crkvi u svijetu kao katoličku vjeru koja je vrlo postojana, unatoč činjenici da imamo jednu od najljepših zemalja na svijetu, dakle da baštinimo geografski teritorij gdje je najljepše živjeti, mi se ponašamo kao politički vitoperi, a ponašamo se kao da bježimo iz pakla pa se masovno iseljavamo u tuđe zemlje počesto, krajeve i vjetrometrine, prema kojima naša ozemlja djeljuju kao Eden, kao najljepši božanski vrt.

Umjesto da se bavimo domovinom, državom, prosperitetom naroda, jačanjem svega onoga što je nacionalno ili hrvatsko, da ne dopustimo povijesnim događajima da svojim refleksijama na našu suvremenost još uvijek razaraju naš duh opstojnosti, mi se bavimo sami sobom poput učenika kojima se negdje izgubio učitelj, pa se međusobno natežemo tko je od nas pametniji, tko je bolji, tko je ljepši, dokazujući jedni drugima da su glupi, da su zatucani, da su nedomoljubi, da su glupavi desničari, da su komunističi zadojeni ljevičari i slične gluposti nad glupostima. A samo smo ljudi, ne samo da nismo sveci ili blaženici već smo osobe loših karaktera, ružnih navika, nepouzdani u svemu, pa i u održavanju zadane riječi ili političkog obećanog programa.

Mi smo zemlja u kojoj danom izbora nekog čovjeka, pa na i najmanju političku funkciju, njegov ego izrasta do nebesa, ne vidi se naša lijepa domovina od njegovog ega, od njegovih “mudrih misli”, koji više sliče na baljezganje nekog seoskog lole koji je obukao novo odijelo. Mi smo zemlja nedozrelih političara, koji umjesto da uče iz tragične povijesti, koji su puni sebe i svoga jastva, i ne znaju što je to poniznost, što je to uljuđenost, što je to samokritičnost, zaboravljaju da su javne osobe koje ne bi smjele izgovoriti niti jednu krivu riječ, a oni baljezgaju, baljezgaju da se i onom još malo mislećem dijelu naroda sve naprosto gadi. Gade im se njihove izgovorene riječi, gade im se njihove političke face, njihove beskrajne gluposti, ali i njihova “mudrost” i umješnost kako zgrabiti što dublje u državni proračun na svim razinama političke vlasti.

Hrvatska je danas politički brod koji pluta bez dobrog kormilara kroz politička minska polja, minska polja koja su nedavno zasijana opasnim razarajućim minama, ali i minama koje su zasijene duboko u prošlosti. Sve ratove koje smo vodili, ili bitke koje smo dobili ili izgubili, ti ratovi još nisu završeni. Još uvijek ratujemo i protiv Osmanskog carstva, jer taj rat nismo tada završili, ratujemo još i u Prvom svjetskom ratu, jer ne prihvaćamo njegove posljedice, ratujemo još i u Drugom svjetskom ratu jer nas još uvijek bole njegove rane, a za Domovinski rat kao da ne znamo što nam je trebao, kako to da je do njega došlo, jer mnogima još Jugoslavija nije izišla iz glave. Taj rat se dogodio u trenu kada najbrojnijoj naciji više nije odgovarala Jugoslavija, pa su krenuli u njeno razaranje, prekrajanje granica, grabljenje teritorija, tako da “hrvatski” Jugoslaveni nisu imali niti najmanjeg mogućeg izbora nego podvrći se pod hrvatsku šahovnicu, ili pritajiti se i čekati neka nova, bolja vremena gdje bi jugoslavenstvo moglo napredovati.

Ali u Srbiji je krenulo po zlu, vojno su poraženi i to kao nebeski narod, a na njeno čelo su došle četnički vojvode koje više ne interesira nikakva Jugoslavija već što veća Velika Srbija. Ali taj san nikada ima nije bio dalje – Dobrica Ćosić; Daleko je sunce!

A”hrvatskim” Jugoslavenima ostala je samo mogućnoist da se brčkaju u malom koritu hrvatskog teritorija, kojeg su, usput rečeno, oni sami najviši smanjili, premda su se kao antifašisti borili za povratak svih ovako ili onako otuđenih teritorija. Zato nisu ni mogli prihvatiti odluku hrvatskih istarskih antifašista o priključenju Istre Hrvatskoj, pa su pod pritiskom morali mijenjati tu odluku u “priključenje Istre Jugoslaviji”. Tako su sami sebi smanjili političko korito u kojem se još jedino mogu brčkati.

Ali, bolje je imati pedalj vlasti nego kilometar prava, pa u tom smislu “komunjare” su zadovoljne i s vladanjem u Hrvatskoj, samo neka su oni na vlasti. Ali kako se čini da se nisu pokazali sposobni upravljati s tako malim brodom, pa se malo, malo pa nasuču, bez obzira kakvu akciju ili gospodarski program pokrenuli. Bliži im se kraj, jer njihovom voždu Zoranu Milanoviću ipak se mora priznati jedan veliki politički uspjeh za hrvatsku naciju, a to je što je uspio temeljito uništiti SDP ili kompartiju suvremene Hrvatske. Danas čitam u jednom članku da je on došao iz HDZ-a, a da su SDP-ovci svijećom tražili nesposobnijeg i bahatijeg čovjeka od Zokija, u svojim redovima teško bi ga našli.

Ali, mi smo narod takav kakav jesmo, politički smo ljenivci, nismo buntovna kategorija, nemamo buntovne vođe koji bi bili sposobni povesti narod. Mi nismo Grčka, Grci se bune i u apsu, a mi uživamo u “slobodi” koju nam nude naši politički ugnjetivači, tajkunija, mafija, i Bože me sačuvaj, odsijeci mi jezik da dalje ne brbljam. Sve ide nizbrdo i to ubrzano, mladost nam napušta Hrvatsku, koja će kroz koju godinu ostati bez Hrvata, a naselit će je Kosoričini azilanti, kako su naši prihvatili u Brusselesu.

EU i NATO, možda NATO kako tako, ali EU nas više košta nego što dobijemo. U medijima nikada se ne ističe kao dobit od EU ono što dobijemo umanjeno za ono što uplaćujemo, već samo ono što dobijemo. Tu je netko glup, da je to narod to nitko ne bi smio reći, pa ni ja. E, naša Kosorice, odTvoje EU ne vidimo ništa dobro osim naše ubrzane propasti!

Politika nas je dovela na nasukani brod! A tko će nas izbaviti iz svega ovoga izgleda da se još nije rodio, možda i jeste samo to još ne znamo.

 

Mile Prpa

Share
0