Vladajuća elita u Republici Hrvatskoj nije mogla prekriti tugu zbog simboličnog napuštanja Balkana ni za vrijeme svečane proslave ulaska Hrvatske u EU. Čak i u tom trenutku u kojem je trebalo istaknuti stoljetnu pripadnost RH srednjoeuropskom civilizacijskom krugu te staviti naglasak na budući položaj Hrvatske u europskoj zajednici naroda, aktualna vlast je ceremoniju posvetila bivšoj državnoj zajednici i jugoistoku Europe. U govorima premijera i predsjednika gotovo se mogla opipati tuga što Hrvatska u EU stupa samostalno, bez naših istočnih susjeda. Kada smo pomislili kako smo ulaskom u EU konačno raskrstili sa svim integrativnim procesima na prostoru bivše Jugoslavije te kako će snage koje zagovaraju ove procese pretrpjeti nepovratan šok, dogodilo se upravo suprotno, a šok smo doživjeli svi mi.

Ne samo da snage integracije tzv. zapadnog Balkana nisu posustale nego su se zadivljujućom brzinom transformirale, preustrojile i krenule u ostvarenje svojih političkih zamisli pod plaštem EU. Nekim čudnim vanjskopolitičkim manevrima Hrvatska ne samo da nije napustila Balkan već je postala središte integracije Balkana, ali sada pod izlikom širenja EU i integracije preostalih država zapadnog Balkana u EU. Politika vladajuće koalicije prema jugoistoku Europe do ulaska Hrvatske u EU bila je vrlo oprezna, pod stalnim strahom od javnosti koja nije blagonaklono gledala na bezrezervno ljubljenje sa dojučerašnjim četničkim vojvodom. Kao da se čekao sami čin ulaska u EU kako bi se prebacilo u petu brzinu, legaliziralo vanjskopolitičku inicijativu prema Balkanu i krenulo sa raznim „Procesima“ na Brdu kod Kranja ili skupovima poput „Igmanske inicijative“.

Pažljivije promatrajući djelovanje hrvatske vanjske politike za vrijeme aktualne vlade i predsjednika države jasno se uočava kako RH nema bilo kakav jasan oblik vanjske politike prema bilo kojem dijelu svijeta osim prema zapadnom Balkanu. Uostalom, hrvatska vanjska politika i svela se u okvire Balkana. Vesna Pusić, Zoran Milanović i Ivo Josipović pretvorili su se, ili su oduvijek bili, u predstavnike regije pred EU tijelima.

Pod patronatom britanske vanjske politike koja ponovno žari i pali po jugoistoku Europe, a ulazeći u sukob sa Njemačkom, hrvatska vanjska politika umjesto da se fokusira na europsku budućnost države ponovno se usmjerava prema Beogradu. Shvatili su to i austrijski političari pa je austrijski kancelar Werner Fayman pozvao hrvatskog premijera i slovensku premijerku u Beč kako bi im predložio buduću zajedničku suradnju pod okriljem EU. Suradnja bi se prema riječima austrijskog kancelara trebala organizirati u vidu zajedničkih projekata između Hrvatske, Slovenije, Austrije, Mađarske i Italije. Ove države, prema riječima austrijskog kancelara, imaju zajedničku povijest te zajedničke ekonomske interese.

Ne treba biti previše mudar kako bi se shvatila poruka austrijskog kancelara, prije svega kreatorima hrvatske vanjske politike.

Poruka je poslana jasno i glasno, Hrvatska može i mora imati političke odnose sa istočnim susjedima, ali njena zona ekonomskog i političkog interesa mora biti Europska unija. Sastanak je organiziran u jeku afere „Lex Perković“ koja Hrvatsku ponovno gura u okrilje Balkana i izolira iz zajednicu u koju je tek ušla. Bila je ovo možda posljednja poruka hrvatskom političkom vodstvu kako u EU ne može ući sa figom u džepu te sa jednim okom na Beogradu. Međutim, „Lex Perković“ kao i brojni drugi problemi koji tek dolaze na dnevno politički red pokazuju jedan opasan trend po kojem će hrvatske unutarnje probleme rješavati EU. U nemogućnosti postizanja političkih dogovora u RH dvije glavne političke i svjetonazorske grupacije potporu za svoje stavove tražit će u tijelima EU. Ovaj trend prijeti potpunom paralizom domaće političke scene i potpunim prebacivanjem težišta politike na EU. Ukoliko je i to cijena da se odmaknemo od balkanske kaljuže u koju nas naša politika neprekidno vuče, onda treba privremeno prihvatiti i ovaj model.

Željko Primorac