Možda bi bilo pretjerano atmosferu posjeta američkog državnog tajnika Mikea Pompea Hrvatskoj usporediti s atmosferom u Sajgonu 1975., kada su napredne vijetnamske komunističke snage, inspirirane SSSR-om i Kinom, vratile u svoje okrilje i najveći vijetnamski grad i kada je svaki Amerikanac na svijetu bio po definiciji neprijatelj naroda, čovjek sumnjivih namjera, zaslužan svake kazne.

Hrvatski antiamerički sindrom je danas ipak mnogo blaži. Ali američki državni tajnik jest dočekan kao osobito sumnjiv lik. Osjetilo se to kroz političku šutnju (uz iznimku jedne mjesečarske Milanovićeve "zoranije") i kroz medijsku pripremu koja je prethodila posjetu.

Je li Pompeova turneja samo u službi (Trumpove) izborne kampanje? Dolazi li nam samo uvaliti američke borbene avione F-16? Zašto su nam američke vojne donacije sve skromnije posljednjih godina? Što će još tražiti od nas? Da se odreknemo kineskih usluga u uvođenju 5G mreže i u digitalizaciji državne uprave, kao što to već postupno čini i Europa: UK, Francuska, Švedska, Slovenija, Češka, Danska, baltičke zemlje... Zar on (Mike) ne zna da su u nas nekoć čak i pioniri pjevali: "Od Jadrana do Kitaja (Kina) slobode nam sunce sja, naša bit će Zemlja cijela, da nam živi živi rad." Nisu pioniri pjevali: AT&T, dođi nama ti, volimo te mi.

Naši komentatori, inspirirani duhom slavne Revolucije, naprosto likuju što je papa Frane odbio primiti Pompea, jednako kao što likuju što je preko svojeg državnog tajnika, kardinala Pietra Parolina, poslao poruku da neće kanonizirati kardinala Stepinca dok se s time ne složi Srpska pravoslavna crkva. A nije ih baš obradovalo Pompeovo prethodno pismo Papi u kojem pledira da Vatikan ne obnavlja sporazum s Kinom prema kojem Komunistička partija sudjeluje u izboru biskupa Katoličke crkve.

Dakle, Pompeo danas traži od današnjeg Pape ono što je kardinal Stepinac, uz pomoć tadašnjeg Pape, branio od 1945. do 1960. – da se ne dopusti suodlučivanje Komunističke partije unutar Katoličke crkve. I zbog toga je u današnjoj Hrvatskoj Pompeo sumnjivo lice.

Još sumnjiviji postaje ako upita Andreja Plenkovića kako napreduje plovidba broda-terminala za ukapljeni plin "LNG-Croatia" iz Šangaja, gdje su ga preuređivali, prema Omišlju na Krku, u kojem bi od siječnja sljedeće godine napokon trebao postati operativan. Jer sve što se tiče LNG terminala tradicionalno iritira hrvatsku vlast, duboko uvezanu u poslovanje s ruskim Gazpromom, zbog čega LNG na Krku i kasni pet-šest godina, zbog čega je Hrvatska i propustila postati značajno europsko energetsko čvorište.

U Hrvatskoj se ne postavlja pitanje zašto nas je Pompeo zaobišao na svojoj prethodnoj, srednjoeuropskoj turneji – Slovenija, Austrija, Češka, Poljska, koje čine jezgru država energetsko-geopolitičke inicijative Triju mora? Znači li to da je Hrvatska praktički ispala iz te inicijative, koju je navodno (tako je barem javno predstavljeno) sama pokrenula zajedno s Poljskom za mandata predsjednice Grabar-Kitarović i koja je bila prilika da Hrvatsku geopolitički izvuče iz problematičnog zapadnobalkanskog okvira i učini energetski značajnom državom srednjoeuropske osovine Baltik-Jadran?

Umjesto hrvatsko-američke suradnje na strateškim projektima, koja zapravo ne postoji, pokušava nam se predstaviti kao veliki hrvatsko-američki projekt i zajednički uspjeh – ukidanje viza za hrvatske državljane. To je zbilja bio enorman strateški zalogaj za američku administraciju. Jednako kao što je od životnog Pompeova i od strateškog američkog interesa prodati Hrvatskoj par komada borbenih zrakoplova F-16.

Dubrovnik, u kojem su vođeni razgovori hrvatskog premijera s američkim državnim tajnikom, simbolično je mjesto za hrvatsko-američku bilateralnu suradnju. Početkom travnja 1996., u zrakoplovnoj nesreći kod Dubrovnika, poginuo je američki ministar trgovine Ron Brown u čijoj je pratnji bilo (i poginulo) dvadesetak predsjednika ili dopredsjednika najvećih američkih kompanija.

Bila je to vjerojatno ekonomski najsnažnija delegacija koja je ikada posjetila Hrvatsku, i to samo četiri mjeseca nakon Daytonskog sporazuma. Hrvatska politika na toj gesti dobre volje i tragedije koja može povezati, u četvrt stoljeća nije izgradila – baš ništa. Američke investicije koje su zaustavljene nakon 2000. više nikada nisu obnovljene. Amerika nije zbog toga patila. Hrvatska zapravo nikada nije kupila ništa veliko od SAD-a. I opet, Amerika nije patila.

Ova hrvatska vlast ignorira američku inicijativu Tri mora i strategiju energetske neovisnosti Europe. Amerika opet ne pati, naći će zamjenu. Bolje i sadržajnije odnose sa SAD-om danas ima Vučićeva Srbija, koju su 1999. bombardirali, nego Plenković-Milanovićeva Hrvatska, koju su 1995. pomogli osloboditi. I to je ono što bi svakog odgovornog političara u Hrvatskoj, svakog tko vidi i misli dalje od svojeg mandata i svoje "karijere", u ovom vremenu geopolitičkih mijena trebalo zabrinuti.

No ni Milanović ni Plenković nisu taj format političara. Zakašnjelog revolucionara iz Glavica Milanovića nije briga. A Plenković, opčinjen bruxelleskom perspektivom, i ne vidi razliku u specifičnoj političkoj težini između Mikea Pompea i Charlesa Michela. I to je zabrinjavajuće. Za Hrvatsku, ne za Ameriku.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Share
0