Knjigozori Miljenka Stojića: Otvorenih očiju
Davor Dijanović, Hrvatska u žrvnju jugosfere, Vlastita naklada, Bjelovar, 2015.
Preko 600 stranica ispisao je Davor Dijanović. Poteško takve knjige uzimam u ruke, izuzev nekih stručnih, rječnika, enciklopedija i sl. Ipak, ovdje postupih drukčije. Na stranu moja dosadašnja saznanja o piscu, ovo djelo sam uzeo u ruke i zbog naslova. U ova još smućena vremena jasno govori o stanju oko nas. I nadalje nas guraju u neki oblik Jugoslavije, ne hajući što smo se krvlju izborili da tamo više nikada ne dođemo. Što Dijanović, dakle, misli o svemu tome?
U podnaslovu knjige stoji da su ovo izabrani članci, eseji i prikazi. Pisani su od ožujka 2009. do veljače 2015. Suvremeni su, dakle, pa ih je još zanimljivije čitati. Tko želi brže i jednostavnije upoznati Dijanovićevu misao svakako će najprije posegnuti za prvim člankom »Velika Britanija i balkanske integracije: jučer, danas, sutra«. Nakon njega otvara nam se mnoštvo tema koje su ovdje donesene, ali na način da su ipak povezane u jednu cjelinu. Potka te cjeline jest da imamo pravo na svoju državu i da tu državu trebamo čuvati.
Jedna od odlika Dijanovićeva načina pisanja, odnosno razmišljanja, jest da za njega nema zabranjenih tema. Ne ide on u njih senzacionalistički, nego im pristupa otvorena srca i otvorena uma. To je dobro, jer odmah na početku otupljuje nepotrebne oštrice. Uzmimo za primjer Ivana Oršanića i Ivu Korskog. Spadaju u red najbriljantnijih hrvatskih političkih pisaca, ali su potisnuti u zaborav. »Ništa čudno, rekli bismo, s obzirom na to da su i imena brojnih drugih hrvatskih velikana – poglavito onih koji su u vrijeme Drugog svjetskog rata i u vrijeme komunističke Jugoslavije puškom i perom borbeno djelovali protiv Jugoslavije – danas uglavnom prešućena, dok njihovi krvnici i dalje imaju svoje trgove, ulice i škole.« (str. 528.) A to tako ne bi smjelo biti. Prošlost treba istražiti na pravi način da bi nam sadašnjost bila bolja.
Jasno nam je da je Dijanović protiv svakog oblika jugoslavenstva. Osim činjenica koje su nam uglavnom poznate donosi i neke koje nas zaista iznenade. Tako navodi da su Srbi, prema stručnjacima za vojnu povijest dr. Slavku Pavičiću i ing. Franji Perši, u Odesi zajedno s ruskim kozacima poubijali i pobacali u Crno more oko 10.000 hrvatskih vojnika jer nisu htjeli pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji. (str. 176.) S ovim svime bili su upoznati hrvatski političari u Hrvatskom saboru 6. srpnja 1918., ali je ipak politička elita sljedećeg 1. prosinca krenula u državu koja se kasnije nazvala Jugoslavija. Nakon toga i nakon Domovinskoga rata, ne bismo smjeli srljati u slično iskustvo što trenutno neojugokomunističko hrvatsko vodstvo čini.
Mnogo je riječi napisano o onima koji nas uporno vuku u raznorazna udruživanja. Potiču ih određena inozemna središta moći, ali i SANU koja je sada napisala Memorandum 2, kao da nije bilo dosta zla od onog prvog. Razuman čovjek povući će se iz svega toga.
Čitajući knjigu zaključujemo da je Dijanović stasao u jednog od najznačajnijih hrvatskih političkih publicista. Njegova misao je jasna, stil pitak. Bez mržnje i zapjenjenosti propitkuje silnice koje nas okružuju i nastoji pronaći pravi odgovor na njihovo djelovanje. Zbog toga će se protivnici pomučiti da mu obore teze, a čitatelji gladni istine rado će ga uzimati u ruke. Želimo mu samo da ustraje, jer je ovo ipak početak kojim je najavio puno jači kraj.