Prikaz knjige: Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od sredine XVIII. do konca XIX. stoljeća, priredio Marko Karamatić, Matica hrvatska Sarajevo, HKD Napredak Sarajevo, Sarajevo, 2006.

Prvo razdoblje hrvatske književnosti pod osmanskom vlašću vezano je uz njezin utilitarni karakter. Ponajprije da snagom svoje Riječi očuva progonjenu katoličku vjeru te da jedinim mogućim okupljanjem oko Katoličke Crkve spasi hrvatski narod od potpunoga uništenja, što mu je prijetilo zbog nasilne islamizacije, a znatnim dijelom i od pokušaja carigradskih patrijarha da ih podvrgnu pod vlast pravoslavnih eparhija, koje će nakon što ih u XIX. stoljeću preuzme srpska crkva nacionalno uključiti u sastavni dio srpske nacije.

Nije to vidljivo samo iz homiletičke i katehističke literature nego i iz ostalih pisanih djela iz kojih probija snažan hrvatski domoljubni žar.

Prvo razdoblje završava masovnim iseljenjem Hrvata s područja osmanske vlasti, a zbog poraza u ratovima po Ugarskoj i dijelovima oslobođene Hrvatske i osmanskim osvetničkim progonima preostaloga hrvatskog stanovništva na području BiH.

U tim poratnim okolnostima, nakon 1720. godine na području današnje BiH ostalo je dvadesetak tisuća Hrvata i samo tri franjevačka samostana – Kraljeva Sutjeska, Kreševo i Fojnica.

Zahvaljujući vitalnosti hrvatskoga stanovništva i povratku jednoga dijela prognanika narod se opet podignuo iz pepela. Nu untaoč tomu nije mu bilo dopušteno graditi ili obnavljati crkve i samostane pa su mise služene na otvorenom prostoru kao primjerice u bukovičkoj pećini na Duvanjskom polju.

U drugom razdoblju zato zapaženu ulogu u književnosti imaju ljetopisi, nu oni nisu, kako to opet hoće pojedini bošnjački unitaristi, značajka izolirane franjevačke književnosti u Bosni. Kronički oblik književnosti rascvjetao se još u srednjem vijeku, a njim je posebno bogata cjelokupna hrvatska književnost.

Uostalom još i danas svoje kronike vode gotovo svi katolički samostani pa oni niti jesu niti mogu biti posebnost samo franjevačke književnosti u BiH, čije su kronike nastajale pod prepoznatljivim utjecajem kroničke literature iz dijelova Hrvatske, koja nije više bila pod osmanskom vlašću.

U osamnaestom stoljeću najvažniji su ljetopisi fra Bone Benića, Fra Marijana Bogdanovića i fra Nikole Lašvanina, a njihovu je tradiciju u XIX. stoljeću nastavio fra Jako Baltić.

S obzirom na opći znanstveni i umjetnički mrak koji je vladao u tamnom vilajetu ovi ljetopisi imaju i svoju historiografsku vrijednost za to još uvijek okupirano hrvatsko područje, a zbog zanimljivoga načina pripovijedanja imaju i svoju stanovitu literarnu vrijednost.

U XIX. stoljeću hrvatska književnost na području BiH nije više svojom tematikom isključivo vezana za propovjedničko-katehističku odredbenicu. Europske ideje preko svećenika obrazovanih u Ugarskoj, Italiji i Hrvatskoj zapljusnut će i hrvatski narod pod osmanskom vlašću.

Nadahnuća idejama hrvatskoga narodnog preporoda probudila su želju za oslobođenjem od turske vlasti pa se čak jedna skupina studenata bogoslova 40-ih godina vratila u BiH s namjerom da narod podigne na ustanak protiv Turaka. Te ideje prati i književnost, stvara se podloga za prosvjećivanjem i opismenjavanjem naroda, a rađa se i moderna ideja o autonomiji svjetovnoga u odnošaju na religijsko.

Književnost poprima prosvjetiteljski, kulturni i politički karakter pa se postupno oblikuju djela s izravnim umjetničkim težnjama.

Upravo umjetnički dio angažirane književnosti tematizira oslobođenja od turskoga ropstva te uvođenje jednakopravnosti, koje su čak po cijenu izravnoga sukoba sa sultanom i njegovim pašama na sve načine pokušavali spriječiti bosanski poturčenjaci. Zato su potpuno apsurdni pokušaji današnjih muslimanskih ideologa da pojedine hrvatske auktore i njihova djela uklope u svoju bošnjačku ideologiju kako bi valjda povijesno mogli opravdati svoju sadašnju velikobošnjačku hegemoniju nad hrvatskim narodom u BiH.  

Među najistaknutije predstavnike umjetničke književnosti XIX. stoljeća spadaju fra Ivan Frano Jukić, fra Grgo Martić, fra Marijan Šunjić, fra Petar Bakula, fra Anto Knežević i fra Martin Nedić. U ovaj izbor ušlo je trideset auktora.

Fra Toma Babić (oko 1680. - 1750.) svojim je „Cvitom razlika mirisa duhovnoga“, u kojem je izložen najprije kršćanski nauk, a potom uglavnom dobrim stihom i hrvatskom ikavicom složene duhovne pjesme, bio je poslije Kačićeva „Razgovora“ najčitaniji hrvatski auktor u XVIII. stoljeću. Zbog velike popularnosti u narodu „Cvit“ je prozvan „Babušom“.

Ljetopis fra Bone Benića (oko 1708.-1785.) ima svoje historiografsko značenje. Djelomično je pisan latinskim i talijanskim te hrvatskom ćirilicom na hrvatskom jeziku. Fra Bonu su osmanske vlaste dvaput zatvarale i teško zlostavljale samo zato što su hrvatsko-njemačke postrojbe 1737. stigle do Banja Luke. Drugi put je optužnica bila zbog navodne „prodaje u kaure“ jednoga muslimana. Fra Bono je i pred pašom u Travniku morao braniti katolike od pokušaja pravoslavnih patrijarha da ih podvrgnu svojoj vlasti i prevedu na pravoslavlje. Fra Bono jasno ističe svoje zapadnjaštvo i hrvatstvo - „1684. Budim naši obsidoše… Turci koji su zdvora…gledahu izdaleka, bojeći se da se našijem grad ne preda“. Još jasnije to naglašava kad bilježi za „1688. Osijek-grad Turci ostaviše i naši ga Hrvati uzeše“.

Fra Antun Papušlić (oko 1710.-1766.) bio je vojni kapelan u gradišćanskoj regimenti te pisao djela namijenjena pučkim propovijedima.

Fra Marijan Bogdanović (1720. - 1772.) je napravio prvu vizitaciju župa te o tomu 1769. obavijestio Kongregaciju u Rimu. Opsežan materijal danas je važan povijesni dokument o Hrvatima na području BiH. On je auktor i rukopisa „Ljetopisa kreševskoga samostana“ koji obuhvaća razdoblje od 1765 do kraja 1771. Pisan je latinskim i hrvatskim hrvatskom ćirilicom. Ljetopis je vrijedan izvor o stradanju Hrvata, fratara, samostana i vrijedne kulturno-vjerske baštine.

Fra Vice Vicić (1734. - 1796.) je prvi na području BiH uveo praksu pjevanja na pučkom hrvatskom jeziku u vrijeme bogoslužja. Pjsme su mu pisane pod utjecajem pjesništva s hrvatske obale.

Fra Grgo Ilijić Varešanin(1736. – 1813.) piše djela namijenjena pastoralu.

Fra Mate Krističević (1755. – 1840.) je iza sebe ostavio jeda ljetopis pisan latinskim jezikom. Vrlo živo je zabilježio priču „Anđela u Jajcu“, koja govori o bahatosti poturčenjaka i njihovu odnosu prema katolicima, ali i silnom strahu fratara zbog Anđeline odluke da se nakon progona ponovno vrati u Jajce.

Biskup fra Augustin Miletić (1763.-1831.) bio je svojevrsni narodni prosvjetitelj. Pokušao je voditi tečajeve za opismenjavanje hrvatskoga puka.

Fra Marijan Jakovljević (1780.-1853.) je poznat po svojim „Hrvatskim pučkim propovijedima“, koje su objavljene poslije njegove smrti.

Ambroz Matić (1795. - 1849.) osim što je radio na reformi franjevačkoga školstva, auktor je i prigodničarskih pjesama na latinskom jeziku.

Rafael (Rafo) Barišić (1796. - 1863.) radio je na poboljšanju prilika među hrvatskim katoličkim narodom pa je pisao predstavke Carskom dvoru u Beč. Od osmanskih vlasti isposlovao je ferman 1840. po kojem katolike u pitanjima vjerskoga života stavlja pod zaštitu Bečkoga dvora i hrvatskoga kralja. U t. zv. Barišićevoj aferi oko sukoba nadležnosti između biskupa i franjevaca, Barišić je morao napustiti Bosnu i otići u Hercegovinu, što je kasnije rezultiralo i stvaranjem najprije Hercegovačkoga vikarijata, a potom i Hercegovačke franjevačke provincije. Barišić je tiskao i polemički tekst protiv laži koje su objavljene u Srpsko-dalmatinskom magazinu.

Fra Marijan Šunjić (1798. – 1860.) je bio poliglot. nakon školovanja bio je župnik u Mokronogama na Duvanjskom polju. Više su ga puta zatvarale osmanske vlasti jer se borio za prava katoličkih Hrvata. Pisao je pjesme u duhu hrvatskoga narodnog preporoda, bavio se jezikom i radio na prosvjetnim pitanjima. Njegova je rukopisna ostavština izgorjela u samostanu u Gučoj Gori 1945. Što nije poharao Turčin jest jugokomunistička vlast!

Fra Lovro Karaula (1800. - 1875.) je auktor „Spomenice“ u kojoj je hrvatskom kralju i austrijskom caru iznio poteškoće s kojima se susreću katolici u BiH. Zato su ga vjerojatno mučki u zasjedi zatukli osmanski ubojice.

Andrija Barukčić (1805. - 1834.) pjevao je prigodničarske pjesme na latinskom jeziku, među kojima i jednu biskupu Rafi Barišiću.

Fra Anđeo Kraljević (1807. – 1879.) objavljivao je propovijedi i molitvenike, ali i latinsko-hrvatsku gramatiku. Objavio je i šematizam novosonovane Hercegovačke vikarije. Nabavio je i strojeve za prvu tiskaru u Hercegovini te razvijao karitativnu i kulturnu djelatnost.

Fra Martin Nedić (1810. – 1895.) je pjesnik nadahnut idejama hrvatskoga narodnog preporoda. Pisao je i prigodničarske pjesme. Treba istaknuti kako u njegovu pjesništvu također prevladavaju motivi i teme osloboditeljskoga značaja od osmanske vlasti.

Fra Bono Perišić (1813. - 1887.), osim što je počeo pisati kroniku u rukopisu na latinskom pisao je životopise svoje fratarske subraće, među kojima i fra Vice Vicića, fra Mije Čuića i fra Jakova Križanca.

Fra Jako Baltić (1813 – 1887.) je pripadao skupini svećenika koja se sa studija vratila u Bosnu 1840. kako bi narod podignula na ustanak protiv Turaka. I njegovi su rukopis izgorjeli u požaru 1945. Sačuvan je samo „Godišnjak“. U njem su za godinu 1826. i 1827. zabilježena svjedočanstva o muslimanskom odnosu prema kršćanima. „Turci za članak vire svoje drže, 'ako krstajane muče i ubijaju, da svetcu Muhamedu najveću žrtvu prinose'. …Koliki samostani, koje li crkve, koliko mložtvo krtstajana, mladeži obadvoga spola, morade ovom fanatizmu strahovitom žrtvom biti?“ I danas aktualno. Svježe, kao da se u 200 godina gotovo ništa nije promijenilo!

Fra Petar Bakula (1816. – 1873.) se angažirao u radu u radu na crkvenom i kulturnom području. Pisao je prozu i stihove te politička, zemljopisna i druga djela. U „Topografsko-historijskom šematizmu“ ističe kako se Hercegovina prema starim izvorima zvala Gornja Dalmacija ili Hrvatska Dalmacija. Njezin prostor proteže sve do Bosanske krajine jer ona obuhvaća „ne samo duvanjski nego i livanjski kotar te preko Glamoča sve do Krajine. U nju spada onaj dio Neretve i Rame, koji je sebi pripojio1788. pripojio bosanski upravitelj Mahmut paša. Ona na istoku graniči sa Srbijom i Albanijom, na jugu s Crnom Gorom i Dalmacijom, a na zapadu s Dalmacijom i B. krajinom, pisao je Bakula. Slično je prostor Hercegovine vidio i Livnjak fra Lovro Karaula. To je prostor na kojem i danas u neprekinutu teritorijalnom kontinuitetu živi hrvatski narod. Vrlo su pronicava i Bakulina zapažanja i o karakternim osobinama stanovništva te nekadašnje Hrvatske Dalmacije. U relativno uspješnu pobudničku pjesmu, kojom teži za oslobađanjem od turske vlasti, valja uvrstiti njegovu „Hercegovinu za dvanaest godina vezirovanja Hali-pašina“.  

Fra Ivan Franjo Jukić (1818. - 1857.) je pokretač i urednik prvoga časopisa u BiH „Bosanski prijatelj“. Prikupljao je narodne pjesme te pisao o povijesti, kulturi i zemljopisu. Posebno su vrijedni njegovi putopisi i pisma. U jednom pismu Ljudevitu Gaju javlja kako se Omer-paša Latas osjeća Hrvatom. Iz tog nije teško zaključiti kako se se ovaj hrvatski Vlah, inače svježe poturčen, pokušao nagoditi s hrvatskim banom u razdoblju kad se očekivao ulazak hrvatske vojske u Bosnu.  

Fra Blaž Josić (1820. – 1868.) bijaše pjesnik latinist, nadahnut idejama hrvatskoga narodnog preporoda.

Djelo fra Grge Martića (1822. - 1905.) je vjerojatno zbog njegova hrvatstva dugo bilo neopravdano zapostavljeno. U razdoblju kad su se bosanski muslimani pokušavali uklopiti u sastav hrvatske nacije nekima je očito smetao fra Grgin protuosmanizam u njegovim djelima, a u jugoslavenskim državnim tvorbama velikosrpskoj su ideologiji smetala njegova zapažanja o pravoslavcima u BiH.

Fra Mato Mikić (1826. – 1852.) ostao je poznat po svojim kroničarskim spisima

Fra Blaža Radomira Dominkovića (1832. – 1867.) autor je stihova u duhu narodnoga pjesništva, u kojima bilježi društvene i gospodarske prilike svoga vremena.

Fra Antun Knežević (1834. - 1889.) je također bio u onoj skupini koja se vratila u Bosnu kako bi podignula ustanak protiv Turaka. Idejno je pripadao hrvatskom narodnom pokretu, a kako se stvar oko Bosne usložnjavala i oslobađanje od Turaka odgađalo Knežević je došao i u vezu sa srpskim političarom Ilijom Garašaninom. Kad je upoznao srpske planove za etničkim uređenjem Bosne u kojoj nije bilo predviđeno mjesto i muslimanskom dijelu stanovništva, razočaran se i ogorčen prihvatio ideje o bosanskoj samostojnosti s katoličkom, odnosno hrvatskom podlogom.

Fra Paškal Buconjić (1834. - 1910.) je svojim pisanjem upoznao europsku javnost o razlozima kršćanskoga ustanka u BIH 1875.-1878.). Hrvatskoga kralja i austrijskoga cara Franju Josipa prigodom njegova putovanja po Dalmaciji upoznao ga s teškim stanjem kršćana u BiH. Materijalno je pomagao hrvatske književne listove „Glas Hercegovca“ i „Osvit“.

Fra don Franjo Milićević (1835. - 1903.) je uz pomoć fra Paškala Buconjića pokrenuo list „Hercegovački bosiljak“, koji je ubrzo bio zabranjen. No Milićević je onda pokrenuo „Novi hercegovački bosiljak“, koji je nešto kasnije promijenio ime u „Glas Hercegovca“.

Fra Martin Mikulić (1841.-1912.) je uz ostalo pisao i pripovjetke u kojima opisuje hercegovački svijet.

Fra Bono Dobroslav Nedić (1841. – 1903.) je također pisao pripovijesti, povijsna djela, a objavio je i pjesmu posvećenu generalu Josipu Filipoviću, koji je sa svojom pobjedničkom vojskom Bosnu oslobodio od turskoga jarma nakon punih četiri stoljeća robovanja pod osmanskom vlašću.

Fra Mijo Vjenceslav (1846. — 1921.) je pisao o djelovanju bosanskih franjevaca, što je sintetički objavio u knjizi „Djelovanje franjevaca u BiH za prvih šest vjekova njihova boravka“.

Hrvatska književnost u BiH tijekom osmanske okupacije, kako se uvidom u djela franjevačkih pisaca lako može utvrditi, nije nikakva zatvorena franjevačka literatura jer se međusobno prožimlje s književnim djelima ostale hrvatske književnosti. Njezina područna značajka jest gotovo nevjerojatna životvornost u potpuno nemogućim i danas nezamislivim i ropskim uvjetima stvaranja. Sva je usredotočena na očuvanje vjerske katoličke i hrvatske narodne opstojnosti. U stoljeću dugotrajnoga umiranja Osmanskoga Carstva ona postaje vrlo angažirana. naime, ima svoj prosvjetni, društveni, osloboditeljski i politički karakter. Držeći se europskih ideja i realnih okolnosti u kojima je živio njezin glavni korisnik – hrvatski narod – njezini su auktori u potrazi za nacionalnom slobodom i saveznicima koji bi poduprli tu ideje često znali zaći s puta, nu književnost koju su stvarali po svojoj naravi nikad ga nije iznevjerila.

Premda to danas izgleda gotovo nevjerojatnim najbliže se aktualnoj stvarnosti približio u svom šematizmu fra Petar Bakula, koji je zemljopisno slikajući Hercegovinu obcrtao današnji hrvatski etnički prostor u BiH. Naime, zbog aktualnih političkih i demografskih okolnosti te odnošaja snaga, jedino on može biti nositelj hrvatskoga teritorijalnog entiteta, čija je pripadnost, igrom nesretnih okolnosti izdvojena iz sastava hrvatske države pa autonomiju treba tražiti u postojećem državnopravnom sklopu.

Mate Kovačević