Nikola Lašvanin, Ljetopis, Bono Benić, Ljetopis sutješkoga samostana, Marijan Bogdanović, Ljetopis kreševskoga samostana, priredio, latinske i talijanske dijelove preveo, uvod i bilješke napisao dr. fra Ignacije Gavran, Synopsis, Sarajevo, Zagreb, 2003., Filip Lastrić, Pregled starina Bosanske provincije, bilingvalno izdanje, priredio, uvod i komentare napisao dr. fra Andrija Zirdum, s latinskoga i talijanskoga preveli dr. fra Ignacije Gavran i fra Šimun Šimić, Synopsis, Sarajevo, Zagreb. 2003.

Tri fratarske kronike, čiji su auktori franjevački redovnici pokrajine Bosne Srebrene, osim što bilježe mjesne događaje i probleme s kojima se susreću u vlastitom okruženju pod osmanskom okupacijom, primjer su iskrenoga i istinskoga hrvatskog domoljublja, što su ga u proteklom vremenskom razdoblju, zbog povijesnih okolnosti i vlastitih političkih sklonosti uglavnom prešućivali i omalovažavali. Iz njihovih djela, osim književne, jezikoslovne i historiografske obradbe, iz konteksta uglavnom vađeni dijelovi kojima bi interpretatori potvrđivali svoja ponajprije protuhrvatska i unaprijed određena politička stajališta.

Jezik određuje pripadnost djela svakoj književnosti pa tako i hrvatski jezik pisan hrvatskom ćirilicom ili varijantom hrvatske latinice fratarskih kronika određuje njihovu pripadnost hrvatskoj književnosti. Latinska jezična dimenzija samo potvrđuje karakter pripadnosti hrvatske kulture zapadnom, ponajprije katoličkom, uljudbenom krugu.

Tematski pak sve tri kronike tijekom vremena ističu nekoliko ključnih problema: ropski položaj hrvatskoga katoličkog naroda pod osmanskom vlašću, odnos Turaka prema katoličkim Hrvatima, posebice domaćih poturčenjaka koji su, osim gramzljivosti i pljačkaških pohoda skloni su i prijevarama, klevetama te lažnim optužbama domoći se od svojih robova materijalnih dobara.

Gotovo bi se moglo zaključiti da je osmanski način sudovanja, kako su ga zabilježili u svojim kronikama ovi fratri, bio uzorom nekadašnjem Haaškom tribunalu, a današnji međunarodni upravitelji BiH tek su blagi ekvivalent tadašnjih korumpiranih i podmitljivih bosanskih vezira, koji su u Travnik ili Sarajevo stizali iz Carigrada.

Osim problema s osmanskim vlastima, domaćim Turcima katolički su se Hrvati morali opirati i turskoj vazalnoj pravoslavnoj crkvi, čiji su ih patrijarsi svim mogućim lukavstvima i nasiljem pokušavali podvrgnuti pod svoju vlast.

Treba istaknuti i kako sve tri kronike bjelodano pokazuju da u razdoblju kad ih pišu njihovi auktori ne postoji gotovo nikakva međusobna komunikacija s pravoslavnim stanovništvom, koje Turci kao i kronike nazivaju Vlasima.

Vlasi se spominju tek u nekoliko pojedinačnih slučajeva kao krivokletnici ili lažni svjedoci, koji Turcima služe prvenstveno kao sredstvo za optuživanje katoličkih Hrvata. U nekoliko slučajeva kroničari bilježe i njihova zločinačka djela nevezana uz odnose s katolicima.

Knjiga pak Filipa Lastrića „Pregled starina Bosanske provincije“ manje je historiografske, a znatno više crkveno-političke vrijednosti. Ponajprije zato jer je nakon oslobođenja dijelova hrvatskoga teritorija i odvajanja tih dijelova od nekadašnje zajedničke redodržave utjecala na povratak statusa Bosne Srebrene kao franjevačke provincije.

Auktora ove rasprave današnja bošnjačka politika, poistovjećujući status franjevačke provincije sa statusom bosanske države, pokušava istaknuti kao uzoran primjer u povijesti bošnjačke ideologije. Nu Lastrić, jednako kao i njegova fratarska subraća dokumentira upravo stoljetne „turske“ zločine nad hrvatskim katoličkim narodom u BiH – od progona, nasilnoga poturčivanja, mučenja i ubijanja svećenika te do potpunoga uništenja katoličkih crkava i zabrane njihova podizanja.

Ljetopis Nikole Lašvanina (1703. – 1750.) sastoji se od općega ljetopisa, u kojem su prikazani događaji od stvaranja svijeta do 1690. godine poslije Krista, Bosanskoga ljetopisa (1682. – 1775.) te drugih kulturno-povijesnih priloga, među kojima su zabilježene i poslovice, izreke, pisma, putopis i neke praktične upute. Izvatke Ljetopisa prvi je objavio Ćiro Truhelka 1889. i 1890., a cjelovito izdanje objavio je Julijan Jelinić 1914./15.

Njegovo se djelo oslanja na Vitezovićevu Kroniku pa je, unatoč Lašvaninovoj književnoj štokavskoj ikavštini, djelomično prožeto i govornim značajkama kajkavskog narječja, što je svakako jedna od osobina kasnijega hrvatskog političkog integralizma.

Uprava se ta osobina na teritorijalnoj razini očituje u njegovoj bilješci za 640. godinu u kojoj piše kako „dojdoše iz priko Babinih gora Hervati najprvo u Dalmaciju i ove sadanje hrvatske i slovinske strane, s mlogim bojem istiravši Abare, ovdi se nastaniše. Prid ovim bijaše pet bratje: Kluka, Klobej, Kožočeš, Muklo, Hrvat, i dvije sestre. Tuja i Vuga. I od njih Dalmacija, koja je od mora do Dunava dosegla, hrvatsko ime prija i zove se do današnjega dneva.“

Svijest o prostiranju hrvatskoga državnog područja očito se sačuvala sve do Lašvaninovih dana.

Bilježi on i legendu o hrvatskim velmožama Čehu, Lehu i Rušu, koji su otišli preko Drave te osnovali Češku, Poljsku i Rusiju.

Osim toga, Lašvanin kao da je naš suvremenik, on ističe hrvatsku borbenost i vojno umijeće u ratu protiv Franaka, odnosno Nijemaca. Bilježi i njemačku krvoločnost slikama o ubijanju male djece bodežima.

U više navrata naglašava osjećaj hrvatske cjelovitosti i registrira zajedničku borbu hrvatskih pokrajinskih plemena protiv stranih osvajača,

Piše također i o pokrštenju Hrvata. Njenu su, kao da je čitao Radoslava Katičića, istovjetni pojmovi Slovinac i Hrvat„ što pokazuje bilješka za 882. godinu „Karlo Debeli… odlučiv vojsku dignuti protiv Slovincem aliti Hrvatom“.

Nije Lašvanin zapostavio ni područje Crvene Hrvatske kad navodi za godinu 1000. kako „Dioklev u Dalmaciji, aliti gornjoj hrvatskoj zemlji, stolno najprvo misto, Gabrilo, Bugarin popali.“

S druge pak strane bilježi kako 1100. godine„u Hrvati i u Dalmaciji kraljuje Bodin.

Lašvanin nije dvosmislen, još manje neodređen, poput nekih bosanskih interpretatora njegova djela, ni kad je u pitanju područje Bosne što potvrđuje opaska pod godinom 1131. u kojoj piše kako „Bela drugi tog imena, kralj ungarski 'Slipi' imenovan, sin Alme hercega, komu je stric njegov Koloman činio oči izvaditi, posta. Sveto i pravedno vlada. Ovi zadobi Ramu u gornjoj hrvatskoj zemlji, koja se sada Bosna imenuje, i zato svi njegovi namisnici zovu se kralji od Rame, to jest Bosne.“

U crkvenom pogledu za godinu 1514. navodi kako „u skupu od Ašiža male bratje sv. Frane razdiljena bi provincija bosanska – u Bosnu Srebreničku i Bosnu Hrvatsku, ne ktijući Turčin da fratri se njegova vladanja podlažu fratrom drugoga vladanja.“ Ova Lašvaninova bilješka potvrđuje da se Filip Lastrić u borbi za povratak statusa provincije Bosni Srebrenoj poslužio svojevrsnim lukavstvom kako bi u Svetoj Stolici potaknuo hijerahiju da franjevcima u Bosni vrati stare povlastice i status kako bi bez straha od Turaka mogli duhovno uzdržavati ono malo katoličkih Hrvata što je nakon povlačenja Eugena Savojskoga ostalo pod osmanskom vlašću.

Zamjenicom pak „naši“ Lašvanim u bilješci pod 1591. godinom jasno razlikuje svoju pripadnost Hrvatima od one koju bosanski Turci dijele s Hasan pašom Predojevićem Naime, on bilježi kako „dojde Hasan paša Predojević, bosanski, u Slovinje i popali Kuštarovce, selo, i Tahijev dvor Božjakovinu. I vrnuvši se na Rakovac, Vrbovac i Sv. Jelinu i druga sela blizu Zagreba porobi i mlogo roblja i plina zadobi. Ali ih naši stigoše i oteše im vas plin, mloge pofataše a veće isikoše.“

Lašvanin u dijelu ljetopisa za koji, kao izvor, navodi Stipana Margitića piše o tomu kako Turci otimaju kršćansku djecu te ih prodaju. Bilježi lokalitete srednjovjekovnih crkava koje su porušili Turci. Poglavito spominje crkvu u Rogačićima kod Blažuja, od koje je Husrev beg izgradio Carevu džamiju u Sarajevu.

Pod godinom 1715. Lašvanin piše o pobjedi hrvatske vojske nad Turcima u Sinju. Turci se „ništo ustaviše pod Sinjem. I biše ga sa sve strane i činiše žestoke juriše, al' mu ništa ne mogoše… Zašto tako hoti blažena divica Marija, koja dade Hrvaćanom snagu da grada Turkom ne dadoše…“

U već spominjanim optužbama i odgovornosti za izazivanje rata, što je Turcima služilo kao svojevrsni psihološki rat protiv katoličkih Hrvata svjedočio im je, kako piše, jedan Vlah. Nije izostavio ni optužbe za navodno sprječavanje turčenja, što je također različitim kadijama i mulama služilo kao podloga za izvlačenje novca od samostana.

Lašvanin bilježi i poznatija turčenja, među kojima i ono 1632. gotovo cijele rodbine fra Martina Brguljanina te srebreničkoga gvardijana (1611.) koji se „zaašikovao za bulom“, fra Petra Bukaraša 1672. koji se poturči „pijući s jenjičari u mejhani“.

Prema starim rukopisima bilježi i silne progone katolika, ubijanje svećenika te rušenje i paljenje crkva. u 16. i 17. stoljeću.

Drugi latentan problem su bili stalni pokušaji raskolničkih, pravoslavnih patrijarha da pod svoju jurisdikciju stave katolike. Nisu ti pokušaji zapisani samo u dokumentima, nego je, očito zbog masovnijega otpora tom nasilju, ispjevana i podulja pjesma koju je Lašvanin zapisao o hrabrom otporu pravoslavnom vladici u Livnu: /ondje najpri on spomenu,/ ali malo ne poginu./ Navališe Hrvaćani/ i njihove mlade žene/ s palicami i s kamenjem./

Jednako tako o otporu hrvatskih katolika protiv pravoslavnih nastojanja da ih podvrgnu pod svoju vlast svjedoči i sarajevska pjesma 1697. godine: /Mi za blago ne marimo/viru pravu da branimo;/jer su Vlasi šizmatici/ i od Crkve odmetnici,// Paćara je grčke vire/ i od sviju lutor gore;/ kaluđeri i popovi/ vražiji su svi robovi.// Od Crkve se odmetnuše/katolike progoniše,/ prokleti su svikolici/ i njihovi naslidnici/.

Tamo gdje je bilo katoličkih svećenika postojao je i otpor prema nasilju te vazalne osmanske crkve, nu u predjelima istočne Hercegovine koja je bila pod jurisdikcijom dubrovačkoga biskupa, zbog nedostatka katoličkoga klera na terenu na pravoslavlje je prešao znatan dio katolika, koji se pod ruskim utjecajem posrbio tek tijekom 19. stoljeća.

„Ljetopis sutješkoga samostana“ Bone Benića (oko 1708. – 1785.) osim poglavlja o događajima iz opće povijesti ima i letimičan pregled nastanka Bosanske provincije i njezinih podjela, napis o podrijetlu i stradanjima samostana, porušenim samostanima te o samostanima koji su ostali na životu. Najveći pak dio rukopisa sastavljen je od VI poglavlja, u kojima su kronološki zabilježeni događaji od 1524. do 1785. godine

Sva starija razdoblja koja bilježi u svojoj kronici temelje se na Beniću dostupnim izvorima. Nu da ni ovaj svećenik ne zaostaje u hrvatskom patriotizmom Nikole Lašvanina svjedoči bilješka koju donosi za godinu 1688. pišući o oslobođenju Slavonije: „Osijek grad Turci ostaviše i naši ga Hrvati uzeše. Također naši Varadin uzeše i ostala mista uz Dunav.“

Jednako tako piše i za slijedeću godinu 1689., kad bilježi kako „ove godine osvojiše naši Liku i Krbavu, i Udbinu…“

Benić se, dakle, kao i Lašvanin poistovjećuje sa svojim narodom nasuprot Turcima, koji se povlače u Bosnu.

Nedostatak pak izvora uvjetovao nedostatne interpretacije oko dolaska franjevaca u hrvatske zemlje te nastanku provincije i njezinih podjela. Beniću nije bio poznat podatak da je već u 13. st. za hrvatski teritorij bila ustrojena Hrvatska provincija - Provincia Sclavoniae sa sjedištem u Splitu.

I on u svojoj kronici ima bilješku za 1715. godinu o hrabroj hrvatskoj obrani grada Sinja, koje pomaže Blažena Djevica Marija. Zato izvan gradskih zidina „Hrvaćane pod mač, a žene, dicu i robu u ropstvo Turci okrenuše…“

Bilježi i pokušaje Hrvata da 1717. godine oslobode područja t. zv. Turske Hrvatske, u kojoj njihove združene postrojbe opsjedaju Banja Luku i Novi. U tim neuskađenim pokušajima te zbog njemačko-hrvatskih prijepora, ističe, kako izginu više tisuća Hrvata, a gradovi nažalost ostadoše u turskim rukama.

Za sličan pokušaj oslobađanja tih gradova te Zvornika na istoku Bosne 1737. godine Turci su optužili fratre, a kao svjedom im je poslužio jedan Vlah koji je tvrdio da su hrvatske postrojbe pozvali fratri. Vlaške optužbe da su fratri potaknuli Hrvate i Nijemce na oslobađanje spomenutih krajeva Turci su iskoristili da domaćim Hrvatima i njihovim duhovnim ocima različitim prijetnjama i ucjenama iscijede što više novca.

Tadašnja otimačina zemlje, o kojoj piše, podsjeća na današnje pokušaje mostarskih muftija da iz hrvatskih ruku otmu gradić Neum na jadranskoj obali, jer je u njem navodno postojala muslimanska kuća. Benić primjerice pod godinom 1743. bilježi kako su Turci izmislili priču da je pod nekim orahom, kojeg je voda potkopala i odnijela, a koji se inače nalazio na fratarskoj zemlji, sjedio neki hodža što je prozvano hodžinim orahom pa sad zato ta zemlja treba biti turska.

Benić također bilježi 1760. godine pokušaje pravoslavnoga patrijarha da katolike pod turskom vlašću podvrgnu svojoj vjeri i da ih „povlaši“.

Turcima su fratri i katolici bili krvi i zbog djevojačke ljubavi. Benić bilježi u 1777. godini kako su fratri oštećeni „za njeku divojku Turkinju iz Skoplja, koja bijaše otišla s jednim momčetom krstajanskijem, Dalmatinom, u Dalmaciju. (…) Mlečani, poplašivši se od Turaka, povratiše natrag žalosnu divojku Turkom. I za istu divojku biše umorena četiri krstjanina Skopljaka, prava, i jedna ženu.“

Zabilježio je i aktivan hajdučki otpor osmanskom teroru u istoj godini kad spominje kako „ima njeki harambaša Ivan, ispod Imotskoga odnjekle, primenkom Roša, inače krstjanin po vjeri, koji je zabun učinio svu krajinu tursku i duždevu.“

Svijest ne samo o svojoj pripadnosti hrvatskom narodu, nego i bosanskoga teritorija hrvatskoj državi donosi u vrlo zanimljivoj bilješci iz godine 1782., u kojoj piše o turskim upadima i pustošenju po graničnim hrvatskim krajevima iz Bužima i Dubice kada su Turci porobili samostane i zaklali sedam fratara.

Svijest o prostiranju hrvatske države sve do Travnika, odnosno rijeke Bosne očito je postojala i među poturčenjacima, što svjedoči upravo ova bilješka.

Nakon već spomenutih turskih upada u Hrvatsku, piše u Ljetopisu kako „dolazi čak u Travnik k paši jedan kapetan cesarski. I bi arezano (javljeno) iz Bosne caru izime toga. I potle negoli dojde odgovor iz Carigrada i dat rečenomu kapetanu cesarovu, on otiđe natrag u Hrvatsku. Niti se može znati šta sadržava spomenuti odgovor što ga je dao veliki gospodin, premda mnogi mnoga govoraše. Jedni rekoše da cesar ište em mnogo blaga, Turaka krajišnika em tolike i tolike glave i da se obori Bužim i još dvije utvrdice turske na onoj krajini, iz kojizijeh su i izlazili zli i kavgadžije ljudi, koji bi na mijeru robili hrvatsku zemlju više puta, a osobito Ostroščani, Bužimljani itd., itd. Drugi pak rekoše, da cesar ište stare međe, ter kad bi to bilo postignuto, to bi čak do Karaule nad Travnikom bilo…“

U „Ljetopisu kreševskoga samostana“ Marijana Bogdanovića (1720. – 1772.) zabilježeni su događaji od 1765. do 1817., što jasno pokazuje kako je Ljetopis, nakon Bogdanovićeve smrti, imao svoje nastavljače u mlađem naraštaju kreševskih fratara.

Ovaj Ljetopis je po svojoj strukturi znatno drukčije pisan od Lašvaninova i Benićeva. Naime, uvodni dijelovi manjih cjelina počinju gotovo uvijek klimatskim opisom vremena i prirode, što podsjeća na kronike iz sjeverozapadne Hrvatske.

Tematski pak Bogdanović bilježi lokalne događaje, stradanje samostana u požaru, ljudi od epidemije kuge te znatno detaljnije slika osmansku vlast, a posebno njezin sudbeni dio, zaparavo jedan anarhičan sustav, koji služi tek kao pomagalo vladajućem turskom sloju za punjenje vlastitih džepova. Upravo su Bogdanovićeva zapažanja mogla kao negativan uzor poslužiti već spominjanom međuanrodnom sudovanju u Haagu.

Šteta je da netko od sudaca nije pročitao neke dijelove ove kronike. Ako ništa drugo, bilo bi mu razvidnije u kojem položaju opstaju hrvatski katolici u BiH već više od pet stoljeća.

Nasilje pak turskih baša ili janjičara gotovo je preslikano u današnji bošnjački odnos prema Hrvatima. Doduše, ne više tako nasilan kao tijekom muslimansko-hrvatskoga sukoba 1992.-1993., ali nu svakako u jednoj svoj prilagodljivijoj inačici i dalje je nazočan.

Bogdanovićeva kronika, premda bilježi lokalne događaje, svojevrsni je pokazatelj uzmicanja pa i propasti osmanskoga imperija. Ratovi protiv Rusije i tursko uzmicanje unose strah među bosanske Turke, koji sve više odbijaju poslušnost središnjoj vlasti u Carigradu. Vladajući sloj je po svemu sudeći zahvatio masovni strah od mogućeg ulaska cesarove vojske u Bosnu, što se očitovalo u progonu svakoga pokušaja da se netko s islama vrati u kršaćnsku vjeru, koju su nekad napustili njegovi predci.

Upravo iz tog straha i identitetske neusredištenosti su proistjecale optužbe protiv fratara za navodna pokrštavanja Turaka.

Te su optužnice i suđenja imala višestruki učinak – kod kolebljivih Turaka strah od masovne islamske osvete, a kod uprvanoga sloja novu mogućnost za punjenje džepova iz siromašnih lisnica katoličkih Hrvata.      

Bogdanović je također zabilježio boravak hajduka Roše u Bosni 1777. godine koji, kako piše, na Ivan planini ubi jednoga visočkog hadžiju i dva rišćanina.

Osim toga, kao i druge kronike, i on bilježi pokušaje hercegovačkoga vladike da 1779. pod svoju vlast podvrgne katolike.

Auktor „Pregleda starina Bosanske provincije“ Filip Lastrić (1700. – 1783.) objavio je svoje djelo na latinskom jeziku 1765. u Veneciji, drugo prošireno izdanje 1776. u Anconi.

Zbog njegove unutarcrkvene borbe za bolji položaj vlastite provincije, današnji ga bošnjački ideolozi smatraju svojevrsnim pretečom bošnjaštva. Činjenica da se usprotivio povratku „Turske Dalmacije“ u svoje prirodno okruženje nakon oslobođenja od osmanske vlasti i pod jurisdikciju tadašnje dalmatinske franjevačke provincije Sv. Kaja stvorila je kod Bošnjaka 21. stoljeća predodžbu o Lastriću Bošnjaku i nekoj vrsti protuhrvata.

S druge pak strane Lastrićevu lukavštinu o mezijskom podrijetlu Bošnjaka od antičkih Besa prihvatio je također dio bošnjačkih ideologa kao jednu vrstu etničke razlikovnosti od svojih susjeda.

Protivio se, dakle, papinskom dekretu po kojem je nakon oslobođenja južne Hrvatske od Turaka, koju od tada zovu mletačkom Dalmacijom, odvojena od Bosne Srebrene provincija Svetoga Kaja, pod koju su nakon oslobođenja trebali potpasti Hercegovina zajedno s Duvnom i Livnom.

U dekretu se navodi kako to područje potpada dijelom pod mletačku dijelom tursku vlast te da na onom dijelu koje drže Turci župničku dužnost obavljaju bosanski franjevci. Dokle god stanje svjetovnih vlasti ostane nepromijenjeno da se isto tako provincija Bosna u navedenim krajevima pod turskom vlašću služi istim pravom, stoji u dekretu. Ako se sretnim razvojem prilika dogodi da istim područjem ovlada kršćanski vladar, neka tamo nastupi provincija Sv. Kaja tako da budu granice, tj. da obala rijeke Rame, koja dijeli bosansku državu od dalmatinske, odvaja Bosnu Srebrenu od provincije Sv. Kaja, predviđa dekret.

Lastrićeva protimba papinskom dekretu samo pokazuje, da unatoč razumijevanju crkvene povijesti i prilika, nije dovoljno razumio opću politiku i postojanje planova za oslobođenjem cijeloga hrvatskog područja od Osmanlija. Taj je cilj iz nedovoljnoga znanja žrtvovao za nešto financijske koristi od pastve spomenutih hercegovačkih župa. Nu na kraju, one su se stoljeće kasnije same odvojile od crkvene Bosne.  

No da je i Lastrić osjećao etniču pripadnost svom narodu svjedoči opet njegovo djelo sadržano u tvrdnji kako se „Bosna nalazi u Slavoniji“.

Lastrić objašanjava i kako je „je posljednji zajednički vladar Hrvatske i Bosne bio kralj Krešimir preko čije su ženske loze u posjed došli ugarski vladari koji se od tada nazivaju „gospodarima Hrvatske i Bosne“.

Spominje i Pavla Šubića koji je, piše, bosanskohercegovačke krajeve oteo iz srpske vlasti i vratio ih Ugarskoj.

Nu osjećaj hrvatske cjelovitosti ipak je najsadržajniji u Lastrićevoj tvrdnji kako „nema sumnje naime da su nekoć Dalmaciju zamjenjivali sa Slavonijom, a obadvije s Ilirijom, i da se ona protezala od Jadranskoga mora do Dunava i od Kranjske do Grčke. Pa kad sad Slavonija i Dalmacija predstavljaju pokrajine, i to ne vrlo velike, zašto se ne bis smjelo to reći i o Bosni“.

Nedostatak znanja o povijesti hercegbosanskih Hrvata dobrim je dijelom i pokriće za pokušaje njihova političkoga podređivanja bošnjačkoj muslimanskoj politici, što bi, bez otpora u konačnici moglo voditi njihovu potpunom iskorjenjivanju. Šteta je što hrvatska javnost o njima malo zna. Evo četiri fratarske knjige potvrđuju njihovu žilavost, strpljenje i dugotrajnu borbu za opstanak.

 

Mate Kovačević  

Share
0