Prikaz knjige: Ivan Aralica, Koferče, Znanje, Zagreb, 2019.

Nedavno objavljena zbirka priča Ivana Aralice (1930.) „Koferče“ nije tek još jedna u nizu knjiga u ionako obilatom opusu književnika koji je kolikoćom, a posebno kakvoćom više od pola stoljeća širio i produbljivao mogućnosti hrvatske proze.

Aralica je, nedvojbeno, najvećem dijelu čitateljske publike u svom dugom i plodotvornom životu bio gotovo istoznačnica u hrvatskoj književnosti za dobru priču, s posebno istančanim osjećajem za detalj, bez kojeg bi to njegovo prozno tkanje, zapravo ono što se naziva cjelovitost priče, ostalo znatno siromašnije, nepotpunije i nedorečenije.

Ova je zbirka također dobrim dijelom izgrađena od čvrstoga i trajnoga tvoriva, karakteristična za većinu Araličinih djela. Samo što je ovaj put njegova rečenica sočnija, punija pa je protočna poput dobra i kvalitetna maslinova ulja.

Zbirka je sastavljena od šest priča – Koferče, Katorga, Godine, Lampa, Pjevač i Lipo mi je, s tim da je zadnja napisana u formi pisma prijatelju.

Glavna višeslojna priča, „Koferče“ po kojoj je nazvana i sama zbirka, nosivi je element cjelokupne knjige. U njoj auktor tematizira uvijek aktualno pitanje slobode govora, političke korupcije povezane s prežitcima starih jugoslavenskih komunističkih struktura moći te uopće slobode političkoga djelovanja.

Na motivskoj razini riječ o sukobu dvojice političkih rivala, u kojem pobjednik tankoćutnim metodama medijske manipulacije progoni poraženoga.

Poraženik pak poput nekadašnjih tisuća hrvatskih političkih emigranata mora bježati u inozemstvo.

Kako nekada, tako i sada pipcima moćnoga političkog aparata nije se moguće sakriti ni u inozemstvu pa poraženik postupno upada u vješto pletenu paukovu mrežu.

Mnogo je Araličinih priča i romana s ključem pa je i „Koferče“ jedna od onih u kojoj nije teško prepoznati njezine protagoniste.

„Katorga“ je već sad klasična priča o komunističkoj „religioznosti“, odnosno beskrajnoj vjeri revolucionara u svoje bogove - Staljina i Tita.

Srž priče je Titovo izmirenje s SSSR-om - prvom zemljom socijalizma, nakon Staljinove smrti, što je posljedično dovelo do oslobađanja iz sibirskoga gulaga i jednoga hrvatskog revolucionara, koji nakon povratka u rodno mjesto pokušava riješiti egzistencijalna pitanja.

Priča „Godine“, odmiče se od prvih dviju i tematski problematizira pitanje starosti, čime otvara temu sljedećih pripovijedaka. Naime, u ovoj priči auktor problematizira odnos namještena izgleda, lažne vanjštine i otpora naslaganim godinama. Ako je „Katorga“ paradoksalna priča o komunističkoj religioznosti, onda su „Godine“ njezina ateistična inačica ljudske želje za besmrtnošću i vječnom mladosti.

Auktorova andragogija do znatnijeg izričaja dolazi u priči „Lampa“, a u njoj tematizira sjećanje potomaka kao način produljenja ljudskoga života. Dok u onima koji ostaju s ovu stranu postoji sjećanje na one koji su prešli rijeku, oni i dalje žive. Zato im iz ljubavi palimo svijeće.

Priča je zgodno komponirana od krhotina svakodnevlja kojima Aralica znalački udahnjuje posve novi život.

Kao kontrapunkt „Lampi“ stoji pripovijest „Pjevač“, koji uzalud pokušava vratiti nekadašnju „popularnost“. Zapravo, pokušavajući vratiti mladost, srlja u potpunu propast.

Ispod površnoga sloja priče o pjevaču Aralica se bavi odnosom čovjeka i njegova djela.

U završnoj priči ispisanoj u epistolarnoj formi Aralica se bavi sretnim prelaskom rijeke, koja žive Zemljane dijeli od onih koji s nje zauvijek odlaze.

Ivan Aralica je zbirkom „Koferče“ na svoj način ispisao još jednu stranicu povijesti hrvatske književnosti, kojom vlastitim primjerom svjedoči kako pravom auktoru vrijeme nije nikakav ograničavajući čimbenik u stvaranju.

 

Mate Kovačević