Govor Ante Belje na 7. prosvjednom skupu „Kruga za Trg“, održanog u Zagrebu 4. svibnja 2013.

Evo prošlo je već šest punih godina kako prosvjedujemo svakoga svibnja na ovom najljepšem trgu u Zagrebu i u Hrvatskoj iz jednog jednostavnog razloga – jer njegovo ime ne krasi njegovu ljepotu.

Ulicama i trgovima svih velikih gradova u svijetu prolazile su i prolaze svakodnevno velike skupine najrazličitijih ljudi; različitih zanimanja i karaktera, onih dobrih koji siju dobro i onih zlih koji siju otrov, mržnju i zlo. U povijesti su i jedni i drugi dobili primjereno mjesto – ali imena ulica i trgova dobili su samo oni koji su svojim radom i životom sijali dobro i postali svijetli primjeri i uzori za generacije koje dolaze.

Tito zasigurno to nije bio niti može biti. Bio je Hrvat samo onda kad je trebalo ubijati i uništavati Hrvate. Bio je jugoslavenski komunist onda kad je trebalo uspostaviti komunističku Jugoslaviju, veliko zlo za sve narode koji su bili u njenom sastavu. Bio je antifašist, ali ujedno i komunistički diktator – što je samo naličje te iste fašističke ideologije, samo drugog predznaka – koja je istim, a ponekad i još okrutnijim metodama uništavala svoje političke i ideološke protivnike.

Demokratski antifašizam je nešto sasvim drugo od komunističkog antifašizma kojim su se dičili i Staljin i Tito. Oni su na taj fašizam uspješno nakalemili komunističke diktature.

Zbog toga istinski europski antifašist DeGaule, vođa francuskog otpora, nikada nije primio Tita.

Nema zla koje je procesuirao su u Nurnbergu za zločine u Drugom svjetskom ratu ili onih zala koji se navode u Deklaraciju UN-a o ljudskim pravima, ili zločina o kojima se dana raspravlja na sudu u Haagu, a da ih Tito nije počinio; genocidno, zločinački okrutno i zapovjedno. Njegovi komunistički zločini nisu demokratski antifašizam. Činjenica je da su jugoslavenski komunisti ubijali i zatvarali hrvatske antifašiste.

Sotonski su uništavali ne samo svoje političke i ideološke protivnike nego i sve one za koje su posumnjali da bi mogli to postati.

Uništavali su ih duhovno i fizički; koje ne bi duševno slomili uslijedila bi im fizička likvidacija. Metode mučenja su bile izrežirane i provođene po najmonstruoznijim metodama koje poznaje povijest ljudskog sadizma i zloće, a specijalnost im je bila u tome da su ih zatvorenici sami provodili jedni nad drugima uz naputke i kontrole isljednike i ubačenih doušnika u stilu zatvorskog samoupravljanja. Pri tome su nastali i posebni nazivi koji su imali svoje specifične crne sadržaje kao špalir, bojkot, revidiranje stava, (… zatvorenik Pavo Strunja s Golog otoka savjetuje novodošlom zatvoreniku Grabovcu iz zatvora Stare Gradiške „… revidiraj svoj stav i vrati se doma živ, to je sve što mogu savjetovati…“)

Ne bi više o Titovim zločinima jer su oni danas svakome u Hrvatskoj poprilično znani. O njima je od devedesetih godina pa do danas napisano tisuće knjiga i podignute stotina spomenika njegovim (i njegovih suradnika) žrtvama.

Pitanje je danas od kuda tolika upornost pojedinih grupacija u Hrvatskoj protiv promjena imena trgu i koja je to politička platforma koju oni kroz Titovo ime zastupaju i nameću hrvatskom društvu!?!

Stvaranjem samostalne Hrvatske države na platformi općehrvatske pomirbe podrazumijevala se je demokratska i pluralistička Hrvatska u kojoj poštivanje ljudskih prava svakoga pojedinca i civilizacijskih normi 21. stoljeća treba biti kao najveće dobro sviju, a ne parcijalno, stvarno ili imaginarno dobro pojedinih grupacija u društvu. Do tog stupnja očito nismo stigli jer da jesmo ovaj trg bi nosio drugo ime.

Tko i kako to može promijeniti!?! Mi koji uporno prosvjedujemo ovdje i koji se nećemo umoriti sve dotle dok ime trga ne bude promijenjeno i oni koji će početi koristiti svoje demokratsko pravo da sami odlučuju o svojoj sudbini i sudbini budućih pokoljenja, a oni uporno ne izlaze na izbore i to svoje neotuđivo pravo odlučivanja o svojoj sudbini prepuštaju drugima. Svaki pojedinačni neizlazak na izbore je poklanjanje 2 glasa svojim političkim protivnicima.

Drugi naš veliki adut se asocijacije kojima Hrvatska pripada i koje imaju određene vrijednosti koje trebaju biti poštivane i čuvane od svi i kod svih njihovih država članica: UN, NATO, Europska unija…

Tražit će i oni, a i mi kod njih, da se te norme, deklaracije i rezolucije počnu poštivati i provoditi u praksi, a ne samo deklarativno prihvaćati i potpisivati.

Na kraju ipak hrvatski gradovi su oni koji trebaju rediti svoju državu po svojoj mjeri. Ovo je naša Hrvatska država – trebamo zasukati rukave, kao što rade ljudi u drugim naprednim zemljama i urediti ju po svojoj mjeri i za svoje dobro.

Jadan je onaj čiju kuću uređuju susjedi.

Neka Tito ode konačno s trga u povijest i neka o njemu raspravljaju povjesničari, a neka se trgu dade ime koje će nas objedinjavati, a ne dijeliti i razdvajati!

 

 

Ante Beljo