Četiri antihrvatske politike Alije Izetbegovića
Nakon što je 1991. godine teritorij BiH služio da bi preko njega banjalučki, užički, podgorički i ostali korpusi tzv. JNA napadali Republiku Hrvatsku, nakon što su napadnuti Hrvati u BiH u općini Ravno, te nakon što su Srbi u BiH, koji su najprije osnovali tzv. "Srpsku Republiku BiH" koja je kasnije preimenovana u Republiku Srpsku, te tako nastavili činiti isto što su učinili Srbi u Hrvatskoj kad su osnovali tzv. Srpsku autonomnu oblast Krajinu, koju će kasnije preimenovati u Republiku Srpsku Krajinu, bili spremni za rat, s prostora BiH krenuo je i drugi vala agresije na Republiku Hrvatsku.
Naime, u ožujku/travnju 1992. godine počinje prvi val srpske agresije na BiH koji se podudara s drugim valom agresije na Republiku Hrvatsku. To je najbolje slikom i kratkim tekstom objašnjeno na idućoj poveznici:
>>Obilježena dva desetljeća od slamanja JNA u dolini Neretve i Livanjskom polju
Treba također podsjetiti da je takozvana SAO Krajina, već 1991., anektirala Uništa, općinu koja se nalazi na zapadu BiH, a i to se kao i etničko čišćenje općine Ravno dogodilo prije nego što je Alija Izetbegović rekao da "to nije njihov rat". Inače, Alija Izetbegović i Bakir Izetbegović su po svom vlastitom priznanju Jahići - porijeklom iz Srbije
Upravo taj isti Alija Izetbegović, odmah nakon generala JNA Blagoja Adžića i Veljka Kadijevića, optužio je predsjednika Tuđmana i Republiku Hrvatsku za nekakvu "dvostruku i ambivalentnu politiku" prema BiH. Iako slično tvrde sadašnji i bivši predsjednici Republike Hrvatske bezbroj je činjenica koje pokazuju da je riječ o notornoj gluposti i da je Hrvatska jedina imala dosljednu politiku u BiH i prema BiH.
S druge strane, Izetbegović je vodio ne dvostruku, nego četverostruku politiku, ovisno o tome koji klan je utjecao na njega. Prva Izetbegovićeva ideja bila je opstanak Jugoslavije, makar i u obliku asimetrične konfederacije kakvu su tada, 1991. Godine, prije internacionalizacije jugoslavenske krize, nudili upravo Alija Izetbegović i makedonski predsjednik Kiro Gligorov.
Izetbegović je takvu politiku smatrao maksimalističkim ciljem, jer bez obzira što ga neki svrstavaju u nacionaliste i nacionalne fanatike on to nije bio. Izetbegović je bio vjerski islamistički fanatik, i njemu je bilo važno da što više muslimana živi u istoj državi, i zato je za njega opstanak Jugoslavije bio rješenje koje će na okupu zadržati ne samo muslimane iz BiH, nego i one sa Sandžaka, Kosova, Makedonije, Crne Gore, kao i nekih rubnih područja Hrvatske gdje ih ima u značajnijem broju.
Od zagovaranja Jugoslavije do potpori stvaranju muslimanske državice
Dakle, prva politika Izetbegovića je bila zagovaranje opstanka Jugoslavije onakva kakva je i bila. Druga politika Alije Izetbegovića bila je opstanak Jugoslavije kao labave konfederacije. Treća politika Alije Izetbegovića je bila unitarna BiH, pod potpunom dominacijom Muslimana kao naroda i islama kao vjere. Četvrta Izetbegovićeva politika bila je stvaranje islamske državice unutar BiH u trokutu Sarajevo-Zenica-Tuzla s tendencijom širenja na teritorij općina u kojima su većinu činili Hrvati. Kombinacija ove treće i četvrte Izetbegovićeve politike u najkraćem, dovela je do muslimansko-hrvatskog građanskog rata u BiH.
Ove četiri politike koje je vodio Izetbegović bile su vođene su u etapama. Kad je Alija kao pragmatičan političar vidio da onakva Jugoslavija ne može opstati predlagao je labavu konfederaciju. Kad je vidio da nikakva Jugoslavija ne može opstati, zalagao se za unitarnu BiH. Kad je vidio da ni to ne može proći zalagao se za islamsku državicu unutar BiH.
No, nije rečeno da se te politike nisu međusobno preklapale. U svibnju 1991. godine, dakle kad Alija Izetbegović tek lagano počinje uviđati da će Jugoslavija teško opstati u onom obliku u kojem je postojala, nakon ubojstva hrvatskih redarstvenika, nakon događaja u Splitu i tenkova u Pologu. U vrijeme dok su on i Gligorov predlagati asimetričnu konfederaciju, dogodio se jedan telefonski razgovor u kojem Radovan Karadžić telefonom izvješćuje Slobodana Miloševića o svojim razgovorima, pregovorima i dogovorima s Alijom Izetbegovićem:
Dokaz je uveden u sudski spis u predmetu Karadžić. U tadašnjoj muslimanskoj politici u BiH bilo je nekoliko različitih struja koje su podržavale ovu ili onu Izetbegovićevu politiku. Tu su bili Izetbegovićevi stari suborci prije svih Muhamed Filipović i Adil Zulfikarpašić koji su bili skloni bližoj suradnji sa Srbima nego s Hrvatima, iako je upravo nekadašnji oznaš Adil Zulfikarpašić bio jedan od onih koji je vezivao hrvatske i muslimanske zastave.
Izetbegovićevo okružje
Treba reći da su se ova dvojica dosta rano razišli s Izetbegovićem, iako se to može gledati i kao taktički potez zbog nekoliko razloga. Ta dvojica su izlaskom iz SDA osnovalo MBO što ja akronim za muslimansko-bošnjačka-organizacija. Tad se prvi put na taj način uvodi pojam "bošnjak" u informacijski prostor, i to kao pojam koji bi trebao predstavljati bosanske Muslimane i sve one koji su spremni živjeti u državi kojom oni upravljaju.
Međutim, kao što smo već vidjeli, i nakon tog "razlaza" Izetbegović je poslao Filipovića na pregovore s Radovanom Karadžićem posljedica čega je bio tzv "historijski sporazum između Srba i Muslimana" od 2. kolovoza 1991. godine. Dakle, Alija je svakako htio kanal prema Srbima, ali ne skroz otvoreno, nego "ispod žita".
Druga vrsta političara kakvi su se pojavljivali među muslimanskim narodom su tzv. "sandžački klan" koji je djelom projugoslavenski, a djelom unitarno-bošnjački. Karakteriziraju ga likovi poput Ejupa Ganića, ali i Sefera Halilovića ili Zulfikara Ališpage-Zuke, inače notornog ratnog zločinca.
Ideju unitarne i "građanske" BiH podupirao je čvrsto i Haris Silajdžić, a da to bude građanska država zapadnog tipa zagovarao je Muhamed Šećirbegović, zvani Muhamed Šaćirbej, američki državljanin podrijetlom iz BiH koji je bolje govorio engleski nego hrvatski i koji je bio jedan od rijetkih ljudi s kojima se dalo razgovarati dok je bio ministar vanjskih poslova BiH. Možda upravo zbog toga, jer se s njim moglo razgovarati, on je bio ubrzo maknut s te pozicije.
Zatim je tu jedna struja koja je važna, možda čak i najvažnija, odnosno ne možda nego sigurno najvažnija u tadašnjoj politici BiH, a to je takozvana arapska struja koja je dobrim djelom financirana od terorističkih organizacija poput Al-Quaide, Gama-Al-Islamie, koja je bila uvezana s iranskom revolucionarnom gardom i sličnima i bila je utjelovljena u braći Čengić, Hasanu i Muhamedu.
>>Koordinatoru mudžahedina u središnjoj Bosni Abduladhimu Maktoufu ponovo pet godina zatvora
To sve skupa čini jedan komplot kojeg ćemo mi ovdje analizirati, jer se te politike kao i pojedinci koji stoje iza tih politika na nekim mjestima sukobljavaju (što je recimo jedan od razloga zbog kojeg je Alija Izetbegović smijenio s dužnosti komandanta generalštaba Armije BiH Sefera Halilovića u lipnju 1993. godine) a na nekim mjestima surađuju, pogotovo kad se radi o etničkom čišćenju s elementima genocida koji je počinjen nad Hrvatima Srednje Bosne i u dolini rijeke Neretve.
Alija Izetbegović je trebao braniti Posavinu
Međutim, sve te frakcije muslimanske politike nisu ni prstom mrdnule da se organiziraju i suprostave prvom velikom valu srpske agresije na BiH. Borbe u BiH zapravo su počele još u ožujku 1992. godine između Hrvata i Srba u Bosanskoj Posavini. Otada do pada Posavine prošlo je više od 7 mjeseci. Ipak, unatoč toj sedmomjesečnoj hrabroj obrani Posavine protiv puno jačeg i nadmoćnijeg srpskog agresora, neki krugovi, pogotovo Muslimani, Jugoslaveni, kao i svi oni kojima odgovara širenje laži, tvrde kako je Posavina prodana.
Ta urota je išla čak toliko daleko da je jedna osoba, koja koristi nick "Podrinjac" na you tube kanalu stavljala video-materijale i komentare o "Prodaji Posavine", pa ga je jednom jedan sugovornik upitao: kako to da je Posavina koja se branila junački 7 mjeseci "prodana", dok njegovo Podrinje, koje se nije branilo niti 7 minuta "nije prodano"? Nakon toga „Podrinjac“ je smanjio doživljaje, shvativši valjda da je Alija Izetbegović, kao tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH, bio jednako odgovoran za obranu Posavine i Podrinja.
Dva „zločinačka“ poduhvata
U osvit muslimansko-hrvatskog građanskog rata u BiH situacija na bojišnici Hrvatske i BiH izgledala ovako:
http://i.solidfiles.net/60c7b06936.jpg
Na ovom zemljovidu, narančasto-smeđom bojom označena su područja unutar BiH koja su okupirali Karadžićevi Srbi, dok su crvenom bojom označena područja unutar Republike Hrvatske koja su okupirali Martićevi Srbi. Ovo je karta svih karata, mapa svih mapa, zemljovid svih zemljovida. Ako se ovo ne uzme u obzir, nikad se neće moći dati realan prikaz rata u BiH, pa tako ni onog građanskog između Hrvata i Muslimana.
Admiral Davor Domazet Lošo, iznio je jednu tezu koja je vrlo zanimljiva i vrlo precizna, i koja razobličava sve one lovce u mutnom koji na sve moguće načine žele zataškati da je upravo velikosrpska agresija na Hrvatsku i BiH ono što je generiralo sve nedaće koje su se događale na području obje države. Admiral Domazet tvrdi, i to s potpunim pravom, kako nema dva rata, jedan u Hrvatskoj a drugi u BiH, jer je to sa stajališta strategije jedan te isti rat, u kojem je glavni akter Srbija i velikosrpska politika stvaranja velike Srbije na zapadnim granicama Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica.
Vojni plan kojim je JNA napala Hrvatsku 1991. godine zove se "Operacija RAM". To nije nimalo konspirativno, budući da u srpskom jeziku riječ "Ram" zapravo znači "okvir". Dakle, njihov plan bio je napadom na Hrvatsku stvoriti ram, odnosno okvir, koji će popuniti prvim valom agresije na BiH i drugim valom agresije na Republiku Hrvatsku, kako je prikazano na slici. Taj ram, odnosno okvir je trebao doseći do spomenute crte Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, a ako ne skroz do te crte onda što bliže njoj.
Srbi su najveći dio tih svojih zadanih ciljeva i ostvarili, a to što ih nisu ostvarili u stopostotnom obujmu zasluga je samo hrabrih hrvatskih branitelja i mudrog vodstva Vrhovnog zapovjednika OSRH Doktora Franje Tuđmana.
Najmanje uspjeha četnici i jugokomunisti imali su na potezu Sunja-Novska, koje su branili i Ante Gotovina i Slobodan Praljak. Prilikom drugog vala agresije na Hrvatsku, u travnju 1992. Godine, preko Livna i Mostara, opet su slomili zube, i opet su im na put stali Gotovina u Livnu a Praljak u Mostaru.
Godinama kasnije, general Ante Gotovina bio je utjelovljenje optužnice protiv Hrvatske za zločinački poduhvat u Hrvatskoj, a general Slobodan Praljak isto tako utjelovljenje optužnice protiv Hrvatske za zločinački poduhvat u BiH. Slučajno?
http://i.solidfiles.net/7d85f09930.jpg
Analizom zemljovida na kojem se vidi plan napada JNA na Hrvatsku, pod kodnim imenom "Operacija Ram", svatko može sam prosuditi koliko je napada JNA išlo preko BiH a koliko izravno iz same Srbije, pa svatko može odvagnuti je li Alija Izetbegović imao pravo dana 6. listopada 1991. godine izjaviti: "Ovo nije naš rat!"
Vezani članci:
-Uz povratak Darija Kordića – snaga argumenata i argument snage
-Ahmići su bili legitiman vojni cilj
-Događaji i okolnosti koje su prethodile preventivnom napadu HVO-a u Ahmićima
-Koliki je stvarni broj žrtava zločina u Ahmićima?
-Analiza sažetka presude Dariju Kordiću
-Analiza presude Dariju Kordiću – napad na Busovaču u siječnju 1993.