Nade hrvatskih katolika da će uskoro biti kanoniziran blaženi kardinal Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup, mučenik Titovog komunizma, značajno su oslabile.

Prošloga 28. svibnja, naime, kad je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bila na susretu s papom Franjom u Vatikanu te ga, u suglasju s hrvatskim biskupima, pozivala u Hrvatsku kako bi se, između ostalog, održala Stepinčeva kanonizacija, posebni papin izaslanik kardinal Kurt Koch, predsjednik Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana, susreo se u Beogradu s predsjednikom Srbije, ultranacionalistom Tomislavom Nikolićem, upravo da bi razgovarali o Stepincu, kako javlja vladina agencija za tisak Tanjug.

Nikolić nije rabio dvosmislene termine i potvrdio je da bi Stepinčeva kanonizacija narušila sve ono dobro što je dosad učinjeno kako bi se poboljšali odnosi između Hrvatske i Srbije, te je, nakon što je istaknuo da osjeća »iskreno poštovanje za sve vjeroispovijesti nazočne u Srbiji«, dodao: »Molim Vas, dakle, da nakon što prebrojite zrna pšenice u jednoj ruci, stavite ih u drugu ruku i prebrojite ih ponovo.« Poruka je jasna: Crkva ne smije kanonizirati Stepinca bez pristanka Srba – što se, očito, ne će nikada dogoditi – u suprotnom bi se napetosti između Srba i Hrvata, te posljedično između pravoslavne i katoličke Crkve, ponovo mogle zaoštriti.

Stav Srba, koji je uostalom već itekako poznat, dobro je shvaćen u Vatikanu, te prema onome što je prenijela hrvatska predsjednica papa Franjo joj je otkrio da, iako nema dvojbi o osobi kardinala Stepinca, »u međuvremenu je ustanovljeno miješano povjerenstvo zajedno s pravoslavnom Crkvom s namjerom da se još procijene neki drugi aspekti«. Posljednja potvrda ovoga kočenja dolazi iz susreta u Beogradu. U službenom priopćenju stoji da je kardinal Koch »predložio sastavljanje skupine stručnjaka Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve koja će istražiti sve povijesne okolnosti i pokušati, putem dijaloga, stvoriti atmosferu suradnje i razumijevanja«. Hrvatska predsjednica je prigovorila da je takva inicijativa trebala biti pokrenuta puno ranije, jer je iz ovog očito da sastavljanje ovog povjerenstva predstavlja znak Svete Stolice da je prihvatila želju Srba. Dijalog s pravoslavnima je previše važan i kanonizacija blaženog Alojzija Stepinca se, barem u ovom trenutku, ne bi trebala dogoditi.

Ova odluka, prihvaćena zapravo u slaboj nadi, da će, s vremenom, loše raspoloženje Srba omekšati, stvara opasan presedan za buduće slučajeve beatifikacije i kanonizacije koji se odnose na zadnje stoljeće povijesti hrvatskog naroda, kojeg karakterizira, već od utemeljenja 1918. prve zajedničke države – kasnije nazvane Jugoslavija – jaki sukob između Hrvata i Srba, poglavito tijekom pedeset godina komunističke diktature.

To vrijedi, npr., za proces beatifikacije Božje Službenice Marice Stanković, laikinje koju je »Narodni sud« 1948. osudio zbog toga što je vodila, kako stoji u optužnici, »ustašku terorističku organizaciju« – takvim je nazivan Katolički pokret za vrijeme komunističkog režima. Ista sudbina bi mogla biti rezervirana za slučaj koji se odnosi na franjevačke mučenike sa Širokog Brijega, iz BiH, koje su tijekom Drugog svjetskog rata ubili Titovi partizani jer su krivo optuženi za suradnju s ustaškim režimom i njemačkim okupatorom. U takvoj klimi ne bi bolju sudbinu dočekao ni slučaj beatifikacije, koja je nedavno pokrenuta, kardinala Franje Kuharića, zagrebačkog nadbiskupa 1970. – 1997., kome Srbi prigovaraju potporu vojnoj akciji »Oluja« 1995., te slučaj prvog Vrhbosanskog nadbiskupa (Sarajevo) Josipa Stadlera, koji je umro 1918. i koji je u obrani katoličke vjere ušao u sukob sa Srpskom pravoslavnom Crkvom. Blažene Drinske mučenice, sestre različite nacionalnosti koje su srbočetnici ubili 1944. u blizini Sarajeva, teško bi dobile dopuštenje za kanonizaciju od povjerenstva u kojem Srbi imaju pravo veta, budući da oni drže da je katolik sinonim za »ustašu«.

Kako je dokazano u obilnoj povijesnoj dokumentaciji vezano za njega, figura blaženog Stepinca je apsolutno jasna. Iako je osamostaljenje Hrvatske 1941. pozitivno prihvatio, on je zadržao sposobnost prosuđivanja ustaškog režima, upozoravajući da Božji blagoslov može sići na Zemlju i na hrvatski narod samo ako se bude poštivao Božji zakon prema Deset Božjih zapovijedi. U različitim propovijedima hrabro je osudio pokolje Srba, Židova i Roma koje je napravila ustaška vojska, uspoređujući rasnu politiku hrvatske vlade s onom koju je vodila nacistička Njemačka, napisao je mnogo prosvjednih pisama Poglavniku Anti Paveliću zbog nasilja prema manjinama te je u jednom od tih pisama definirao Jasenovac, gdje su umrli desetci tisuća Srba, Židova i Roma ali i protivnici režima i katolički svećenici, kao »mrlju na hrvatskom narodu«.

U radu blaženog Stepinca nije nedostajala stvarna pomoć progonjenima, bez obzira kojem narodu pripadali. Prema dokumentima britanske inteligencije, već 1941. on je predvodio jedno izaslanstvo koje se susrelo s Pavelićem kako bi prosvjedovalo protiv deportacije Srba i Židova. Često je intervenirao kod državnih vlasti i preporučivao zahtjeve židovske zajednice, tražio oslobađanje zatočenih osoba, čak i osoba koje su bile optužene za suradnju s partizanima. U jednom izvješću kojega je židovski funkcionar Weltmann poslao apostolskom nunciju u Turskoj, mons. Angelu Roncalliju, budućem papi Ivanu XXIII., stoji: »Znamo da je mons. Stepinac učinio sve što je bilo u njegovoj moći kako bi pomogao i umanjio nesretnu sudbinu Židova u Hrvatskoj… Molimo Vas da izrazite mons. Stepincu našu duboku zahvalnost za pomoć i molimo ga da nastavi taj pohvalni rad da spasi našu braću, sestre i sinove…«

Na kraju Drugoga svjetskog rata, u klimi neviđenog nasilja nad Katoličkom Crkvom, Stepinca su uhitile komunističke vlasti prvi put 17. svibnja 1945. te je zadržan u tamnici do 3. lipnja. Dan nakon oslobođenja pozvao ga je Tito te mu ponudio vođenje tzv. »Narodne Katoličke Crkve«, odvojene od Rima, s obećanjem počasne pozicije u novoj državi Jugoslaviji s komunističkim vodstvom. Stepinac je to odbio te na taj način potpisao svoju presudu. Bio je ponovo uhićen, podvrgnut lažnom procesu sa staljinističkim pečatom i osuđen na šesnaest godina stroge tamnice. Nakon pet godina tamnice u Lepoglavi, gdje je bio podvrgnut stalnom maltretiranju, ponižavanjima i više pokušaja trovanja, dodijeljena mu je internacija u rodnoj župi Krašić, blizu Zagreba, gdje je bio utamničen do 1960. kad je umro od posljedica trovanja u tamnici.

Blaženi Alojzije nikada nije pokleknuo pred bezbožnicima bilo koje boje ili ideologije i unatoč zamamnostima svijeta i iskušenju progona ostao je vjeran Kristu i Crkvi te smo njemu dužni činjenicu da je danas hrvatski narod, poglavito, još uvijek katolički i odolijeva laskanjima novih ideologija koji dovode u opasnost život i obitelj.

 

Guido Villa / lanuovabq.it