Srbijanski premijer bio je samo donekle iskren, tek toliko da skine odgovornost sa sebe i prikrije prave motive incidenta u Potočarima na dvadesetu obljetnicu srpsko-srbijanskog genocida u Srebrenici nad Bošnjacima.

Istina, vjerojatno su incident i cijelu gungulu izvele nogometne navijačke skupine iz Srbije (Novog Pazara) i pridruženi im srpsko-srbijanski dragovoljci kakvih se Hrvatska nagledala za vrijeme Domovinskog rata. Takva Vučićeva optužba dobro bi mu poslužila da poveća represiju na Sadžaku i pojača pretrese njemu zanimljivih političkih (srpskih) protivnika. Međutim glavni mediji u Srbiji, i tzv. republici srpskoj, nisu se dala „prevariti“ i silovito su okrivili bošnjačke sigurnosne službe za loše izvedeno osiguranje, a pojedini srbijanski mediji javno su za „atentat“ na premijera Vučića okrivili Bošnjake, a sam „atentat“ prikazali kao agresiju na Srbiju i srpstvo.

Cijelu tu predstavu sa medousnim Vučićem, tzv. atentat treba ipak postaviti u širi kontekst međunarodne politike i tzv. regiona, tj. srpsko-srbijanskih manipulacija, jer cijelo je vrijeme o tome riječ: srpsko-srbijanske laži i njihova već brendirana prijetvornost. Pogotovo od kad je u onoj strci u Potočarima pronađen mobitel agenta BIA-e (Bezbedonosna-informativna Agencija) cijeli incident postaje jasan. Analizom podataka u mobitelu (poruke, pozivi i podaci) razvidno je da je srbijanska BIA-a isprovocirala i organizirala cijeli incident kako bi za sve okrivila Bošnjake i tako pokušala postići nekoliko ciljeva. Da, srpsko-srbijanski dobrovoljci u tu su svrhu i dovedeni u Potočare. Cijeli je „atentat“ toliko pomno isplaniran da su se unaprijed znale alternativne rute za brzo izvlačenje u nekoliko varijanti. Otud poruka na pronađenom mobitelu: „Jeste li stigli na Skelane“, tj. neprotokolirani granični prijelaz kao mogući izlaz iz BiH nakon „atentata“ na Vučića.

Dakle tim „atentatom“ na premijera Vučića Srbija je pokušala dobiti izliku i mogućnost pojačane represije nad muslimanima na Sandžaku (gdje BIA umjesto poligrafa „Lafayette“ koristi glogov kolac); jer prošle su tolike godine, a Srbo-srbijanci nikako da nađu pravu izliku za pojačani progon muslimanskog življa u toj muslimanskoj provinciji u Srbiji. Isto tako incident u Potočarima trebao je isprovocirati Dodigov referendum o otcjepljenju tzv. republike srpske od BiH, te međunarodnoj javnosti pokazati i dokazati njegovu ispravnost i opravdanost. Vjerojatno je trebalo zahvaliti Rusima i pokazati međunarodnoj javnosti kako su Rusi bili u pravu kad su dali veto na rezoluciju o genocidu u Srebrenici. „Atentatom“ na srbijanskog premijera u Potočarima trebalo je pokazati da su i nekad, prije dvadeset godina, i danas svi pomalo krivi, jednako žrtve i krvnici, Srbi i Bošnjaci.

Međutim sve je to blijedo i bijedno, samo stara olinjala sovjetska škola represije i prozirnih provokacija. Sve je to isti potpis od četnozanskog derneka u San Siru kako bi se kompromitirala Hrvatska, poljudske svastike koju su narisali opet isti četnozani s istim motivom da kompromitiraju HNS i Hrvatsku, komičnog uhićenja braće Mamić. I uvijek je isti nalogodavac, isti sovjetski um od jedva jednog poluinteligentnog koraka koji ne ide dalje od jeftine varke, okrute represije, represije i „krimskog sindroma“. Jednak je recept opet upotrebljen u Potočarima, opet ista sovjetska škola, neinventivan boljševički um; zar te sovjetske škole tzv. regionna ne znaju bolje čak i kad su u dosluhu (jer samo žvaču jednu knjigu: „Moskovska pravila“) ili je doista točno da je rad u Službi postalo obiteljsko zanimanje s oca na sina, ako nema sinova i kćeri onda na nećaka i rođaka, ako njih nema onda su valjda i djeca doušnika dobra?

Je li to sve što je Ostoja Ranković pokupio od svog strica Petra Ostojća iz Povlja sa Brača, saveznog inspektora interne kontrole UDB-e koji je s Mišom Brozom toliko žario i palio po bivšoj državi da su u prekaljeni udbaši zazirali od njihova društva? Ili je i barba bio jednako ograničen, inače kako bi mu država Jugoslavija propala?

 

L. C.

Share
0