Iako sam davno rekao kako se ne treba opterećivati dnevnom politikom i vrlo često se uhvatio kako po njoj čeprkam, iako sam davno prezreo sve političke elite i moćnike, uvijek bih se vratio na početak s mišlju: ako se moj otac mogao boriti u ratu kako bi, uz tisuće hrvatskih junaka, osigurao demokraciju i slobodne izbore, tko sam ja da mu nezanimanjem za izborni proces pljunem u lice?

 

I zbilja, izborni procesi koji se periodično održavaju u našoj zemlji suštinski su dokaz da se hrvatski branitelji nisu borili bez veze.

Hrvatski branitelji su kamen zaglavni

Briga o braniteljima briga je za mentalnu higijenu nacije. Ništa manje, ništa više. Ako ljudi koji su najviše zaslužni za stvaranje i obranu hrvatske države trpe nepravdu, što mogu očekivati oni koji svojim radom priskrbljuju kruh sebi i svojoj djeci? Ili, da preformuliram pitanje, ako ljudi koji danas vladaju Hrvatskom, branitelje i njihov bunt proglašavaju smradom, može li takva zemlja uopće imati svoju budućnost?

Jer budimo iskreni, upravo oni koji se danas odriču branitelja koji su zanat pekli u JNA, JNA su doživljavali svojom vojskom, a Hrvatsku vojsku koja je nastajala srčanošću i voljom hrabrih ratnika koji pušku nikad prije nisu ni držali, smatrali stranačkom vojskom i secesionističkom silom koja je rušila njima dragu Jugoslaviju.

Mentalni komunisti kao majstori izvrtanja teza

No nije ovo jedina izvrnuta teza, ovaj put u režiji „mladog lava“ ministra Gordana Marasa, koji je slavu stekao hodeći po „Silikonskoj dolini“ i svojim angažmanom da jedna velika produkcijska kuća ostane snimati u Dubrovniku (ne treba ni govoriti da je produkcijska kuća otišla glavom bez obzira).

Najviše se taj novopečeni analitičar zbivanja iz Domovinskog rata (ministar Maras uopće nije ni služio vojni rok, valjda mu je smrdio hrvatski grb, pa je nakon civilnog roka, prvi posao dobio u Partiji, izvan koje nema ni dana radnog staža, isto kao ni njegov nekadašnji šef Ivica Račan) ima pohvaliti činjenicom kako je novcem iz proračuna sam sebe u manekenskim pozama reklamirao po državnoj i ostalim dalekovidnicama kako bi slomljeni poduzetnici valjda vidjeli kako on ipak nešto radi i kako njegov duh nije slomljen.

Majstorica iluzije (u prošlom životu možda dama od tarota) Vesna Pusić, papagajski ponavlja kako Hrvatska nije ni svjesna što znači za zemlju njezina kandidatura za Glavnu tajnicu UN-a. Pa i Eskimu je jasno da ako bi u tom trenutku bio njezin interes, Hrvatskoj bi ponovno uvela embargo na uvoz oružja, kako ga je onomad uveo i njezin politički uzor Budimir Lončar, i to u jeku najjače agresije na našu zemlju. Koju Vesnica ni tada, a ni danas svojom ne smatra.

Ipak, najveći kralj opsjene u nas, notorni revolucionar Zoran Milanović, zajedno s klimavcima koje oko sebe okuplja, već danima tvrdi da nema izbjegličke krize, kako je njegovo društvo Angela Merkel i kako je glas za njega apsolutno glas za dobro. Da pukneš od smijeha!

Izbjeglička kriza je toliko velika i prisutna da je samo pitanje dana kad će Hrvatska doista postati hot spot, Ostojićevim jurišnicima usprkos. Angela Merkel ne samo da ne uživa u Milanovićevom prisustvu nego ga otvoreno ignorira čak i u društvu Aleksandra Vučića, valjda mu poručujući kako ga i uz najvećeg rivala ne šljivi pet posto.

Najveća opsjena u ovoj kampanji je svakako tvrdnja ogoljele Kukuriku koalicije da Hrvatska raste. Pa i baka Mara iz Serdara vidi da je Milanovićeva vlada jedan veliki tsunami kojeg u svojem stogodišnjem životu još nije doživjela, a proživjela je dva rata i živjela u sedam država.

Srpsko pitanje u službi Milanovićeve opstrukcije izbornog procesa

Iako nisam od onih koji će prebrojavati krvna zrnca (i u mojoj krvi ima mađarskih i čeških zrnaca), neshvatljivo mi je da se pripadnici srpske nacionalne manjine još uvijek u Hrvatskoj osjećaju kako građani drugog reda. Pobogu zašto?

Uz toliko ministara, pomoćnika ministara, profesora na sveučilištima, javnih djelatnika, odvjetnika, događa se paradoks da etničkih Srba ima više na funkcijama nego Hrvata. I u tome nema ničega spornog, ako su ljudi kvalitetniji, ako im posao cvjeta, „alal im vera“. Ali tumačiti kako Srbi u Hrvatskoj bivaju ponovno ugroženima, previše je čak i za etnobiznismene iz SDSS-a.

Upravo iz tog razloga, stvara se koncepcijska i svjetonazorska koalicija SDP-a i SDSS-a iz samo jednog razloga, prevariti Srbe da glasaju za SDP, a potom uživati u nizu beneficija za Pupovčevu elitu i zaboraviti i na Kordun i na Baniju i na Podunavlje (oni bi vjerojatno skupno rekli „srpske zemlje“).

Zato su i ogranci SDSS-a, posebno u IX izbornoj jedinici dobile naputke da svi Srbi dva puta glasuju, jednom za manjinsku listu SDSS-a, a drugi puta za građansku listu SDP-a na kojoj je i predstavnik SDSS-a. Jer, po Stanimirovićevim riječima, Srbi su prvi puta u povijesti u Hrvatskoj u mogućnosti postati i politički narod, a ne samo manjinski. Super!

Sad im odgovara biti političkim narodom, kad se treba ogrebati i za četvrtu fotelju u Saboru i na taj način održati Partiju na vlasti, ali im se nije svidjela izjava predsjednice kako su za nju u Hrvatskoj svi politički Hrvati. Tada su se Stanimirović i ekipica digli na stražnje noge govoreći o asimilaciji. No kad se treba, uz pomoć Milanovića, asimilirati u Sabor, onda se politički narod doživljava kao nešto pozitivno. U neka druga vremena to politički se smatralo konstitutivnim.

HDSSB i što je ostalo od poštenog regionalizma

Branimir Glavaš neupitni je ratni heroj. Neki bi rekli i ratni zločinac. Kako god. I umjesto da čovjek sada mirno uživa u mirovini, on se počinje baviti nekakvom gardom i crnim uniformama. Nemam ništa protiv crne uniforme, čak se slažem s Glavašem da je crna boja svečanija i elegantnija.

Crna boja samo razne antifašističke l(j)ige može asocirati na ustaštvo. No, pozadina osnivanja garde nije nimalo logična. Koga će ta garda čuvati i čemu? Kakvim vještinama će se pripadnici te garde učiti? Čemu garda uopće kad imamo svoju Hrvatsku vojsku koja je zemlju obranila u ratu.

Izgleda da HDSSB više nema čime motivirati svoje birače pa ih sada motivira gardistima na stranačkim skupovima. S druge strane, HDSSB se očito sprema na participaciju u vlasti. S obzirom da u koaliciji s HDZ-om ne mogu računati na ministarstvo poljoprivrede (jer u Domoljubnoj koaliciji već postoji dovoljno stručnih kadrova za to ministarstvo), očito je da se HDSSB okreće SDP-u koji će vrlo elegantno žrtvovati ministra Jakovinu (kojemu su propale i vlastite poljoprivredne ljekarne, pa što ne bi i ministarstvo) samo kako bi opstao na vlasti. Iako su mi na početku bili dragi, slavonski bi sokolovi 9.11. mogli bi aterirati poput zrakoplova u padu.

MOST ipak nije ono za što se predstavlja

Bit ću iskren i reći kako sam ozbiljno percipirao MOST nezavisnih lista Bože Petrova. Što zbog ideje nezavisnosti, što zbog samog Petrova koji mi se učinio pametnim mladim čovjekom usmjerenim i na moje dobro. Ivan Lovrinčević samo je podebljao taj kredibilitet, što se nikako ne može reći za Dragu Prgometa, zeca iz SDP-ovog šešira.

No dok bih Dragu Prgometa još nekako i progutao, Stipu Petrinu ne mogu nikako. Osim što me pojava tog čovjeka ispunjava jezom i smrdi na primitivizam, još me više vrijeđaju njegovi svjetonazorski stavovi, i kao čovjeka i kao nekoga kome je Hrvatska na prvom mjestu. Stipe Petrina je čovjek koji je Franji Tuđmanu oduzeo ulicu u Primoštenu samo zato da bi pridobio jeftine političke bodove. Također, vrlo pozitivno govori o masovnom ubojici Josipu Brozu Titu. Stipe Petrina kao načelnik općine miče križ i baca ga u smeće, samo zato jer su ga postavili HSS-ovci na mjestu gdje su jugoslavenski žandari pobili HSS-ovce u Kraljevini Jugoslaviji. Ima li takav čovjek išta slično s Božom Petrovom?

>>Petrina bacio križ, a HSS-ovci su ga vratili u crkvu

Do sada sam mislio da nema. Ali sada polako uviđam da je Božo Petrov veliki kalkulant, baš onakav kao i oni za koje kaže da se protiv njih bori. Jer koalirati s čovjekom koji s tobom nema ama baš zajedničko, čisti je kalkulantski pristup. A sve zbog toga da bi lakše do saborske fotelje jer su ankete pokazale da samo u koaliciji s Petrinom, MOST prelazi prag u IX izbornoj jedinici. Ako se već pokazuje poštenim, onda je Petrov mogao biti do kraja nezavisan pa poput Marijane Puljak riskirati da MOST ne prođe. Ovako, Petrov je samo još jedan koji ovisi o saborskom mandatu.

I malo o HDZ-u

Iako me moji poznanici i prijatelji, ali i oni koji mi nisu skloni, redovito smještaju u HDZ-ovo jato, moram ih razočarati i demantirati. Nisam član niti jedne stranke. Međutim, i kao vanstranačkom čovjeku bitna mi je uvijek i samo jedino Hrvatska. Kako je u posljednje četiri godine Hrvatska doživjela krupnu dekroatizaciju provođenu aktualnom vlašću, kao domoljubu i analitičaru, nametnulo mi se pitanje za koga glasovati? Za koga? Znam za koga neću, ali kome da dam svoj glas?

HDZ-a sam se bojao jer me još uvijek peče Sanaderovo vrijeme, rekao bih mračno vrijeme, koje je, danas kao nositeljica Josipovićeve liste, dodatno zamračila Jadranka Kosor. Čekao sam određeni period da vidim što će se s HDZ-om događati. Iako sam bio svjestan da su komunističke manipulacije u sprezi s medijima hrpa laži i groznih konstrukcija, nisam se mogao oteti dojmu da će nas HDZ ponovno prevariti.

No, trenutak kad sam osjetio optimizam bio je trenutak objave izbornih lista. S liste HDZ-a odletjeli su tako ljudi koji su u javnosti imali užasan odiozitet, ljudi koji su se uvijek šlepali uz jače igrače i oni koji su od stranačke iskaznice HDZ-a profitirali u svakom pogledu. Liste koje su složene pune su mladih, neopterećenih, pametnih ljudi. Dobro, ima tu još prostora za napredak, ali ne može se sve preko noći.

Vještim balansiranjem na listama omogućeno je da ljudi na njima privuku što veći broj glasova koji će se rasporediti po zanimanjima, svjetonazorima, stranačkim preferencijama (pošto se radi o koaliciji). Sve to drži me u uvjerenju kako će HDZ kako predvodnik Domoljubne koalicije uspjeti u svojoj nakani obnove Hrvatske. Odmjerene izjave kao i civilizirana kampanja nasuprot boljševičkom barbarstvu s druge strane, jamac su da će Hrvatska nakon ovih izbora biti na dobrom putu.

Stoga, kad svi već nešto javno priznaju, priznajem i ja. Zajedno za jaku Hrvatsku! A Milanoviću predviđam žestoke debate u Saboru, gdje će kao bivši predsjednik i član SDP-a verbalnom agresijom napadati one koji su mu do jučer virili iz stražnjice. Još jedan bivši nam se bliži.

 

Tomislav Stipić

Share
0