Komemoracija u Jasenovcu 15. travnja ove godine samo je loša predstava komunističke okorjelosti i prkosa u kojoj je svatko od sudionika umislio da je s onim drugim na dobitku.

Povijest i povezanost na komemoraciji nazočnih ljudi i skupina, njihova osobna i ideološka prošlost, nedvojbeno govori nam da su se složili samo oko jednoga: Republiku Hrvatsku ne smatraju svojom domovinom. Za njih je Republika Hrvatska fašistička tvorevina kao i NDH.

Srpska manjina, tzv. pupovci, čeznu za Srboslavijom i ne mogu oprostiti Hrvatima što su „rasturli“ Jugoslaviju i stvorili samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku. I kao u najboljim komunističkim vremenima „pupovci“ šalje poruku da su oni nositelji povijesnih istina i jedini arbitri prošlosti.

Isto tako „pupovci“ šalju poruku da su kao navodne žrtve genocidnih Hrvata bliski Židovima! Međutim srpski povijesni izvori i činjenice govore nešto sasvim drugo i to bi Koordinacija židovskih općina morala znati: Nedićeva je Srbija uz pristanak i obilnu pomoć kako ljotićevaca tako i SPC od 1941. do 1944. postala prva Judenfrei u okupiranoj Europi. I Srbi su na to bili silno ponosni: nacisti su ih hvalili na sva usta i pomagali im donacijama darivajući im najnovije modele kamiona za proizvodnju ugljičnog monoksida. „Očistili“ su Srbiju od Židova na razinu 5% od predratnog broja, preko 15 000, većina ih je u tom holokaustu pobijena do 1942 godine.

U društvu s Koordinacijom židovskih općina, Milorad Pupovac i Nenad Stazić (u kom svojstvu?) pogriješili su mjesto i adresu: umjesto u Jasenovcu komemoraciju su trebali održati na Sajmištu, na lokaciji Judenlager Semlin i Banjici, tamo su Srbi raskinuli sve svoje veze sa Židovima u Srbiji. I to su uglavnom te srpsko-židovske veze i suživot za vrijeme II. svjetskog rata, nakon rata veze nisu bile moguće jer Židova u Srbiji gotovo nije bilo.

Takozvani antifašisti, negdašnji i današnji komunisti, u svojoj Jugoslaviji nisu njegovali baš nikakve veze s državom Izrael, niti su postojala društva komunističko-židovskog prijateljstva. Dapače, državljani Brozove Jugoslavije nisu smjeli imati nikakve kontakte s državom Izrael, niti s njihovim državljanima, to je bilo kažnjivo, kao i putovanja u Izrael.

Titov je komunizam na Izrael gledao kao na svog prirodnog neprijatelja pa Jugoslavija nije imala ni trgovinske, ni gospodarske, ni diplomatske odnose s Izraelom. Jednostavno nikakve, ali je zato široke ruke podupirala Jassera Arafata, PLO i palestinski terorizam; zapravo je u obuci i naoružanju podupirala sve arapske i muslimanske organizacije koji su se terorizmom borili protiv države Izrael.

Palestinski troristi koji su izveli pokolj izraelskih sporstaša u Münchenu 1972. godine utrenirani su u Jugoslaviji na JNA poligonima. Ili su tzv. antifašisti zaboravili Tita i njegove posebne odnose s Jasserom Arafatom, Abu Nidalom i drugim palestinskim teroristima, pa vojno-obavještajne veze s pukovnikom Gadafijem, Saddamom Husseinom i mnogim drugim? Titova je Jugoslavija bila sigurna kuća za svjetski terorizam od Bader Meinhofa i Crvenih brigada do Ramireza Sancheza, Venezuelca poznatog pod imenom Carlos i Šakal, člana Narodne Fronte za oslobođenje Palestine.

>>Francuski sud potvrdio doživotnu robiju jednom od najpoznatijih svjetskih terorista i svojevremeno suradniku jugoslavenske UDBA-e

Carlos je 1994. godine uhićen u Sudanu i prebačen u Pariz gdje je 2014. godine osuđen na doživotnu kaznu zbog stotinjak terorističkih napada u kojima je poginulo preko 2 000 ljudi. Carlos je posebno cijenjen međunarodni operativac UDB-e koji je u Jugoslaviji bio kao kod kuće, boravio po državnim rezidencijama i odmarao u Malom Lošinju. Tako ugledni terorist da mu je jugoslavenska SDB bila povjerila osiguranje zimskih Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine.

Mogu se perjanice tzv. antifašista zaklinjati na iznenada pronađenu ljubav prema Židovima i Izraelu, ali stazići, pusići, pupovci, goldsteini.. – svi oni što se sada brinu o židovskim pravima – bili su i ostali dio sustava koji se promišljeno svim sredstvima borio protiv države Izrael i podupirao sve njene neprijatelje. Zar je pamćenje židovskih općina i izraelske veleposlanice u Hrvatskoj tako kratko?

Svi nazočni dovoljno su stari da osobno pamte, ili poteškoća leži baš u Koordinaciji židovskih općina koja više tuguje za komunističkom diktaturom nego što jednom lošom priredbom komemorira nevine žrtve? Ognjen Kraus dolazi iz tvrdog partijskog legla, to nosi iz obitelji; nije li mu otac pravnik u SRH provodio one zakone što su građane oslobađali od imovine, slobode i života; podupirao nacionalizaciju, konfiskaciju i zabranjivao hrvatskim državljanima bilo kakve kontakte s državom Izrael?

I Vesna Pusić, njena strančica od 1.2% udjela u biračkom tijelu, podupire mit o Jasenovcu logoru smrti s više od 700 000 poijenih Srba. Ta se mantra još uvijek rado nosi i propagira među svim protivnicima suverene Republike Hrvatske. Nakon pretjeranih i neutemeljenih brojki od 1,7 milijuna jugoslavenskih ratnih žrtava, podnesenih 1947. godine Savezničkom odboru za ratnu odštetu, a s ciljem dobivanje što veće ratne reparacije, SFRJ je tek 1964. godine dala službeni podatak o žrtvama II. svjetskog rata na teritoriju Jugoslavije od 597 323 ubijena i nestala. Isto u svrhu dobivanja ratne odštete pa postoji opravdana sumnja da je brojka maksimalizirana.

Vesna Pusić mora opravdati svog oca, ustaškog suca, ustaškog natporučnika Eugena Pusića, osobu koja je operativno sprovodila rasne zakone NDH – i dokazati da je veći antifašist od Adenauera. Mora zamračiti svoju nepostojeću srednju školu i kako ju je Frano Cetinić, partijski ideolog i srbofil, u ime i za račun viših partijskih interesa na „majke mi“ upisao na Filozofski fakultet u Zagrebu. Taj dokument još i dan danas nedostaje. Vesna Pusić upisala je gimnaziju u Križanićevoj školske godine 1968/69 i nije nikako mogla maturirati i upisati Filozofski fakultet 1971.

Ali na mitu o milijunskim žrtvama u Jasenovcu i hrvatskoj genocidnosti (naročito prema Srbima) Vesna Pusić gradi novu Jugoslaviju, tzv Regijon. I zato se slijepo upire s lažima o Srbiji i Srbima, jer nema nove Jugoslavije ako Srbija ne uđe u EU. Tek ulaskom Srbije u EU stvara se pretpostavka stvaranja Treće Jugoslavije: državne tvorevine naroda unutar EU, koji se „razumeju“ na „našem“ jeziku. Zato pusićima i stazićima smeta demontaža mita u Jasenovcu, proglašenje kardinala Stepinca svecem i istraživanje komunističkih zločina u poraću.

Za šaroliko srpsko-židovsko-antifašističko izaslanstvo u Jasenovcu svaka je potraga za povijesnom istinom, a koja je izvan okvira jugoslavenskih političkih okvira, relativiziranje zločina NDH i rehabilitacija NDH. Mit o Jasenovcu (genocidnost Hrvata) i Stepinac Pavelićev kapelan (klerofašistička katolička crkva) su Jakin i Boaz permanentne antihrvatske koalicije od 1918. godine do danas.

Činjenica da ta ista skupina tvrdih antihrvata nije nikad spomenula niti se otišla pokloniti žrtvama srpsko-srbijanske agresije na Hrvatsku, žrtvama Domovinskog rata, onima što su im omogućili da mogu u demokratskom ozračju vrijeđati i obezvrijeđivati Republiku Hrvatsku, dovoljno govori tko su ti ljudi i što hoće, prenemaganje i zloupotreba jasenovačkih žrtava njihova je osobna iskaznica.

Koliko god se tzv. antifašisti i jugonostalgičari trsili Jasenovcem skrenuti pozornost sa skandala s MIG-ovima, s provale u Heinzlovu ili Pupovac-Milanovićevim mešetarenjem nekretninama, razvidno je da je partijska nomenklatura do grla umiješana u oba slučaja. Nejasno je samo zašto predsjednica Republike i predsjednik Vlade oklijevaju sa smjenom Orepića i uhićenjima osumnjičenih? Ili misle da će se javnost (iako pamti ko vjeverica) zadovoljiti uhićenjem sitnim kriminalcima i kvartovskim žmukljerima?

 

L. C.

Share
0