Nakon iščekivanog ishoda sporne arbitraže između Hrvatske i Slovenije, Berlin i Bruxelles su stali na stranu Slovenaca. To se moglo očekivati nakon (vele)izdajničkog sporazuma Račan-Drnovšek, a napose nakon (vele)izdajničkog sporazuma Kosor-Pahor.

Iako se to kasnije pokušalo popraviti izlaskom iz arbitražnog postupka nakon slovenskog skandala, šteta je učinjena od strane “hrvatskih” političara. Ono što je, pak, jako iznenadilo trenutne hrvatske vlastodršce jest potpora koju su Slovenci dobili od Berlina i Bruxellesa.

I dok su se naši briselski poletarci čudili izostanku potpore svojih dojučerašnjih mentora, Srbi su procijenili da je Hrvatska ostavljena na cjedilu te su odmah počeli svojatati ade na Dunavu. Srpska procjena nije neutemeljena; bez obzira na njihovo već desetljetno istodobno “koketiranje” s Rusijom i EU, sad su se prilike značajno promijenile, i čini se da se srbijanska “dvosmjerna” politika naposljetku isplatila.

Naime, dogodio se obrat koji su samo malobrojni očekivali – Njemačka se, a pod njezinim vodstvom i najznačajniji dio zapadne Europe, strateški okrenula Rusima uz istodobno udaljavanje od Amerikanaca, koji su, pak, nove saveznike pronašli u baltičkim zemljama te zemljama Višegradske skupine – i Hrvatskoj (barem što se tiče Predsjednice Republike i ministra Krstičevića).

Iz motrišta srbijanske diplomacije, Hrvatska je podijeljena na vanjskopolitičkom planu, jer, predsjednik vlade Plenković i ljudi oko njega žele (s)provoditi njemačku kvazijugoslavensku politiku na “zapadnom Balkanu”. “Pucanje ljubavi” između Berlina i Zagreba glede Piranskog zaljeva bio je dovoljan razlog za spomenuto srbijansko svojatanje adi na Dunavu.

Međutim, priča ide dalje. Predsjednik Glavnog odbora Stranke demokratske akcije (SDA) Halid Genjac izjavio je u subotu da Hrvatska obmanjuje javnost, institucije UN-a i EU-a netočno tvrdeći da ima suglasnost Bosne i Hercegovine za izgradnju pelješkog mosta. Genjac je optužio Hrvatsku da se prema bosanskohercegovačkim teritorijalnim vodama i njezinu pravu na pristup otvorenome moru ophodi suprotno UN-ovoj konvenciji te da zbog toga postoji spor.

U geopolitičkom smislu, iza sve glasnijih i glasnijih Bošnjaka stoji interes Erdogana i nejgove Turske koji pomalo revitalizira osmanske težnje. Turska ima vrlo zanimljive odnose s Rusijom, ali i Njemačkom te SAD-om. Ne bi čudilo da kroz koji mjesec nastane spor i blokada gradnje Pelješkog mosta, što će sve ovisiti o ponašanju same Hrvatske. Naši susjedi i dojučerašnja „braća Slaveni“ se ponašaju poput vučjeg čopora – nanjušili su krv i sad se istodobno napada s tri fronte, no njih ne treba kriviti, jer oni svi streme svojim (nacionalnim) interesima, već je krivnja isključivo na poslovičnoj hrvatskoj podijeljenosti.

Nije na odmet ovdje istaknuti i vladu Zorana Milanovića, koja nas je pokušala zavaditi s onda bliskom Njemačkom (lex Perković) te s jedinim preostalim kopnenim susjedom – Mađarskom – čvrstom saveznicom SAD-a i Izraela. U (geo)politici nema slučajnosti, već pomnog dugoročnog planiranja.

Hrvatska nema gospodarstvo, nema ekonomiju, nema vojsku – to je mala zemlja s tek stečenom samostalnošću. Ipak, mudar bi državnik u takvim okolnostima trebao potražiti saveznika čiji se interesi poklapaju s hrvatskim, odnosno ne protive se jedan drugomu. Zahvaljujući Predsjednici i ministru obrane, imamo takve saveznike u SAD-u te Izraelu, a trebali bismo se još više približiti zemljama Višegradske skupine i tako učvrstiti inicijativu 3 mora.

Hrvati moraju biti svjesni da više nisu pod Beogradom, Bečom ili Peštom – nitko o nama ne će brinuti niti će nam pomagati ukoliko sami sebi ne pomognemo. Što manja zemlja, to nacionalna kohezija te nacionalna sloga moraju biti veće. Stara narodna kaže: „Pomozi sebi pa će ti i Bog pomoć.“ U hrvatskom slučaju, osim Božje, trebamo i pomoć naših saveznika pod jednim uvjetom – da prvo sebi pomognemo.

 

Josip Gajski

Share
0