Požar kod Omiša nije se širio brzo zato što je vatra pročitala lošu vremensku prognozu. Širio se zato što je imao po čemu gorjeti. Bura je samo ubrzala ono što je već bilo postavljeno.

Bura je, naravno, idealan osumnjičenik. Ona je uvijek tu kad na Jadranu treba objasniti kako je plamen u nekoliko minuta preskočio cestu, ušao među kuće i pretvorio borovu šumu u bacač užarenih projektila. Ali bura sama ne gori. Gori trava. Gori makija. Gore suhe grane, zapuštene parcele, borovi s granama do zemlje i neprekinuti pojas vegetacije koji spaja brdo, cestu i prvu kuću.

Tu počinje neugodniji dio priče. Grad Omiš je samo nekoliko mjeseci prije požara u svom Planu zaštite od požara identificirao upravo priobalni pojas istočno od Omiša prema Pisku, s mladom borovom šumom, kao prostor na kojem se može očekivati požar većih razmjera. Drugim riječima, opasnost nije stigla nenajavljeno.

Bila je administrativno poznata, evidentirana i uredno spremljena u dokument. A onda je stigao kolovoz.

Kad imate suhu travu, gustu makiju, borovu šumu i jak vjetar, dobili ste gotovo savršenu infrastrukturu za požar. Ako između tih površina i kuća nema dovoljno očišćenih zona, prosjeka i prekida gorivog materijala, požar više nije samo šumski. Postaje urbanistički problem.

Tu se, naravno, mora biti precizan. Nema zasad dokaza da se požar proširio upravo zato što određena gradska, državna ili privatna parcela nije bila propisno održavana. Za takvu tvrdnju trebaju katastarske čestice, vlasnici, zapisnici, obveze čišćenja i nalaz nakon požara.

Ali fizika je manje birokratska. Ako je pred vatrom neprekinuta masa suhe vegetacije, ona će se širiti brže. Ako se prizemni požar preko grmlja i niskih grana digne u krošnje borova, dobiva sasvim novu snagu. Ako potom bura nosi žar desetke ili stotine metara ispred fronte, nastaju nova žarišta i vatrogasci više ne gase jednu liniju požara nego nekoliko požara istodobno.

Zato je pitanje održavanja terena puno važnije nego što izgleda nakon svakog velikog požara, kad se rasprava tradicionalno svede na kanadere, buru i heroizam vatrogasaca.

Kanader je posljednja linija obrane. Košnja, čišćenje, uklanjanje suhe biomase, protupožarni putevi i stvaranje razmaka između šume i naselja prva su linija. Ona je mnogo manje televizijska, nema dramatične snimke i ne proizvodi političke konferencije za novinare. Ali upravo zbog toga lako godinama ostane zanemarena.

Kod Omiša zato pravo pitanje nije samo kako je požar krenuo. Pravo pitanje glasi: koliko je krajolik kojim se požar kretao bio unaprijed pripremljen da gori?

Ako se pokaže da su između šume i kuća godinama ostajale nepokošene površine, gusta makija i neuklonjeno suho raslinje, tada više ne govorimo samo o prirodnoj katastrofi i buri. Govorimo i o katastrofi upravljanja prostorom. Jer bura jest prirodna pojava. Zapuštena parcela nije.

 

Marko Marković / Maxportal

 

Share
0