„Every ten years or so, the United States needs to pick up some small crappy little country and throw it against the wall, just to show the world we mean business“ – poznate su riječi (pre)malo poznatoga Michaela Ledeena, američkog povjesničara, doktora filozofije i dužnosnika koji je obnašao i obnaša najviše funkcije pri tijelima za američku nacionalnu sigurnost.

Prijevod otprilike glasi: „Svakih otprilike deset godina, Sjedinjene Države moraju zgrabiti neku malu usranu zemlju i tresnuti njome o zid, samo kako bi pokazali svijetu da smo ozbiljni.“ U ovim se riječima, odviše istinitima i bolnima za nježne uši raznoraznih diplomata te političara, krije smisao, odnosno presjek (geo)politike u drugoj polovici 20. stoljeća do dana današnjega.

Samo je jedna zemlja pobjednik II. svjetskog rata; ona koja na svojem teritoriju nije – ratovala! Nas su u školi učili da su pobjednici tog rata drugovi Tito i Staljin, odnosno Jugoslavija i SFRJ, a da su Amerikanci i Britanci tek malo pomogli. Povijest zasnovana na laži je jedan od ključnih razloga za nepostojeću hrvatsku vanjsku politiku nakon 2000. godine. Izuzmemo li domaće petokolonaše, drugi je razlog potpuno odsutstvo analitičkog razmišljanja, kako prosječnog hrvatskog građanina, tako i prosječnog hrvatskog političara.

Amerikanci su kauboji i ponašaju se poput kauboja. Iz najvećeg rata u povijesti čovječanstva su izašli kao apsolutni pobjednici, praktički neokrznuti. Imaju najbolju vojsku, najbolju tehnologiju, kako vojnu tako i civilnu, najbolje špijune… ako i nemaju najveću brojnost, to nadomještaju kvalitetom. Cijeli su svijet proglasili svojim nacionalnim interesom i tako se ponašaju, eksplicitno ili implicitno. Kad je netko vrlo neposlušan, naprave na način kako je gospodin Ledeen sročio, što je vrlo bjelodan modus operandi; treba se samo sjetiti ’99. godine i bombardiranja Miloševićeve Jugoslavije kao posljednje, nama najbliže intervencije. No SAD češće djeluju suptilnije, odnosno dovoljno vidljivo da to mogu vidjeti oni koji znaju gledati, a dovoljno nevidljivo kako većina puka kugle zemaljske ne bi mogla primijetiti.

Međutim, kao da proleteri svih zemalja ne ocrnjuju dovoljno SAD, treba naglasiti da ophođenje s kaubojima ne funkcionira samo u odnosu neposluh-sankcija, već i na principima poštenja, čestitosti i korektnosti. U kontekstu nedavnog priznanja Jeruzalema kao glavnog grada Izraela, hrvatska bi politička vrhuška, koja se toliko hvali svojim diplomatskim umijećem, trebala razmisliti koje bi beneficije imao hrvatski narod i država u cjelini kad bi zakoračile stazom koju utabava Trump.

>>

U jeku najezde arapskih migranata, stvari prije svega treba promatrati zdravorazumski. Migrantima je najteže pogođena Švedska, možda ne brojčano (oko 600 000), ali Šveđani najviše trpe; površinski su treća najveća zemlja EU, a ima ih tek 10 milijuna; nemaju infrastrukturu za primitak nešto manje od 10% sveukupnog broja ljudi, i to ljudi koji nisu civilizirani, ne shvaćaju koncepte pravne države i vladavine prava i t.d.

E sad, ako želite doći do Švedske, a krećete iz sjeverne Afrike ili bliskoistočnih zemalja i Turske, onda se putovanje naposljetku svodi na dvije mogućnosti: ili kroz Dansku s juga ili kroz Finsku s istoka. Ovo potonje je malo vjerojatno zbog duljine puta i prolazak kroz prema migrantima „negostoljubivu“ Poljsku, Mađarsku ili baltičke zemlje. Kako migranti nisu došli avionskim putem, svatko će se složiti da je glavnina njih u Švedsku došla kroz Dansku, ako ništa, kroz Danske teritorijalne vode.

Nadalje, kako je moguće da nitko od tih migranata nije ostao u Danskoj? Danska je razvijena, pitoma zemlja, BDP je 53 000 dolara po glavi, nezaposlenost manja od 6%, tehnološki i kulturno razvijena, toplija od Švedske, a toliko je „brdovita“ da najviša uzvisina jedva prelazi 170 metara, a spomenimo i da je danska socijalna politika solidarnija od Švedske. Dakle, osim zemljopisne nejasnoće da nitko od migranata nije naprosto ostao u Danskoj, nejasno je i, ako je već cilj migranata „bolji život“, zašto nitko „bolji život“ nije potražio u Danskoj?!

>>

Sad dolazimo do odnosa s Amerikancima i kaubojske čestitosti. Naime, Danci su 2003., čim je počela američko-britanska intervencija u Iraku, odmah poslali svoj kontingent koji je činilo 545 ljudi te svoj brod F355 Olfert Fischer u operaciji „Iračka sloboda“. Prije toga je Danska isti brod 1990. godine poslala u operaciju „Faraway“ koji je implementirao sankcije Iraku nakon okupacije Kuvajta, što je bio prvi put u povijesti danske mornarice (nakon razdoblja kolonijalizma) da je brod napustio Europu.

Danci su, poput Hrvata, malen narod s ispod 6 milijuna stanovnika, no, za svoje su saveznike izdvojili koliko su mogli te izvršavali u ratnim operacijama ono što se od njih tražilo. Kad je glavnina vojnih djelovanja okončana, njihova se vojska 2008. godine povukla. Danska se, isto tako, prva suprotstavila projektu Sjeverni tok. Danska također nije priznala niti imala namjeru priznati Palestinu. I što se Dancima dogodilo? Apsolutno ništa. U Danskoj nema divljanja muslimana, nitko iz Europske unije ne prijeti sankcijama, Rusi ne prijete; protiv Danaca nitko ne smije ni zucnuti, dok se susjedne države raspadaju, od Njemačke na jugu do Švedske na sjeveru.

Samo velike zemlje, odnosno sile mogu sudjelovati u krojenju t. zv. svjetske politike; maleni se tek mogu prikloniti većoj sili, podredno tomu, onoj sili koja je najbliža ostvarivanju nacionalnih interesa. Iako bi bilo jako lijepo kad bi svi narodi bili ravnopravni, jednakovrijedni ili što već, to naprosto nije tako, već vlada zakon jačega. Znamo tko je najjači i znamo da nam taj nije neprijatelj, stoga ga što prije treba i praktično učiniti prijateljem.

 

L. C.

Share
0