„Skupina migranata u utorak je zapalila šumarsku kuću u Mošunama, u zaleđu Novog Vinodolskog. Vatrogasci su požar gasili cijelu noć, a postojala je i opasnost da se vatra proširi na obližnju borovu šumu“ – javlja Torpedo, a prenosi 24sata.

„Pretpostavlja se kako migranti nisu namjerno izazvali požar već su se paljenjem vatre vjerojatno željeli ugrijati. Sličan slučaj dogodio se iste noći na prijevoju Stalak, također u blizini Novog Vinodolskog. I tamo su migranti provalili u kuću te zapalili madrac kako bi se ugrijali“ – navodi se u istoj vijesti.

Migrant iz Pakista kod Bihaća je pokušao je silovati 13-godišnju djevojčicu pretprošloga tjedna. U zadnji trenutak spasili su ju drugi migranti, iz Šri Lanke koji su otjerali bludnika. Mediji su pokušaj silovanja nazvali „pokušaj skidanja odjeće“, što predstavlja jednu neviđenu razinu bizarnosti i beskrupulozne manipulacije.

Jednako je zanimljiv izraz „nisu namjerno izazvali požar već su se paljenjem vatre vjerojatno željeli ugrijati.“ Pa, ako s jedne strane imamo (mlade) muškarce koji se rabe najnovijom tehnologijom, koji su već propješačili pola Europe, koji, kad se pogledaju snimke njihova „lutanja“ šumama i gorama stupaju u pravilnom metru te drže formaciju, što odaje svojevrsnu vojnu uvježbanost – onda je za očekivati ti i takvi valjda znaju zapaliti vatru u šumi, odnosno da nisu toliko neuki te se griju na zapaljeni madrac.

S druge strane, ako su ti ljudi toliko nesposobni da si zapale krov nad glavom, komu će oni biti „radna snaga“, kako su prvotno bili najavljivani? Ili se ipak ne radi o fizičarima, inženjerima i doktorima znanosti? Iz kojeg god kuta promatramo, priče o migrantima, one iz 2015., 2016., 2017. i 2018. godine, se stubokom razlikuju, a radi se cijelo vrijeme o istim ljudima koji se kreću Europom na isti način sve te godine.

Međutim, nekoć daleka priča Grčke, Italije, Španjolske pa čak i Mađarske i Poljske, postaje svakim danom sve bliža, a za gorske krajeve Hrvatske i većinu dijelova BiH već je nimalo ugodna stvarnost. Na sreću, poučeni iskustvom „običnog puka“ spomenutih zemalja, prepoznata je nužnost komunikacije putem non-mainstream medija, t.j. te putem društvenih mreža. Iako se o migrantskim „ekscesima“ do unatrag godinu dana nije moglo ništa saznati osim ako bi zaista „procurilo“ sigurnosnim službama ili policiji, nakon što je situacija u Europi, odnosno Njemačkoj, Francuskoj postala preopasna, promigrantska se promičba iz „mainstream“ medija povukla na nevladine udruge, te sad čujemo za svaki deseti „eksces“, što je više no previše (i preblizu) za plahog i nepovjerljivog Hrvata.

Lokalni portali postali su perjanice podataka o migrantskim „ekscesima“, što je razumljivo, jer se informatička pismenost dovoljno raširila, kako za pružanje, tako i pronalaženje takvih podataka i vijesti. Jedino što ne ide ukorak s tehnologizacijom i informatizacijom društva u cjelini jest cenzorska djelatnost, no to se pokušava ispraviti.

Hrvati su općenito tromi i ne žele razmišljati o problemu unaprijed, zbog čega je sad efekt straha, pa čak i panike počeo biti kazneno gonjen što smo imali prilike vidjeti na primjeru ličkog lugara koji je napad migranata na sebe naprosto – izmislio.

Svi su cijelo vrijeme bili pravovremeno upozoravani što će se dogoditi ako se ne poduzmu odgovarajuće mjere nakon čega uslijediše usporedbe s fašizmom, rasizmom i šovinizmom. To se lažno imenovano „ekstremno desničarenje“ počelo širiti pukom i sad istu političku opciju podržava liberal i konzervativac jer im je obojici oštećena imovina, zapaljena vikendica, obijena kuća. Svi se oni koje „politika ne zanima“ brzo zainteresiraju kad im migranti prošeću vrtom, okućnicom ili ulicom.

Iako je u Hrvatskoj ovo tek početak, kroz razdoblje će od šest mjeseci pro/contra migrantska politika postati najvažnije i prvorazredno političko pitanje koje će odlučivati o izborima. Nikoga ne će zanimati teme o „reformama“, korupciji, pravosuđu, ali ni o II. svjetskom ratu, već će se u političkim arenama govoriti o problemima vezanim uz nezakonitu ili zakonitu migraciju. Hrvatske će se ustaljene političke elite morati napokon i po tom pitanju nedvosmisleno očitovati ili će s političke pozornice biti naprosto pometeni.

Jer, ne možeš se pošteno svađati o ustašama i partizanima ako migranti divljaju diljem zemlje, napadaju ljude i oštećuju imovinu; zvuči banalno, ali je tako, budući je hrvatski branitelj jednako ugrožen kao i bivši doušnik UDB-e. Migranta ne zanima je li prenoćio u kući HDZ-ovca, SDP-ovca ili člana Živog zida, i pritom je spalio.

Zbog toga će se u najboljem položaju naći vladajuće stranke diljem Europe, ma kojeg svjetonazorskog predznaka bile, ukoliko prihvate poljsku ili mađarsku (protu)migrantsku politiku, jer su one de facto sposobne nešto učiniti po tom pitanju za razliku onih koji tek moraju osvojiti vlast kako bi (preventivno) djelovali. Europski, uključujući i hrvatski, će „establishment“, ironično, moći politički profitirati na političkom problemu kojeg je sam stvorio i tako održati „status quo“ po svim ostalim pitanjima.

Da bi ostali na vlasti (a svašta se čini za vlast), političari će morati „samo“ zaštititi svoju zemlju i puk – to će biti jedina mjera njihove vjerodostojnosti, odnosno izbornog uspjeha.

 

 L. C.