Mnogi su zaboravili prvi posjet američkog predsjednika Donalda Trumpa Europi, odnosno Poljskoj prije koju godinu kad je de facto stvorena/pokrenuta Inicijativa 3 mora, a na kojemu je sudjelovala i hrvatska predsjednica, što je za jednu Hrvatsku bio veliki diplomatski, odnosno međunarodni uspjeh. Hrvatska se time svrstala uz zemlje t. zv. Višegradske skupine, koje uz baltičke zemlje te Austriju čine, ili su trebale činiti osovinu Baltik-Jadran. Zapravo se radi o „Jantarskom putu“ koji je povezivao sjever i jug Europe još u antičko doba.

O važnosti toga događaja dovoljno govore činjenice da je to bio Trumpov prvi posjet Europi, dakle američki predsjednik nije odabrao za svoj dolazak ni Njemačku, ni Francusku, ni Italiju, ni Austriju, ni Dansku, nego baš Poljsku.

Stari je njemački san povezivanje s Moskvom, odnosno ruskim energentima, a i Francuska je geopolitika prema tomu usmjerena. Ukoliko bi se te tri zemlje povezale, za Rusku bi Federaciju to značilo da se prostire od Pacifika do Atlantika, što, pak, Amerikanci nikad ne će dopustiti. I zato se upravo krenulo u Inicijativu 3 mora, odnosno Baltik-Jadran, kako bi se geografski vertikalno presjeklo, t.j. stvorilo tampon-zonu između Njemačke i Francuske s jedne strane te Rusije s druge.

Da bi se to moglo učiniti, važno je imati zemlju koja bi horizontalnu liniju Rusija-Njemačka sprječavala na jugu, budući je strateško partnerstvo SAD-a sa sjevernim zemljama (Poljska, Litva, Latvija i Estonija) neupitno. Ta je južna točka trebala biti upravo Republika Hrvatska, što je Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i dala do znanja, kako hrvatskoj javnosti tako i Amerikancima i ostatku svijeta. Međutim, od tada se ništa dalje, barem ne što se tiče Hrvatske, nije dogodilo.

Naprotiv, Hrvatska od tada nedvosmisleno pokazuje da joj namjere nisu časne. Državni je vrh, doduše, govorio jedno, a činio drugo. Od Istanbulske konvencije, Marakeškog sporazuma, dovođenja Kineza, Agrokora koji je naposljetku završio u ruskim bankama, stagnaciji s LNG-om, do sveopćeg i sveobuhvatnog briselskog poslušništva (jedno je imati afinitet, no skočiti dvaput kad ti se kaže „skoči!“, to je patologija) – Hrvatska ničim nije dala do znanja da je pouzdan američki partner i da se na nas naprosto ne može računati, a tu je zakazala ponajviše Predsjednica, jer ili nije shvatila kako se ponašati ili nije htjela. Posljednja smjena dvaju savjetnika jest unutarnje hrvatsko političko pitanje, no kao i sva druga, uvijek šalju poruku prema van, a oni vani, za razliku od nas, znaju iščitavati.

Nažalost, takvo je ponašanje Hrvatske u glavu udarilo ni krivoga ni dužnoga ministra obrane Damira Krstičevića, koji je među malobrojnim proamerički orijentiranim ministrima i uopće političarima.

Sve to samo produbljuje spoznaju o nesposobnosti i amaterizmu vladajućih karijernih diplomata. Možda su mislili da je Hrvatska jedina zemlja na Jadranskom moru; a Italija?! U nepune je dvije godina nakon socijalista svu vlast u Italiji preuzela anti-establishment, anti-migrantska konzervativna koalicija koja za izrazito politički nestabilnu Italiju, stabilno vlada. Prije tjedan je dana talijanski potpredsjednik vlade Matteo Salvini rekao tijekom posjete Varšavi da „Italija i Poljska trebaju združiti snage i stvoriti euroskeptični savez u borbi za europske glasove“, a mađarski predsjednik vlade Viktor Orban taj savez nazvao „najboljim događajem kojim je 2019. godina mogla započeti.“ Kako to nazvati nego osovinom Baltik-Jadran; samo što se ne radi o „našem“ Jadranu…

Ironično, to je ujedno i „sreća“ u nesreći jer nam je stradalo „samo“ ratno zrakoplovstvo. Francuskom predsjedniku Macronu, nakon što je govorio o europskoj vojsci „žuti prsluci“ rade nered nasred Pariza već skoro dva mjeseca, a Erdoganu se zbog približavanja Iranu i petljanja u Siriji dogodila ozbiljna ekonomska kriza pri čemu je najviše stradala turska lira. Dakle, spuštanjem rampe na zrakoplove su nas Amerikanci malo „potapšali“ jer „šamarčinu“, hvala Bogu, nismo dobili.

Hrvatska je svojom odanošću Bruxellesu ostala istočno osovine Baltik-Jadran i ako ćemo realno, time je geopolitički de facto ostvaren „Zapadni Balkan“. Imat će hrvatsko odricanje od strateškog partnerstva s SAD-om i svoje daljnje posljedice, a ne treba posebno isticati da se time se najviše odmaže Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

Zato se Hrvatskoj sad smiješi treća Jugoslavija, a radi čega sve ovo? Zbog ambicije šačice ljudi koji bi htjeli biti glavni tajnici Vijeća Europe ili potpredsjednici Europske komisije, koji stoga podređuju sudbinu i interese cijeloga naroda svojim činovničkim željama i nadama.

 

L.C.