Diplomat predsjednik vlade, diplomat predsjednik Republike i diplomat predsjednik Sabora; čovjek bi pomislio da je Republika Hrvatska diplomatska velesila. Dakle čelni ljudi države, ali i Hrvatske demokratske zajednice – sve odreda profesionalni diplomati.

I pored svih njih, na potpisivanje Marakeškog sporazuma ide ministar unutarnjih (!) poslova koji je posljednje iskustvo, barem donekle povezivo s upravljanjem policijskim sustavom, stekao u bivšoj državi.

I onda se dogodi da u Banja Luku na proslavu t.zv. Dana Republike Srpske ode hrvatski veleposlanik u BiH, bez potpore službenog Zagreba, kako se dade zaključiti prema reakcijama, što za veleposlanika znači povlačenje, odnosno smjena - bez obzira što mu je ranije već bio istekao mandat. Znači, događaj u Banja Luci iskorišten je kao povod za micanje veleposlanika.

Usporedimo li izjave i komentare vlastodržaca i njihovih medijskih trbuhozboraca s onima iz „krajnje“ desnog spektra o "smjeni" veleposlanika u BiH – shvaćamo da jednako zbore, samo je razlika u retorici, no značenje je isto.

No, Hrvatska ima još jednog „veleposlanika“ u BiH, a to je Dragan Čović, točnije – predsjednik HDZ BiH i politički vođa tamošnjih Hrvata nad kojim naši diplomati imaju dosta manji utjecaj. I on je otišao na Dodikovu predstavu. Ali svima je zapelo za oko da je t.zv. Dan RS-a, odnosno njegovo obilježavanje, bar prema tumačenjima djela hrvatskih medija koji se napajaju informacijama iz Mesićevog kruga - neustavno. Zanimljiva principijelnost, kada znamo da istima ne smeta neustavan izborni zakon u BiH ili u najmanju ruku dvojben izbor Željka Komšića!

Lako iz Zagreba pred kamerama vikati o izdaji nacionalnih interesa, no treba živjeti u Bosni i Hercegovini, treba vidjeti kako se Hrvate nakon ratnog etničkog čišćenja i poratnog nametanja tzv. UZP-a, posljednjih godina istjeruje iz institucija, kako doslovno napuštaju ognjišta te su žrtv mirnodopskog etnocid. Zaboga, Bošnjaci su Hrvatima izabrali člana Predsjedništva, a u Zagrebu se zgražaju nad neustavnošću nekog srbijanskog polublagdana, koji je jednako ustavan koliko i Dan ZAVNOBiH-a - koji Bošnjaci bezuspješno žele nametnuti za državni praznik, ili Dan HZ HB koji je Bošnjacima također neprihvatljiv,

Oni koji se, uz poticaj sarajevskih petrodolara, u Zagrebu prenemažu nad neustavnošću tzv. Dana RS-a, moraju znati da je taj isti RS, zbog kojeg dižu buku, ustavna kategorija priznata u Daytonskom sporazumu, nizu rezolucija UN-a i važećem Ustavu BiH, bez obzira što tko o tome mislio. Naravno, Stjepan Mesić i ostali sarajevski lobisti to jako dobro znaju ali koriste i ovu prigodu kako bi promovirali unitarnu BiH po mjeri jednog naroda.

Politika se vodi interesima, a prije svega interesima puka ili naroda, ne osjećajima, pogotovo ne osjećajima djela tog istog puka ili naroda. S Bošnjacima, odnosno muslimanima i njihovim ultimativnim stavovima očito nema ni pregovora ni dogovora. Takvim pristupom, nadajući se potpori Turske, Saudijske Arabije, Egipta, Indonezije i Irana, Bošnjaci zapravo odbacuju bilo kakav dogovor s političkim predstavnicima druga dva naroda i čine nepopravljivu štetu državi Bosni i Hercegovini.

Hrvatska politika u BiH posljednjih je desetljeća u svojevrsnoj defanzivi i svojevrsnom političkom sendviču između Dodikovog polusecesionizma i velikobošnjačkog unitarizma. Zalažući se za federalizaciju višenacionalne BiH po uzoru na Belgiju i Švicarsku, stranke okupljene oko HDZ-a BiH i HNS-a napravile su jednak politički odmak od Banja Luke i Sarajeva. Problem nastaje u prvom redu u Sarajevu čiji politički predstavnici, kao i nekada Slobodan Milošević, ne prihvaćaju ništa nego unitarizaciju države, pri tome svako drugačije mišljenje, pa i zagovaranje federalizacije BiH, etiketiraju kao secesionizam. Stoga, nije pretenciozno kazati da je ta i takva isključivost bošnjačkih elita približila političke predstavnike Hrvata i Srba u BiH, Banja Luku i Mostar, ili Čovića i Dodika.

Situacija je takva kakva je. Stjepanu Mesiću i njegovoj medijsko-paraobavještajnoj mreži ojačanoj za diplomate Budimira Lončara i Amira Muharemija, aktualnog pomoćnika ministrice vanjskih i europskih poslova, ne može se u ovom slučaju vjerovati. Istina, ironija je u tome što su Srbi donedavno prijetili hrvatskom opstanku u BiH, a sad ga jedini mogu jamčiti. Prijetili su i Bošnjaci koji su u ratu etnički očistili polovicu teritorija Federacije BiH od Hrvata, dok sada pokazuju očite namjere majoriziranja i asimiliranja Hrvata na području nekadašnje HZ HB.

Drugi je problem što političkim približavanjem Dodiku, Dragan Čović ulazi prema tzv. rusko-srbijanskoj sferi. Sudeći prema posljednjim informacijama u tu sferu ulaze i Erdoganov neoosmanista Bakir Izetbegović i njegov ljuti rival Fahrudin Radončić. Riječ je naime o vrlo izvjesnom sastavu buduće vlasti na razini BiH. To je, dakle, realnost stanja u BiH u kome stoljećima funkcioniraju tri zasebna etnosa, tri zasebne tradicije, tri vjere, tri sustava vrijednosti.

Katastrofičnom stanju u BiH pridonose i najviši državni dužnosnici Republike Hrvatske, sve „veliki“ i „iskusni“ diplomati, koji su pokvarili odnose s Amerikancima, pritom ne shvaćajući da će Bruxelles po pitanju stanja u BiH podilaziti Erdoganovom neo-osmanizmu i Merkeličinom unitarizmu temeljenom na nekadašnjoj politici Benjamina Kalaya.

To nas u dobroj mjeri dovodi i do pozadine „skandala“ s nabavkom izraelskih borbenih zrakoplova Barak koje se može dovesti u izravnu vezu s negodovanjima zagovornika Erdoganovog neo-osmanizma u BiH koji nikako nisu oduševljeni jačanjem suradnje Izraela i Hrvatske. Stoga, mnogi priželjkuju u ulozi Pedra upravo ministra Damira Krstičevića.

No, zapravo se i radi o skandalu, no o diplomatskom skandalu, što potvrđuje izjava ministra Kuščevića koji je izjavio kako je “jedno mail, a drugo službena korespondencija”. Da bi nešto bilo „službeno“ mora imati jedan pečat, dva štambilja, tri zalijepljena biljega, četiri potpisa pet put ovjerena – tako mnije Kuščević, a vjerojatno i njegovi politički mentori i zakrilnici – redom „vrsni“ diplomati briselsko-kumrovečke ili kumrovečko-briselske provenijencije.

Možda je Donald Trump osobno trebao sazvati press-konferenciju u Ovalnom uredu i ili pak telefonskim putem obavijestiti i poručiti Hrvatskoj da od izraelskih nadograđenih zrakoplova ne će biti ništa? Bi li se to smatralo „službenom korespondencijom“? Što će ti znanje pet jezika ako ne umiješ razumjeti običan e-mail? Nameće se katastrofalan zaključak da hrvatska diplomacija vrvi najnesposobnijim ljudima, a oni obnašaju najviše hrvatske državne funkcije!

Ponovimo još jednom, izjava ministra Kuščevića da je „jedno mail, a drugo službena korespondencija“, pokazuje neznanje i/ili nesposobnost biblijskih razmjera, a jednako su odgovorni i diplomat Plenković, diplomat Jandroković i diplomatkinje Grabar-Kitarović i Burić Pejčinović. Barem se u diplomaciji znade da se poruka može prenijeti i dimnim signalima, ako je potrebno. No, naši „diplomati“ valjda razumiju samo štipanje za stražnjicu i slične iskonske radnje.

Hrvatska država i HDZ su zapeli u „diplomatskoj“ kaljuži; ako karijerni diplomati ovako vode vanjske poslove, pa kako li će tek voditi druge resore poput unutarnjih poslova, uprave, pravosuđa, demografije i naposljetku kako takvi vode stranku koja je predvodila proces obnove hrvatske države?

U biti, svima je jasno kako vode, no tek je najmalobrojnijima (na vlastiti užas) jasno gdje vode!

 

Josip Gajski