Jedno od dosta podcijenjenih umijeća/sposobnosti jest mnogo govoriti ili pisati, a ne reći ništa. Tko god misli drukčije, neka naprosto pokuša, poput naših vladajućih iz briselske bojne, dvadesetak minuta govoriti, a ne kazati baš ništa – brzo će shvatiti da to nije tako lako kao što se čini.

 Hrvatska se javnost imala prilike sresti s pisanim oblikom spomenutog umijeća kad se pripremao teren za preuzimanje HDZ-a i države od strane trenutne vrhuške, upravo u knjizi Davora Ive Stiera „Nova politička paradigma“. Mediji su o tom uratku pisali u najmanju ruku kao da se radi o Lutherovih 95 teza, Darwinovom „Porijeklu vrsta“ ili čak Marxovom „Komunističkom manifestu“, naravno, za hrvatske prilike. No, u predmetnoj knjizi, uz utrošak tolikih finih hrvatskih i manje hrvatskih riječi, nije rečeno ništa. I upravo je u tome, kad promatramo političku situaciju s vremenskim odmakom i naknadnom pameću, bila poanta Stierove knjige – upakirano u celofan, krasno, lijepo, slatkorječivo i blagoglagoljivo – ništa – matematički kazano „prazan skup“, odnosno trenutna hrvatska politička zbilja skoncentrirana u liku i (ne)djelu, primjerice, Andreja Plenkovića, dakle finom, zgodnom, visokom, elokventnom, europejskom diplomatu, ne samo bez pravog, već bez ikakvog političkog sadržaja.

U tom se smislu može reći da je Stierova knjiga zaista najavila „novu političku paradigmu“, što komotno možemo nazvati – europejskim manihejstvom – u kojemu je sve što jest europejsko (razlikovati od europsko) ili iz/od europejskoga potječe, jest nužno skolastičkim rječnikom „bonum, verum et pulchrum“, odnosno dobro, istinito i lijepo, a sve što nije europejsko ili od istoga ne potječe, nije dobro, nije istinito niti je lijepo, da ne kažemo štogod grublje.

Najnoviji „Globus“ od 18. siječnja 2019. godine donosi „dramatični politički esej“ Davora Stiera, navodno napisan povodom 27. obljetnice međunarodnog priznanja Hrvatske. Sukladno „novoj političkoj paradigmi“, u Stierovom eseju nema ničeg „dramatičnog“, dapače, nema ničega uopće relevantnog, novog ili pažnje vrijednog, izuzev nekih po Hrvatsku opasnih slojeva europejskog t.j. briselskog metajezika.

„S obzirom na to da je sada Donald Trump na vlasti, trenutno se odvija faza destrukcije postojećeg poretka. Još je otvoreno pitanje koliko će ona trajati, što će se dogoditi nakon te destrukcije i tko će predvoditi proces izgradnje novog poretka. No, posve je jasno da su tenzije s Kinom u središtu tih procesa te da se svijet neće vratiti na stari model globalizma ni nakon Trumpa. Sve to ima reperkusije na Europu. Umjesto integracije trenutno se odvija proces fragmentacije“ – umno veli Stier.

Prije osvrta na ovaj odlomak, valja napomenuti da globalne, geopolitičke prilike i neprilike nisu, ne mogu i ne smiju biti samo financijsko-materijalne naravi. Ljudi su glavni i jedini akteri sveukupnog zemaljskog zbivanja, a čovjek je više od zbroja svojih dijelova; naime on posjeduje duh ili dušu. Vrijednosne sudove donosimo dvojako jer se njihova vrijednost ne mjeri isključivo u novcu (materijalnom), nego i u onom (svjeto)nazorskom, idejnom ili duhovnom, što se međusobno, skoro u pravilu, suprot-stavlja.

Stoga, Trumpov dolazak ne predstavlja samo „kraj globalizma“ radi slabljenja njemačkog ili kineskog izvoza, nego i duboki vrijednosno-moralni zaokret i početak kraja multikulturalizma, „političke korektnosti“, rodne ideologije, „ljudskih prava“, dakle nekih prilično nematerijalnih pojava, koje (na sreću!) nisu u svojoj strahotnoj obimnosti (još) progutale Hrvatsku. Zato Trumpa prozivaju „lošim“ katolikom zbog njegova načina života, a nitko ne obraća pažnju na potpredsjednika SAD-a Mikea Pencea. Dakle, nemoguće je zanijekati i tu komponentu pri iščitavanju geopolitičkih ili globalnih zbivanja. Napomenimo samo da su doslovce svi u MVEP-u bili iskreno zgroženi Trumpovim pobjedom na američkim izborima, uključujući i Stiera i Predsjednicu Grabar Kitarović.

Dakle, proces „fragmentacije umjesto integracije“ nije tek puko mehaničko osipanje nego izrazito vrijednosno, svjetonazorsko svrstavanje. Rasprava o pobačaju, migrantskoj politici ili ratifikaciji IK se odražava u tomu hoće li se Hrvatska iskreno pozicionirati u uspravnici Baltik-Jadran i tako nužno raskinuti s Bruxellesom (i Berlinom), a vrijedi i obratno. Prema svemu sudeći, Hrvatska je pristala uz Bruxelles, što se vidi iz posljednjeg Predsjedničinog (za)okreta, ali i Marakeškog sporazuma i Istanbulske konvencije.

Hrvatska je praktički svjetonazorski dala do znanja kojem taboru pripada, stoga navod da „je važna Inicijativa triju mora, kojom Hrvatska supredsjeda i koja ima važnu američku komponentu još od vremena Obamine administracije“ – je dvostruko netočan. Amerikanci planiraju dugoročno i pripremaju se unaprijed, no da se pitalo Obamu ili Clinton kao istaknute predstavnike svoje (globalističko-liberalne) skupine, Hrvatska ne bi bila nikakav dio američkog plana za Europu, jer na Jadranskom moru imaju Italiju, a Bugarskom i Rumunjskom ionako stvaraju barikadu između Njemačke, Rusije i Turske. Donald Trump je dao priliku Hrvatskoj, unatoč spomenutom, koju, sudeći po poslu sa zrakoplovima i još nekim događajima, nije iskoristila. Problem nastane kad smatraš da si neophodan, a nisi.

Koliko te svjetonazorsko-moralne dimenzije nedostaje pri Stierovoj raščlambi globalnih zbivanja, toliko je nedostaje i u stavu spram BiH:

„Upravo zbog takve povijesti, pa i današnje demografske kompozicije RH i BiH i kompozicije upravljačkih struktura u objema državama, odnos prema Bosni i Hercegovini ponekad poprima više formu unutarnje nego klasične vanjske politike. Republika Hrvatska ne može razviti politiku dominacije prema BiH. To ne smije ni pokušati, ali zbog vlastite nacionalne sigurnosti može i mora razvijati aktivnu politiku koja će imati za cilj spriječiti hegemonsku kontrolu nad BiH od strane bilo koje druge države ili pak hegemonsku dominaciju bilo kojeg konstitutivnog naroda unutar BiH. U tom pogledu, kao što je balans snaga potreban za očuvanje mira na Balkanu, posebice u uvjetima raspadanja dosadašnjeg međunarodnog poretka, tako je balans snaga i sprečavanje stvaranja hegemonskih pozicija više nego ikada potrebno u BiH. Taj strateški cilj važan je element koji Republika Hrvatska mora ugraditi u odnosima s drugim članicama EU, SAD-om, Rusijom i Turskom.“

Bilo bi najbolje kad bi svi ljudi bili braća i kad bismo svi mogli sjesti za stol i (ljudski) se dogovoriti (pa ljudi smo!). U biti se može svesti na ovu infantilnu želju i Stierov „mudar“ zaključak kako treba sa svima razgovarati.

Hrvati u BiH su primarni interes Republike Hrvatske pored kojeg blijede svi drugi (državni, stranački ili geopolitički) interesi. Znamo dokle je Hrvatska povijesno sezala, koja su sve područja Hrvati nastanjivali i gdje su im ognjišta iz kojih su sustavno protjerivani i sustavno se protjeruju!

Uistinu, bez obzira na Stiera, Hrvatska mora razviti politiku dominacije jer se suočava s dvije politike dominacije, bošnjačkom i srbijanskom, ili bi se spram dominacije trebali postaviti pasivno, poput žrtve, pravo katolički okrenuti drugi obraz ili ih gađati kruhom?

I to bi na taj način trebao napisati netko tko bi htio postati vođa hrvatske desnice u Hrvata, a Stieru takvih ambicija ne nedostaje. Konkretan problem zahtijeva konkretno rješenje, a ne sanjarenje i pregršt lijepih želja izraženih diplomatskim metajezikom.

Europa kakvu su Stier i Plenković htjeli više ne postoji, „osnaživanu putem principa supsidijarnosti“ i ravnopravnosti država članica, s nešto većim naglaskom na „ekonomski nacionalizam“ – toga više naprosto nema i ne može biti. Plakati nad prolivenim mlijekom jest gubitak vremena, a nastanak geopolitičke multipolarnosti svijeta ne znači ujedno i dokidanje svake bipolarnosti. Europa, odnosno Europska unija ide napola, sviđalo se to komu ili ne. Ruši se međunarodni poredak, veli Stier, no istodobno očekuje da se „briselska kula babilonska“ (D.D. Lošo), kao jedan od stupova međunarodnog poretka, ne će urušiti?!

Iako jako pazi te Hrvatsku ne smješta na Balkan, balkanska tema čini znatan dio Stierovog eseja. U tom se kontekstu govori o pojavi novog „hegemona“ na Balkanu (Srbije ili Albanije), međutim, trebalo bi kazati, što je u neku ruku rečeno, da se Hrvatske Balkan tiče i mora ticati samo u okvirima Hrvata iz Bosne i Hercegovine, odnosno Vojvodine. Hrvatska je u Balkan „upala“ 1918. godine i krvavo iz njega izašla 90-ih godina. Balkana nikad prije dio nismo bili niti s njim imamo veze. Da smo se pravovremeno ukrcali na američki vlak i ostali iskreni u projektima kao što su LNG i osovina Baltik-Jadran, nikakav balkanski „hegemon“ ne bi predstavljano ništa značajno Hrvatskoj, a ne treba ni govoriti koliko bi to osnažilo položaj Hrvata u BiH.

No, doslovno su nas lopatom utovarili na briselski vagon i postali smo ono što je Bruxelles i htio – Zapadni Balkan – gdje bi glavnu riječ trebala voditi, a tko drugi no Srbija, što i pokazujemo tako lako zatvarajući poglavlja srbijanskog euro-pristupnog procesa. Upravo hrvatsko-srpska koalicija na vlasti omogućuje Srbiji jednoga dana postati (zapadno)balkanskim „hegemonom“. Pravi bi se vođa desnice, prateći ovu misao, morao postaviti na sljedeći način: sa Srbijom održavati minimalne protokolarne diplomatske odnose, dokle god se na zadovoljavajuć način ne riješi, ovim redoslijedom, sljedeća pitanja: nestali i izgubljeni u Domovinskom ratu te lokacije grobnica i ostataka, povratak arhiva (od NDH nadalje), povratak kulturnog blaga i ratna odšteta. Dok se to ne riješi, mi sa Srbijom nemamo što ni početi razgovarati, i nije to nikakav šovinizam, nacionalizam ili što već, nego uobičajen rasplet situacije nakon što je jedna zemlja izvršila agresiju na drugu.

To su možda bile neke najkonkretnije točke Stierovog eseja koje je valjalo istaknuti. Ipak, ne može se završiti „drugarska kritika“, a bez da se malo ne prijeđe na „ad hominem“. Naime, nitko na našoj „nelicemjernoj“ desnoj medijskoj sceni ne ustraje na članku Maxportala.hr, u kojemu se tvrdi da su na večeri u zagrebačkom „Taču“ bili Davor Ivo Stier, Stipe Mesić, Budimir Lončar, ruski veleposlanik Anvar Azimov i dva savjetnika predsjednice Kolinde Grabar Kitarović –  Mate Granić i Dario Mihelin.

Netko tko je blizak katoličkoj Crkvi i istinskoj „desnici“, zapravo netko tko uopće drži do sebe ne bi nikad dopustio naći se u takvom društvu, ma i na poziv Svetoga Oca. Sjesti za isti stol s Lončarom, Mesićem i Granićem, a da nisi tužitelj koji će im pročitati optužnicu za veleizdaju; bilo bi dobro kad bi Stier pojasnio kako je dospio u to društvo iz jednostavnog razloga: kako bi na sljedećim unutarstranačkim izborima za predsjednika HDZ-a naprosto znali imamo li samo jednog kandidata za predsjednika stranke iz kojega stoji Budimir Lončar, ili imamo dva kandidata za predsjednika HDZ-a iza kojih stoji Budimir Lončar…

 

Mila Marušić

Share
0