Postoje samo interpretacije, a ne činjenice – davno je ustvrdio Nietzsche i bilo je pitanje vremena kad će to doći do glave svjetskoj eliti i onima koji to žele biti. Iz tog velikog uvida, koji nije ništa drugo no krajnje sprovođenje novovjekovnog postulata „znanje je moć“ danas, stotinu godina nakon tog velikog filozofa, doslovno cijeli svijet živi svakodnevnu političku borbu između raznih interpretatora različitih svjetonazora. Tko drži medije, taj kontrolira mase, pa radilo se o demokratskim ili totalitarnim režimima.

Trebalo bi provesti istraživanje kad su posljednji put t. zv. „mainstream“ mediji, bili oni svjetski, europski ili hrvatski, naprosto objavljivali vijesti takve kakve jesu, bez popratnih pojašnjenja ili konstruiranja nekog narativa nad nekim događajem. Upravo zato i imamo razliku između novinara i komentatora; novinar kopa, istražuje, uhodi te pronalazi i objavljuje podatak kojeg određena (politička ili druga) skupina ne želi objaviti iz nekakvih vlastitih interesa, odnosno zaštite istih. Komentator, pak, takva nova saznanja pokušava dovesti u neki uzročno-posljedični niz; on priča priču i unosi subjektivne elemente na „objektivne“ činjenice. Sama činjenica da danas postoji izraz „istraživački novinar“, dovoljno govori o tomu na koliko je niske grane novinarstvo spalo – „istraživački novinar“ je pleonazam, poput „male ptičice“, „investicijskih ulaganja“ ili „okrugle kugle“…

Ne prestaje se govoriti i pisati o propaloj nabavci izraelskih Baraka. Imamo sljedeću činjenicu – posao nabavke predmetnih aviona je propao i nitko ne može reći ni da je djelomično propao, djelomično uspio ili da je uspio. Posao sa zrakoplovima je naprosto propao. Logično, prvo pitanje koje slijedi je – zašto? I tu se već mjesec dana manipulira i dezinformira.

Naravno da jednu posljedicu ne uzrokuje nužno jedan uzrok, ali uvijek dade pronaći odlučujući faktor koji u najvećoj mjeri doveo do određenih posljedica. Nevjerojatno je da novinari, oslonjeni isključivo na političku grupaciju, nastoje stvari prikazati onakvima kakvima ta politička grupacija hoće. Nakon svih peripetija Indexa ili Yutarnjeg lista, naposljetku se Večernji list pokazao najvjerodostojnijim, jer je objavio autentičan dokument iz kojega proizlazi da su Amerikanci, sukladno svojim pravilima, dopustili Hrvatskoj i Izraelu sad već propalu prodaju, odnosno kupnju zrakoplova.

U dopisu koje je poslao United States Department of State od 02. rujna 2017. jasno piše: „In response to the Goverment od Israel's request accepted August 24, 2017, the U.S. Department of State provides authorization for the temporary transfer od F-16 C/D tech data, as listed in the attachment, to the Goverment Croatia for a future potential sale. The Goverment od Croatia is also authorized a joint visual inspection of the aircraft as part of the discussion between Israel and Croatia.“

Dakle, dali su suglasnost za privremen pristup tehničkim podacima („tech dana“) jer je logično da će kupac htjeti pregledati proizvod („visual inspection“) koji kupuje. Ako bismo prihvatili zlonamjernu i lažnu tvrdnju da su Amerikanci uvjetovali prodaju zrakoplova bez izraelske elektronike, onda ovaj dopis naprosto nema smisla. Uostalom, SAD je ozbiljna zemlja, a pogotovo su ozbiljni kad se radi o oružju i njihovoj vlastitoj tehnologiji.

No gdje je problem? Dok je Yutarnji plasirao dokumente iz kojih nije baš razvidan stav Amerikanaca o kupnji zrakoplova, t.j. dok su se ti dokumenti tumačili kako bi se sapunalo dasku ministru Krstičeviću, nitko nije postavljao pitanje odakle cure ti dokumenti?! Štoviše, ustrajavalo se na nekakvom „non-paper“-u da bi se prikazalo ministra obrane u najgorem svjetlu. Uzgred, nitko od silni stručnjaka nije objasnio narodu što je „non-paper“! Non-paper je neformalni dokument kojim vam netko daje do znanja nešto što ne smije ili ne može formalnim putem. Slikovito, to je slučaj kad ti netko pored tebe u društvu diskretno da do znanja da previše piješ ili previše pričaš, odnosno da se ne ponašaš sukladno očekivanju – to je „non-paper“. I taj je non-paper, takav kakav je, došao do Ministarstva obrane, no po tom pitanju general Krstičević nije mogao ništa napraviti.

Dakle, zašto je propao posao nabavke izraelskih zrakoplova? Jer su Plenky i njegova kamarila privrženi Bruxellesu, Pekingu i Moskvi. Trump kaže ne idemo u Marakeš, Plenky šalje Božinovića u Marakeš. Trump kaže da je rodnoj ideologiji došao kraj, Plenky ratificira Istanbulsku, Trump kaže da se treba čuvati Kine, Plenky odabere Kineze za gradnju Pelješkog mosta… Jedino što može biti eventualna Krstičevićeva krivnja jest to da taj „non-paper“ nije pravilno iskomunicirao s predsjednikom vlade, iako Plenkovića boli ona stvar za Amerikance i Izrael, već mu je važno mišljenje Pariza i Berlina.

Ali umjesto da komentatori tako pokušaju postaviti stvari, budući su (rijetki) novinari iz Večernjeg lista napravili svoj dio posla, sad se odjednom postavlja pitanje odakle cure podaci? Ma je li? A kad je Plenković-Božinovićev bilten Yutarnji objavljivao neformalnu korespondenciju, nitko nije pitao odakle curi? Neka curi – istina je zdrava za demokraciju, a i za čovječanstvo u cjelini. Možda baš ne curi, nego baš postoje dobri novinari, može se i tako stvar postaviti.

 Intelektualni proleteri – to je naše novinarstvo – sluge i najjeftiniji plaćeni koji će za mrvicu sa stola isfabricirati toliko laži, toliko „interpretacija“ da bi posramili i srbijanske mitomane.

Dakle, novinarčići, dajte vi nama činjenice, a njihovu interpretaciju prepustite svakomu prema vlastitoj pameti, pa ćemo imati pravi pluralizam mišljenja. Možda se na koncu ne ćemo složiti što je istina, ali, s druge strane, ne bi li bilo prestrašno da se svi oko svega slažemo?

 

Josip Gajski