HDZ su mnogi nakon Sanaderove ere s pravom posprdno nazivali "Kradeze"; toj je stranci nanesena tolika šteta, ugled joj je srozan, a i što se tiče stranačkog ustrojstva, vladalo je potpuno rasulo – stranka je doslovno bila na koljenima i to je ostavština Ive Sanadera, Jadranke Kosor i Vladimira Šeksa.

2012. godine kreće preporod, iz pepela je buknula još jača vatra te se Hrvatska demokratska zajednica djelomično vratila snazi i obliku kakvog je imala devedesetih godina. Međutim, a što se potvrđuje i danas, HDZ se nije do kraja riješio svoje najveće boljke: klijentelizma, odnosno korupcije. Nakon preuzimanja stranke, Plenković i europska klika su doslovno došli u posjed funkcionalne, ustrojene i operativno posložene političke stranke.

Na stranu s time što je briselska bojna po ovladavanju HDZ-om uništila ukupan HDZ-ov koalicijski potencijal, te zaplovila u politički izrazito lijevo-liberalne vode, kojim se ta stranka nikad nije smjela putiti, nije se nastavilo s borbom protiv korupcije i klijentelizma unutar samoga HDZ-a, a ni države. Kao što je naveo Davor Ivo Stier na XVIII. Općem izvještajnom saboru HDZ-a 2018. godine: "Ortački kapitalizam, mali krugovi ljudi s presudnim političkim utjecajem koji sami sebi dodjeljuju poslove, namještaju si poslove na račun društva, na račun domovine, to je danas naš najveći problem i on se zove klijentelizam."

Štoviše, Plenković je radi opstanka na vlasti kako unutar stranke tako i na čelu države, posegnuo upravo za ovim "ortačkim kapitalistima" i malim krugovima ljudi koji sami sebi namještaju poslove, i time je praktički četiri godine borbe protiv korupcije u HDZ-u bačeno u vjetar. Da se nema namjere obračunati sa stranačkim klijentelizmom, potvrđeno je izbacivanjem MOST-a iz koalicije i dovođenjem HNS-a, simbola korupcije, nepotizma i klijentelizma. Dakle, nije to bilo samo pitanje svjetonazora, nego poruka da se sa svim lošim u hrvatskoj politici nastavlja i da promjena ne će biti. Također, nisu li Milorad Pupovac, Radimir Čačić, Ivan Vrdoljak i Milan Bandić sa svojim "Frankenstein" klubom zastupnika, jamci stabilnosti ove i ovakve vlasti?

Lovre Kuščević, lokalni moćnik iz Nerežišća na otoku Braču, platio je političku cijenu zbog aktivnosti koje je, zbog osobnih interesa, provodio kao dugogodišnji lokalni šerif na otoku Braču, što je klasičan primjer političkog klijentelizma, na kojeg je u više navrata upozoravao Davor Ivo Stier. Kuščević se posljednjih godina uspeo na hijearhijskoj ljestvici i Plenkovićevim svrgavanjem tog istog Stiera domogao ministarske fotelje i dužnosti političkog tajnika HDZ-a, dakle pozicija iz kojih je čak onemogućio referendum o promjeni političkog sustava i tako ismijao volju hrvatskih građana, proglasivši 40 000 ljudi nepismenima.

No, nije Kuščević ovakvim postupkom štitio samo sebe, nego čitavu klijentelističku strukturu koju kolokvijalno nazivamo "duboka država". Kad prosječan građanin kaže da su "svi političari isti", da su "svi lopovi" i kad je najpopularniji političar "Nitko", onda je to ozbiljan pokazatelj stanja u državi. No, ljudi moraju biti svjesni da bi se promjenom "krvne slike" Hrvatske demokratske zajednice, suprotstavljanjem tim lokalnim "feudalcima" i zajedničkim interesima malih dobro umreženih interesnih skupina, postupno očistilo ne samo ostale političke stranke, nego kroz određeno vrijeme i državu.

Nekadašnji saborski zastupnik Damir Kajin je ovih dana upozorio kako se "Kuščevićev" model primjenjuje u Istri, gdje je IDS razvio sustav u kome funkcionira 50, 70 ili čak 90 "malih Kuščevića". Zaista, IDS je Istru pretvorio u svoju privatnu prćiju, u kojem državno odvjetništvo i sudovi ne mogu ništa, kao da se radi o drugoj državi.

Zar takav sustav Linić i Obersnel nisu razvili u Rijeci, Kalmeta u Zadru, Čačić u Hrvatskom zagorju, Branimir Glavaš u Osijeku, Bandić u Zagrebu...? Sve su to svojevrsni feudi kojima moderni feudalci autonomno raspolažu i upravljaju unutar postojećeg sustava stranačkih oligarhija.

Nisu li to pokazatelji kako nam treba žurna reforma političkog sustava, kao i obračun s klijentelizmom u političkim strankama ali i unutar institucija? Nije li to potvrda da Plenković jest Sanader 2.0., s nebitnom razlikom da se, možda, nije osobno okoristio, ali primjerice, njegov je otac upravo postao profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu? Ili Ivan Maslać, Plenkovićev šurjak, koji je postao direktor sektora komercijalnih poslova Zračne luke Dubrovnik, a istaknimo samo da o dubrovačkim vezama Plenkovića, Obuljen, Šuice mediji uopće ne žele pisati, nego se prave blesavi kao što su se pravili u vrijeme Ive Sanadera – jer im ideološki odgovara.

Posebno je zanimljivo što za svu tu nevjerojatnu korupciju i nepotizam uvijek postoji nekakvo "opravdanje". Za vrijeme Sanaderove pljačke pristupni pregovori s Europskom unijom bijahu razloz zašto nema razračuna s korupcijom i klijentelizmom. Danas je to ulazak u "Schengen" ili eto sad, predsjedanje Hrvatske Europskom unijom, zbog čega ne treba ići u prijevremene izbore ili u prijevremene izbore unutar HDZ-a, a jasno je da je situacija postala više nego neizdrživa.

Uostalom, zar nije svima u interesu imati državu u kojoj institucije funkcioniraju bez obzira tko je na vlasti? Kakve veze ima predsjedanje EU s političkom situacijom u zemlji? Kako jedna Belgija može biti 2 godine bez vlade, ili jedna Italija koja održava izbore svakih pola godine, pa funkcionira državna uprava, funkcioniraju sudovi, funkcionira državno odvjetništvo, fakulteti i t.d.

Nadalje, nije li Republika Hrvatska najbolje funkcionirala u doba tehničke vlade Zorana Milanovića, a poslije u prijelaznom razdoblju nakon mandata Tihomira Oreškovića? Ironično, sve štima kad se politika ne miješa.

Krajnje je vrijeme za obračun s klijentelizmom i ortačkim kapitalizmom, jer, demografski su problemi i iseljavanje dobrim dijelom uzrokovani apatičnošću i ravnodušnošću naroda koji svakodnevno gleda kako probrani ortaci iliti drugovi "tale hrpicu" međusobno, bez ikakvih posljedica, a najgore što im se onda dogodi jest da više ne mogu biti ministri!

Ako Hrvatska želi izaći iz moralne i političke kaljuže u kojoj je zaglibila zbog neprovođenja lustracije, ali i zbog "ortačkih kapitalista", onda mora što prije započeti sa suočavanjem s klijentelizmom i korupcijom prvo unutar samoga HDZ-a, prije svega izabiranjem novoga vodstva, nakon čega bi uslijedila i reforma samog političkog sustava, prvenstveno izbornog zakona, s krajnjim ciljem da hrvatske državne institucije postanu samoodržive, neovisne i samostalne. Ako bismo to postigli, onda bismo se u budućnosti  zaista mogli početi uspoređivati s jednom Švicarskom ili Norveškom.

 

Mila Marušić

Share
0