Dug je put od Franje Tuđmana, obnovitelja hrvatske državnosti, do Zorana Milanovića, zatiratelja iste: od pobjede nad srpsko-srbijanskim okupatorom do sramotnog višestrukog pokušaja restauracije Socijalističke Republike Hrvatske u sklopu nekakvog „zapadnog Balkana“ ili „regijona“. A sve se dogodilo u samo tridesetak godina.

Briljantan povijesni uspjeh hrvatskog naroda – obnova i uspostava suverene hrvatske države – gura se u bezdan povijesnih bespuća. Sama činjenica da je nakon katastrofa svih račana, mesića, josipovića, pusića i inih perjanica komunističke nomenklature jedno toliko ambiciozno i isto tako neuspješno „dete komunizma“ uopće doguralo do kandidata drugog kruga predsjedničkih izbora ravna je najvećim hrvatskim povijesnim porazima i daleko više govori o podjelama svojstvenom hrvatskom narodu nego o samom Zoranu Milanoviću.

Uzaludno je ovakvoj javnosti ribljeg pamćenja nabrajati sve „zoranizme“, ne pomaže; ili se prisjetiti svih lupetanja i nesuvislih izjava kojih bi se svaka javna osoba, pa bila ona i hrvatski političar, trebala posramiti. Nepotrebno je dozvati u sjećanje gospodarsku sramotu kojoj smo kao država bili izloženi kad je kormilo predsjednika Vlade bio preuzeo Zoran Milanović. Kvartovsko spadalo, odgojen u samoupravnom duhu dogovorne ekonomije nije uopće shvatio što ga je snašlo i što mora raditi pa je istaknuvši vlastitu maksimu („čak i kad ne radim ništa, nešto će se dogoditi“) poveo Hrvatsku natrag u propast i postao najgori predsjednik Vlade u suvremenoj hrvatskoj povijesti.

Sad je važno podvući što je zapravo zadaća „antifašiste“ Zorana Milanovića ako postane Predsjednik i kome će vjerno služiti: Partiji ili suverenoj hrvatskoj državi?

Na stranu sâma apsurdnost Milanovićeve kandidature – jer Hrvatska je za njega tek slučajna država – makar to govori što je sve kadar kao Predsjednik učiniti ne bi li „popravio“ situaciju i Republiku Hrvatsku čvrstom rukom pretvorio u namjernu i strogo kontroliranu državu. Politički profil Milanovićeve politike već je bio jasan i za njegova mandata predsjednika Vlade, ili hrvatskog kancelara, kako je sebi volio tepati. Nekoliko njegovih poteza i događaja kojima je kumovao jasno govore kakav mu je politički program. Naime partijski, upravo one Partije koja je napustila Hrvatski sabor kad se glasalo o samostalnosti Hrvatske, i to je credo Milanovićeve vanjske i unutarnje politike.

Lex Perković je diverzija prema zakonodavstvu Europske Unije i politička akcija iz partijske kuhinje, ustvari prepad na pravosuđe kojim se jednom za svagda trebalo spasiti i onemogućiti izručenje „uglednika krvavih ruku“ partijsko-udbaške nomenklature. Pravednim suđenjem u Njemačkoj dokazano je da su i Josip Perković i Zdravko Mustač krivi i pravomoćno osuđeni usprkos Milanovićevim nastojanjima. Komunističkim zločincima u Hrvatskoj optužnice nisu nikad podignute, nego su počinitelji prešutno amnestirani i to je taj hrvatski antifašizam – omerta u zločinačkom pothvatu. U dogovoru s drugom „decom komunizma“ disperziranom po svim hrvatskim strankama i institucijama, ti bi zločini trebali ostati zauvijek zakopani već brendiranom hrvatskom šutnjom.

Zoran Milanović ima za cilj pretvoriti Domovinski rat i obranu od srpsko-srbijanske agresije u građanski rat. To je kontekst njegove usporedbe s Fincima ...“međutim ta Finska nije imala građanski rat“! Za Zorana Milanovića uzrok Domovinskom ratu u bivšoj državi su „autonomije republika“ (!) i da se ne nabrajaju njegove negacije Domovinskog rata kao obrambenog rata od srbijanskog agresora i srpskih pobunjenika. S Milanovićem na Pantovčaku i u sinergiji s drugom „decom komunizma“, ne nužno u SDP-u, Hrvatski bi branitelji uskoro postali neprijatelji bratstva i jedinstva: ustaše i klerofašisti. Ni SANU ne bi bolje od Zorana Milanovića artikulirao motive i narav „građanskog rata na prostoru SFRJ“, srpsko-srbijansku nevinost u svemu i okupljanje jugoslavenskog čopora.

Ali za Zorana Milanovića hodogram dekonstrukcije suverene i međunarodno priznate hrvatske države ne staje na negaciji Domovinskog rata i na pretvaranju branitelja u neprijatelje jedne i jedine Jugoslavije. Zoki ide dalje i „bolje“ no što je komunistički diktator Tito bio činio: predsjednički kandidat Zoran Milanović želi Katoličku Crkvu izjednačiti s vjerskom sektom, dokinuti Vatikanske ugovore i tako još jednom oteti imovinu Crkve, a Boga upisati u omladinsku organizaciju. Za njegov socijalistički um Crkva je bila i ostala klerofašistička tvorevina, reakcionarska opasnost, a svaka hrvatska država, pa i ova Republika Hrvatska kojoj želi biti Predsjednik, samo obnovljena inačica NDH.

Beskompromisni lov na navodne klerofašiste i smanjenje njihova utjecaja na politička zbivanja u Hrvatskoj, Milanović će postići tako što bi hrvatskom iseljeništvu ukinuo pravo glasa. Na taj će način hrvatsko iseljeništvo ostati politički obespravljeno, uvijek sumnjivo i još jednom ponižen hrvatski puk kojemu je jedina iz godine u godinu doznakama krpati kronično šuplji državni proračun. Ali će se zato Zoran Milanović svojim predsjedničkim ovlastima zalagati da se u duhu „bratstva i jedinstva“ u hrvatski Ustav vrati konstitutivnost srpskoj manjini i sva politička prava koja s tim idu od broja zastupnika do autonomija tzv. Krajina. Testiranje je već bio počeo s ćiriličnim pločama u Vukovaru.

Kad se Milanovićevom političkom svjetonazoru doda podupiranje povijesnih laži poput one o hrvatskoj genocidnosti i o razlozima poratnih komunističkih likvidacija (osveta!), posve je jasan njegov cilj: obnova samoupravne Socijalističke Republike Hrvatske podložne Beogradu i uspostava vladavine pomlađene nomenklature, tj. vladavina „dece komunizma“ na svim političkim i gospodarskim razinama u Hrvatskoj.

Ne, nije to crveni đavao sišao među hrvatski narod, samo crveni klaun preodjeven u političkog vođu, što je u vremenima kad „celebrity vladaju“ medijskim prostorom više no dovoljno. Klaun ima zadaću na spaljenoj zemlji posijati novo-staro sjeme razdora, još žešće podijeliti hrvatski korpus i tako podijeljenu Hrvatsku oteti Hrvatima, vratiti je u sužanjstvo pod simbole orla i zvijezde petokrake, a prazne prostore napuštene Hrvatske nadopuniti „bratskim narodom“ i migrantima s Bliskog istoka i Afrike. Nije li Milanović za svoje vladavine već jednom širom otvorio hrvatske granice i bez ikakvih isprava u Republiku Hrvatsku pustio milijun migranata, među kojima i odgovorne za terorističke napade u Parizu i Bruxellesu?

Zoran Milanović nije nikakav politički fenomen, već opaka hrvatska dijagnoza, benigni tumor kojega će vlast, ako je osvoji, preobraziti u maligni. Nove blatnjave vode i bujice upravo naviru, a klaunovskom predstavom zaslijepljeno hrvatsko biračko tijelo slavi svoju šutnju i nacionalnu neosviještenost kao da svoju slobodu nije steklo krvavom obranom i još neiskopanim i nepoznatim grobovima. Ako je tomu zaista tako, i ako je povratak crvenoga klauna, smiješnoga koliko i opasnoga, zaista izraz prave volje hrvatskih birača, odnosno hrvatskoga političkog korpusa, onda cirkus može započeti, ali s bitnom napomenom da će nakon svake točke biti toliko smijeha koliko i gorčine.

 

Mila Marušić

Share
0