Za tjedan dana Hrvatska bira predsjednicu ili predsjednika. Izborni inženjering u režiji duboke države ovih dana kao da zatvara krug. Sugerira nam se da bivši premijer Zoran Milanović nezaustavljivo juriša prema Pantovčaku. No nije to ništa novo. Već prije godinu dana bilo je očito da je Milanović glavni kandidat one sveprisutne „mreže“ koja upravlja državom i ne voli da joj se gleda u prošlost, u jugoslavensko-komunističke korijene.

Vidjelo se to već kada su mediji naizgled niotkud, izvukli Milanovića kao kandidata za predsjednika i u sljedećih pola godine gradili mu predsjedničku kampanju na nagađanjima hoće li se ili se neće kandidirati. On je samo trebao reći – da. Istodobno je, najprije kroz vladin HTV kao ideja predsjednika, kroz show programe uvođen kandidat Miroslav Škoro. A aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, pod pritiskom afera odricala se svojih dotad ključnih savjetnika, zamjenjivala ih lošijima ili barem nekompetentnijima i svoju političku sudbinu odlučila predati u ruke Andreja Plenkovića.

Prvi izborni krug završio je po mjeri „inženjera“ duboke države: Milanović za nijansu prvi, Kolinda druga, ali duboko uzdrmana, ne toliko Milanovićevom prednošću, koliko izvrsnim Škorinim rezultatom. Nastavak je očekivan. U posljednjim prizorima, tjedan dana prije izbora, uvjeravaju nas da je samo jedan rezultat moguć - Milanović kao predsjednik. No je li uistinu Milanović izabran već tjedan dana prije izbora? To ipak ponešto ovisi o i duljini odnosno kratkoći pamćenja u hrvatskih birača. Što pamte Kolindi, a što pamte Zoranu?

Kad je o Kolindi riječ, kratko pamćenje hrvatskih birača joj nikako ne ide u prilog. U posljednjih godinu-dvije ona je uistinu samu sebe učinila najvećim sadržajnim donatorom Milanovićeve predsjedničke kampanje: banalizacijom predsjedničke funkcije, banalizacijom države, banalizacijom domoljubnih emocija, banalizacijom ili odustajanjem od svega onog što je u prve dvije-tri godine mandata najavila ili čak učinila…

Ali ako je pamćenje nešto duže, Kolinda Grabar-Kitarović je bila najbolja promotorica i prezenterica Hrvatske u svijetu, od svih dosadašnjih predsjednika. Bila je nakon Tuđmana (koji je općenito nemjerljiv s nasljednicima), prva predsjednica države koja je bila izrazito prozapadno orijentirana, koja je NATO doživljavala kao zapadni obrambeno-politički savez, za razliku od prethodnika Mesića i Josipovića koji su ga doživljavali kao - strani, gotovo neprijateljski pakt.

Ona je bila prva predsjednica poslije Tuđmana koja je budućnost Hrvatske vidjela u razvoju strateškog partnerstva sa SAD-om i Izraelom. Prigrlila je geostratešku inicijativu Jadran-Baltik, kasnije proširenu u inicijativu Triju mora, koja povezuje Hrvatsku sa središnjom Europom, kao svoju inicijativu. Otvorila je put prema suradnji s Trumpovom administracijom, obećavši LNG terminal na Krku, koji je za Hrvatsku mogao učiniti značajnim energetskim čvorištem. Ali ostala je na najavi.…

Suočena s preprekama koje u Plenkovićevoj Vladi nisu bile ništa manje nego Milanovićevoj, odustala je od političke ozbiljnosti, prepustila se političkoj estradi i otvorila Milanoviću put prema Pantovčaku.

Kada je o Zoranu riječ, njemu je hrvatsko kratko pamćenje ključni oslonac u kampanji. Samo kratko pamćenje može navesti hrvatske birače da povjeruju u njegove današnje priče o pomirbi i normalnosti i dovedu ga na Pantovčak. Slična su bila i njegova obećanja kada je kao lider lijeve Kukuriku koalicije 2011., uz svesrdnu pomoć DORH-a osvajao svoj premijerski mandat. I što je učinio kao prvi čovjek izvršne vlasti u sljedeće dvije godine?

Predao je vanjske poslove Vesni Pusić, civilno društvo Vesni Teršelić, ukinuo je sve institucionalne pokušaje suočavanja s nasljeđem komunizma, novu zakonsku regulaciju prava branitelja povjerio stručnjakinji iz Pupovčeve kvote, otvorio je pitanje granica s BiH oživjevši već davno odbačene bošnjačke manipulacije kartama, a protivno hrvatskim interesima, zaratio je s EK riskirajući suspenziju tek stečenog članstva zbog pokušaja zaštite od izručenja dvojice šefova Udbe (čuveni Lex Perković).

U svoje četiri godine Zoran Milanović se pokazao kao dosad najizrazitiji antizapadni i antiamerički hrvatski premijer. Ako ne računamo Jožu Manolića. Kao šef oporbe odbio je doći na povijesni govor američkog predsjednika Georgea Busha na Markovu trgu, kao predsjednik vlade odbio je doći na predavanje pape Benedikta XVI. u HNK.

Na kraju četverogodišnjeg mandata, koji nije izgledao kao rezultat nezgodnog karaktera već kao sustavna priprema povratka Hrvatske postjugoslavenskom regionu, ostavio je Hrvatsku ograđenu žicom na svim granicama prema Europskoj uniji, otvorenu za migrante, s nanovo potaknutim sporovima na svim istočnim granicama i čuvenim- „ Ili oni ili mi“. I na tome je izgubio izbore.

Zato mislim da je duljina hrvatskog kolektivnog pamćenja ipak važna. Iako vještine „inženjera“ ne podcjenjujem. 

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Share
0