Kada je u prostranoj noći prosinca 2011. godine Kukuriku koalicija na čelu sa Zoranom Milanovićem preuzela kormilo Hrvatske, građanima je ponuđena priča o političkom prosvjetljenju. Nakon niza korupcijskih skandala koji su potresali prethodnu vlast, novi je premijer u medijski prostor usadio termin koji će ga pratiti do kraja mandata: visoko podignuta letvica moralne i političke odgovornosti.

Međutim, retrospektiva četverogodišnjeg mandata Vlade Zorana Milanovića (2011. – 2015.) pokazuje dramatičan pad – put od proklamirane nulte tolerancije prema korupciji do selektivnog pravosuđa, relativiziranja kriminala i teških optužbi za unutarstranačke obračune putem represivnog aparata.

1: Rano razdoblje i iluzija "čistih ruku"

U osvit ulaska Hrvatske u Europsku uniju, premijer Milanović je u intervjuima stranim medijima samouvjereno tvrdio da njegova administracija iz korijena "mijenja igru" i čisti zemlju od naslijeđene korupcijske hobotnice. No, prva testiranja te visoko postavljene letvice pokazala su poroznost sustava.

Kada su se u javnosti pojavile sumnje u sukob interesa pojedinih ministara, poput Tihomira Jakovine, politički se diskurs premijera brzo prilagodio. Potencijalni sukobi interesa odjednom su postali puki "propusti", a ministri su iz Banskih dvora dobili oštru, ali očinsku opomenu – da se ubuduće ne dopuste uhvatiti na "sitnicama".

2: Dva lica pravde u vlastitom dvorištu (Sabo i Lovrić Merzel)

Prava kušnja za SDP-ov narativ o poštenju nastupila je s izbijanjem afera na lokalnim razinama. Reakcija vrha stranke i samog premijera otkrila je zabrinjavajući uzorak: ignoriranje, ignoriranje i čekanje.

  • -Slučaj Željka Sabe: Kada je u javnost isplivala tajna snimka na kojoj vukovarski gradonačelnik Željko Sabo nudi mito HDZ-ovoj vijećnici, premijer Milanović je tjednima izbjegavao osuditi taj čin. Politički skandal sveo je na bezazlenu "činjeničnu okolnost da su dvije osobe razgovarale", čvrsto odbijajući izbaciti Sabu iz stranke sve dok proces nije postao pretežak teret.
  • -Slučaj Marina Lovrić Merzel: Kada je hrabra zviždačica Jasmina Jovev javno razotkrila sustavno izvlačenje novca i lažiranje računa u Sisačko-moslavačkoj županiji, reakcija premijera bila je usmjerena na diskreditaciju prijave – ističući da je Jovev radila u HDZ-ovoj kampanji. Čak i nakon uhićenja moćne županice, Milanović je prao ruke tvrdnjom da on "nije procjenitelj štete". Tek pod teretom usvojenih optužnica izgovorio je rečenicu koja je trebala spasiti obraz stranke: "Ako je i malo od toga istina, bit će im žao što su ikada ušli u SDP."

3: Rat u Ministarstvu financija i privatizacija institucija

Ruptura koja je trajno narušila percepciju Milanovićeve Vlade dogodila se 2014. godine kroz aferu "Šegon" i kasniji pad ministra financija Slavka Linića.

Nakon što je pomoćnik ministra Branko Šegon dobio izdašan kredit od državnog HBOR-a, Milanović je situaciju prvo opisivao kao "sivu zonu", da bi potom pred televizijskim kamerama praktički presudio Šegonu za "trgovanje političkim kapitalom". Sukob je eskalirao Linićevom smjenom pod izlikom slučaja "Spačva", na što je bivši ministar odgovorio teškom artiljerijom, a prema insajderskim informacijama prethodio je i fizički obračun.

Linić je u svom iskazu USKOK-u izravno optužio Milanovića za zloporabu vlasti: ustvrdio je da je premijer osobno dojavljivao šefici Porezne uprave Nadi Čavlović Smiljanec detalje o tajnim istraga koje se vode protiv nje (slučaj OLT Osijek) te da je preko ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića opstruirao kazneni progon. U javnosti i političkom analitičkom krugu tada se učvrstio dojam da Vlada koristi represivni aparat – policiju, PNUSKOK i Poreznu upravu – kao oružje za unutarstranačke obračune i zaštitu povlaštenih pojedinaca.

4: Obiteljske veze i "prijateljsko gnjavarenje"

U završnoj fazi mandata, opravdanja za postupke bliskih suradnika prešla su u sferu političke fantastike:

  • -Ministarski izgovori: Kada je ministrica kulture Andrea Zlatar Violić podizala gotovinu s službenog računa za nepostojeća putovanja, Milanović je smjenu ublažavao tezom da "greška i propust nisu isto što i kriminal". Kada je procurila snimka ministra pravosuđa Orsata Miljenića o zapošljavanju "preko veze", premijer ga je opravdao tvrdnjom da se samo "pokušavao na pristojan način otarasiti gnjavatora".
  • -Poslovi premijerova brata: Posebno poglavlje činile su medijske objave o poslovnim poduhvatima Krešimira Milanovića (pokojnog). Od sumnjivih i privilegiranih kredita (Nova ljubljanska banka, HBOR) do lobiranja za tvrtku "Pismohrana servis" koja je dobivala unosne ugovore s državnim tijelima, posjeti premijerova brata čelnicima Porezne uprave ostali su bez adekvatnog premijerova objašnjenja. Strategija je bila jednostavna: nemiješanje i ignoriranje.

Paradoks zviždača: Zid šutnje za one koji prijavljuju

Možda i najporazniji segment borbe protiv korupcije u eri Milanovićeve Vlade bio je odnos prema građanima koji su skupili hrabrosti prijaviti nepravilnosti.

Dok je Europska komisija u svojim izvješćima sustavno upozoravala da Hrvatska nema adekvatan zakonodavni okvir za zaštitu zviždača, Milanovićeva je administracija službeno odbijala prijedloge takvih zakona. Ministar Arsen Bauk to je sažeo u birokratsku procjenu da takav zakon "nije svrhovit". Rezultat na terenu bio je poguban – osobe poput Jasmine Jovev ili komunalnih redara u Makarskoj koji su razotkrivali lokalne SDP-ove moćnike ekspresno su dobivali otkaze i prolazili kroz institucionalni kalvarijski put.

Zaključak: Bilanca promašenih obećanja

Kada se podvuče crta pod mandat Vlade Zorana Milanovića od 2011. do 2015. godine, razlika između proklamiranog i ostvarenog je bezdan.

Vlada koja je na vlast došla na valu moralne superiornosti i obećanja o beskompromisnom poštenju, mandat je završila opterećena optužnicama protiv vlastitih visokih dužnosnika, opomenama Povjerenstva za sukob interesa i poraznim ocjenama civilnog društva poput Transparency Internationala.

Milanovićeva "visoko podignuta letvica" s vremenom se spuštala sve niže, dok se konačno nije pretvorila u prepreku preko koje se spotaknula sama Vlada. Borba protiv korupcije u tom je razdoblju ostala zapamćena ne kao sustavna reforma, već kao selektivan, politički obojen proces u kojem su pravila vrijedila za sve – osim za odabrane.

 

Piše: Istraživački tim

Share
0