Sveučilišni profesor Ugo Vlaisavljević analizirao je titoistički antifašizma, povlačeći izravnu paralelu između masovnih zločina nakon Drugog svjetskog rata i genocida u Srebrenici.

U svojoj analizi političke i vojne ostavštine bivše države ističe kako je Jugoslavenska armija u ožujku 1945. godine iz ratne preoblikovana u mirnodopsku vojna instituciju koja je, uz Komunističku partiju, postala glavni stup novog poretka. Pozivajući se na tezu Hannah Arendt o režimu Josipa Broza Tita kao obliku vojne diktature, Vlaisavljević naglašava kako u takvom sustavu nije mogla postojati vladavina prava jer je riječ 'glavnokomandujućeg' bila iznad zakona.

Međutim, Vlaisavljević upozorava na ključni nedostatak dosadašnjih kritika titoizma - činjenicu da se rijetko tko usudio kritizirati sam titoistički antifašizam.

"Čini se da je titoizam preživio i da se vraća u daleko snažnijem obliku od nostalgije zbog nedostatka kritičke svijesti o glavnom uzroku njegove trajnosti i vitalnosti. Suvremena, post-titoistička žilavost titoizma je ustvari žilavost njegovog antifašizma", navodi sveučilišni profesor.

Objašnjava kako taj oblik antifašizma zapravo predstavlja borbeni stav u kojem je neprijatelj netko koga treba potpuno likvidirati. Dok je ratna parola glasila "smrt fašizmu", u mirnodopskim uvjetima ona se, prema autoru, pretvorila u dosljedno pravilo: "smrt političkom neprijatelju!" Politika je time zadržala ratni karakter, a svaki politički oponent unaprijed je otpisan kao netko s kim nema razgovora ni milosti.

Uspoređujući događaje na marševima smrti nakon Bleiburga i genocid u Srebrenici pola stoljeća kasnije, Vlaisavljević uočava identičan obrazac postupanja te tvrdi da iza oba zločina stoji isti mračni um.

"Ista shema zločinačkog postupanja ili mračni um stoje iza masovnih likvidacija u oba slučaja: razoružani i zarobljeni vojnici i u obruč satjerani civili; u doba mira ili primirja; veoma disciplinirana vojska koja bespogovorno i učinkovito izvršava naredbe pogubljenja; zavidno organizirana logistika masakra", ističe autor.

Vlaisavljević dodaje kako su organizatori genocida u Srebrenici na umu imali upravo Titov "savršeni zločin" – obrazac u kojem su deseci tisuća žrtava desetljećima ostali skriveni u primarnim, sekundarnim i tercijarnim grobnicama. Govoreći o zapovjedniku vojske Vojske Republike Srpske, Ratku Mladiću, autor navodi da je on zapravo bio "antifašist u titoističkom smislu", proizašao iz škole JNA, koji je vjerovao da treba eliminirati sve one koje je ideologija označila kao fašiste i neprijatelje.

Zaključujući svoju analizu, Vlaisavljević naglašava da Bleiburg predstavlja prvu zadaću mirnodopske Jugoslavenske armije na početku njezina puta, dok Srebrenica označava njezin završni čin i posljednju veliku misiju. Upozorava da podjela društva na "samoproglašene antifašiste" i "denuncirane fašiste" u suvremenom diskursu zapravo nosi opasnu prijetnju. 

"Osim ova dva tabora opredijeljenosti za masovne likvidacije (fašista i antifašista), kojima mir nikako ne odgovara, postoji i mora postojati treća strana, ona koja jedina može donijeti 'slobodu narodu' bez smrti političkih protivnika, slobodu poput života u dobro uređenoj ustavnoj demokraciji", zaključuje u svojoj analizi za Hrvatski Medijski Servis (HMS). 

 

M.M.

Share
0