Kad je u pitanju raspad SFRJ i uzroci posljednjih ratova (90-ih godina XX stoljeća), prilike su prikazane ovako:

„Već je deci u IV razredu osnovne škole objašnjeno da su Srbi izbačeni iz hrvatskog ustava, da su proglašeni nacionalnom manjinom i da su time obespravljeni. Zbog toga se 'srpski narod naoružao',108  a JNA, tada vojska zajedničke države, pokušala je da ga zaštiti. 'Pošto su napadnuti i ugroženi, Srbi su morali da se zaštite od novih stradanja i uništenja. Prihvatanje nametnute borbe stvorilo je kod Srba uverenje da kao i drugi imaju pravo da se osamostale i da odluče o svojoj sudbini.'109  Tada izbija rat koji se kategoriše kao nacionalno-verski. Uključuju se i spoljni neprijatelji. 'Svoje dobre usluge pokušala je u jugoslovenskom sporu da pruži Evropska ekonomska zajednica. Zbog pristrasnosti EZ, pre svega Nemačke, kao najuticajnijeg i najagresivnijeg njenog člana, borbe nisu prestajale.'110  Tako su 'i po treći put u XX veku, 1991. godine Nemačka i Austrija ponovile svoj ‘Drang nach Osten’, ovog puta politički i ekonomski, pružajući podsticaj i podršku secesionističkim snagama u jugoslovenskim republikama i doprinoseći tako razbijanju SFR Jugoslavije.' 111

Uloga Vatikana je takođe naznačena: 'Udeo politike Vatikana u jugoslovenskom sindromu je takođe značajan. Preko katoličke crkve i njenih fanatizovanih vernika vodi se borba protiv pravoslavlja i Srba“.112  Ukratko: 'Držanje Srbije i Crne Gore koje nisu pristale da se Jugoslavija razbije, izazvalo je gnev i osvetu inicijatora i inspiratora Novog svetskog poretka koji su rešili da kazne neposlušne'.113

... Ovi brojni citati govore sami za sebe. Već sam jezik kojim su lekcije pisane pokazuje beskrupuloznu politizaciju nastave. Ostrašćene novinarske floskule ne čine jezik na koji bi učenici trebalo da se ugledaju, dok, što se tiče suštine, taj jezik može samo unedogled da oživljava ratnu atmosferu, udaljavajući đake od svakog racionalnog sagledavanja situacije. Nabijeni ksenofobijom, prezirom i mržnjom prema susednim narodima, Evropskoj i svetskoj zajednici, takvi tekstovi se uklapaju u propagandni sistem koji je rat učinio psihološki mogućim. Vređanje međunarodne sredine u kojoj još uvek živimo, pa čak i verskih osećanja pojedinih naroda (npr.'fanatizovanih vernika'  katoličke crkve), što je izvanredan primer propagande verske netolerancije, može biti izraz samo bahatog, primitivnog shvatanja sveta, kojim se svojevoljno isključujemo iz njega. Udžbenici nisu mesto za nastavljanje rata, a još manje za pohvale srpskom rukovodstvu. Izričitim nametanjem političkog zaključivanja udžbenici gube svoju obrazovnu svrhu. Oni se pretvaraju u vanistorijsku interpretaciju svega što se prethodno moglo naučiti o prošlosti, čime podsvesne sugestije, prikazane u prethodnom poglavlju, postaju politički upotrebljive. Bez ovakvog finala one ne bi bile toliko zlehude.

(...) Ovakva nastava istorije fiksira sadašnjost kao prošlost, čime se određuje i budući odnos prema današnjim događajima.“ (dr Dubravka Stojanović, Ulje na vodi, Beograd 2010; str.122-124.; iataknuo: Z.P.; stranica posjećena 11.10.2017.; dostupno u pdf formatu na: https://pescanik.net/wp-content/PDF/dubravka_stojanovic-ulje_na_vodi.pdf)

Zar nakon što pročitamo ove citate iz srpskih udžbenika anegdota o slanju hrvatskih školskih knjiga u Beograd na „reviziju“ četničkom vojvodi Tomi Grobaru ne zvuči kao prvorazredni cinizam i teška poruga?

Je li to što nam se događa normalno?

Odgoj i obrazovanje mladih imaju vrlo važnu funkciju u svakom društvu i to je ono o čemu ne može biti spora, jer te djelatnosti u krajnjoj instanci odlučujuće utječu na formiranje osobnosti svakog pojedinca, pa i na njegova shvaćanja i stavove, s neminovnim povratnim djelovanjem na društvene i političke prilike, pa i ukupno stanje duha nacije i društva u cjelini.

Ako je tomu tako, a jeste, onda je perverzna potreba srpskih intelektualaca za izokretanjem istine i opsesija ustrajavanja na starim zasadama velikosrpske ideologije koja na prostorima jugoistočne Europe remeti odnose među narodima već više od jednoga stoljeća, pojava koju se u svakom slučaju mora shvatiti ozbiljno.

I ne zaboravimo, iz ovih udžbenika uči i većina hrvatske djece u Vojvodini i Srbiji, jer tamo država još uvijek nije ispunila svoju obvezu tiskanja hrvatskih udžbenika za Hrvate u sredinama u  kojima imaju pravo školovati se po posebnom programu. Od 10.000 hrvatskih učenika koliko ih tamo pohađa školu, samo njih 500 (5%) upisuje nastavu na hrvatskom jeziku i pismu.

Novija hrvatska povijest u udžbenicima iz kojih uči tih 5% hrvatske djece koja pohađaju školu na materinjem jeziku čini samo 3 stranice u udžbeniku Istorije za VIII razred osnovne škole.

Na te tri stranice među ostalim se kaže kako je Domovinski rat bio građanski, da su ga izazvale Slovenija i Hrvatska svojom secesijom, naglašava se kako su Srbi u Hrvatskoj bili „ugroženi“ te da su stoga morali stvoriti „RSK“ koja je „pala u hrvatske ruke“ poslije operacije „Oluja“ zbog koje je otuda izbjeglo više od 200.000 srpskih građana, dok je potpuno izostavljeno sve što se odnosi na ratna razaranja i srpsku okupaciju pa nema ni spomena Vukovara, Dubrovnika, Škabrnje, Ovčare, uloge Srbije i „JNA“ u agresiji itd., itd. (Opširnije: (https://www.vecernji.hr/vijesti/o-domovinskom-ratu-uce-da-je-gradanski-zapocet-u-hrvatskoj-1135768; istaknuo: Z.P., stranica posjećena 11.10.2107.)

Citati koje sam naveo u ovom tekstu zasigurno ne mogu dati cjelovitu sliku niti naznačiti sve dimenzije pojave o kojoj je riječ, ali zorno pokazuju svu morbidnost i izopačenost onih koji truju mladež i od malih nogu im u svijest usađuju bolesni velikosrpski pogled na svijet.

Ovo nije ništa drugo nego SIJANJE MRŽNJE I PRIPREMA MLADIH NARAŠTAJA ZA NOVE RATOVE (kako kaže i sama dr Stojanović) kroz sustav odgoja i obrazovanja, jer, kako je vidljivo, sadržaji školskih udžbenika pomno su usklađeni sa svim temeljnim idejama vodiljama srpskog naci-fašizma.

Mi možemo to benevolentno promatrati i do mile volje odbijati suočiti se s istinom, ali time se neće promijeniti stanje stvari.

Hoće li se naša djeca i unuci za 20, 30 ili 50 godina ponovno pitati „ŠTO NAM SE TO DOGAĐA“, ako kojim slučajem (ne daj Bože) s istoka opet krenu barbari uvjereni da im samo i jedino uništenje „vekovnih neprijatelja“ (Hrvata) osigurava opstojnost?

Pouke iz prošlosti

  Ovaj problem (odgoja i obrazovanja utemeljenog na velikosrpskoj ideološkoj matrici – što je u krajnjoj konzekvenci u prošlosti zasigurno bitno doprinijelo ozbiljnim nesporazumima između Srba i naroda u okruženju) su nakon propasti Kraljevine Jugoslavije i iskustva dva svjetska rata, uočili čak i pojedini srpski nacionalisti (poput Slobodana Jovanovića, možda najvećeg i najznačajnijeg srpskog intelektualca XX stoljeća), shvaćajući njegovu važnost u ukupnoj konstelaciji južnoslavenskih odnosa, i nalazeći u tomu bitne uzroke neuspjeha prve južnoslavenske države.

Knjiga u svjetskim razmjerima poznatog stručnjaka za povijest Srednje i Istočne Europe i dugogodišnjeg profesora Indiana University, dr Charlesa Jelavicha, Južnoslavenski nacionalizmi: jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije 1914. (nakl. Globus, 1992. godine), djelo je vrijedno pažnje, jer govori upravo o toj temi, i jedan je od rijetkih analitičkih radova koji nastoje odgovoriti na neka od važnih pitanja vezano za odnose u Prvoj Jugoslaviji, i razloge njezina neuspjeha.

Na samome početku, u prvoj rečenici Predgovora (str. 11), autor kaže: „Slobodan Jovanović, najistaknutiji srpski povjesničar osvrnuo se 1948. na nemirne međuratne godine što ih je proživjela jugoslavenska država i na oštar građanski rat što je uslijedio poslije 1941., te je  zaključio kako Srbija nije Prusija, da bi mogla drugim Južnim Slavenima nametnuti svoju volju, kao što je ova posljednja uspjela nametnuti svoju svim njemačkim zemljama ujedinjenjem 1871. Za život sposobna, jedinstvena jugoslavenska država mogla bi se ostvariti samo onda ako bi jugoslavenske nacije stotinu godina živjele u miru i ako bi se u to vrijeme najveću pažnju pridalo odgoju, uzajamnom razumijevanju i poštivanju. Tako – dodao je on – da bi se razumjelo zašto je međuratna Kraljevina Jugoslavija bila neuspešna, moralo bi se ispitati čemu je obrazovana mladež, koja je u međuratnom razdoblju bila preuzela vodeće položaje, a bila podučavana prije 1914.“ (istaknuo: Z.P.).

Eto, tako je razmišljao, pisao i govorio prije gotovo 70 godina (1948.) bivši (predratni) predsjednik nacionalističkog Srpskog kulturnog kluba, predsjednik Kraljevske akademije nauka, sveučilišni profesor, dužnosnik pučističke Simovićeve vlade i predsjednik izbjegličke kraljevske vlade u Londonu, Slobodan Jovanović, koji je očito neke istine na kraju shvatio i prihvatio – za razliku od Vučića, Dačića, Vulina i ostale srbijanske svite. Oni u mentalnom smislu još uvijek nisu na toj razini.

Jelavich nije bez razloga naveo upravo ovaj citat na samome početku svoje knjige, iako je njegovo istraživanje bilo vezano za mnogo širi prostor (Kraljevinu Srbiju, bansku Hrvatsku i Sloveniju), dakle, za ono što se na planu odgoja i obrazovanja događalo kod sva tri konstitutivna naroda buduće Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije.

S pravom smatrajući da je jako važno koji su udžbenici (vezano prije svega za maternji jezik, povijest i zemljopis) korišteni u osnovnim i srednjim školama prije 1914. godine za odgoj i obrazovanje budućih elita koje su u razdoblju nakon ujedinjenja u južnoslavensku državu i u vremenu između dva svjetska rata zauzimale ključne pozicije u državnom aparatu i društvu (ministri, svećenici, učitelji, pokrajinski upravljači, državni službenici, oficiri, policajci i drugi), on je svojom analizom obuhvatio oko 150 udžbenika, 25 crkvenih kalendara, brojne izvještaje i izvješća školskih ustanova i institucija, novinska izvješća i članke i druge izvore vezano za ovu materiju, te na kraju donio i stanovite zaključke.

Njegov opći zaključak jeste da su odgoj i obrazovanje u ovom razdoblju imali vrlo važan utjecaj na kreiranje stavova prema zajedničkoj državi i ujedinjenju uopće, pa i na razvoj nacionalizama među južnoslavenskim narodima, što je bila jedna od najvećih zaprjeka skladnim međunacionalnim odnosima, i u krajnjoj instanci bitno utjecalo na nemogućnost opstojnosti ove zajednice.

Raščlamba dr Charlesa Jelavich-a pokazala je da su ove tendencije bile najizraženije i najuočljivije u Kraljevini Srbiji, a na što nepogrešivo upućuju i sadržaji promatranog gradiva. Srbi su oduvijek bili čvrsto vezani za svoje mitove i ideju stvaranja svesrpske države i to je bio cilj kojemu su bezuvjetno težili, žrtvujući za tu ideju odnose s drugim narodima (s kojima su se spletom okolnosti našli u zajedničkim granicama), ali i svoju vlastitu budućnost i razvoj.

Što se sve događalo tijekom postojanja dvije jugoslavenske države, zašto i na koji način su se raspale dobro je poznato, kao i uloga koju je u tim procesima imao velikosrpski nacionalizam.

Ako se danas već postavlja pitanje sadržine hrvatskih udžbenika povijesti i to od strane onih koji su aktivno sudjelovali u agresiji na Republiku Hrvatsku, ne zaslužuje li to primjeren odgovor? Kako je vidljivo iz analize dr Dubravke Stojanović, argumenata u prilog tvrdnji da se u Srbiji provodi sustavna revizija povijesti (pri čemu su sadržaji školskih udžbenika u cijelosti usklađeni s temeljnim odrednicama velikosrpske ideologije, iz čega u budućnosti mogu niknuti jedino nesporazumi, mržnja i novi ratovi) itekako ima.

Naša ministrica znanosti i obrazovanja, mogla bi, primjerice (za početak) odgovoriti na jedno sasvim jednostavno pitanje:

Iz kojih udžbenika danas u Republici Hrvatskoj uče djeca koja pohađaju nastavu po školskim programima prilagođenim za srpsku nacionalnu manjinu?Jesu li to isti udžbenici „Istorije“, „Poznavanja prirode i društva“ i „Geografije“, o kojima govori i koje citira dr Dubravka Stojanović?

Služi li obrazovanje i odgajanje mladih naraštaja u svrhu edukacije za životni poziv i rad u miru i demokraciji ili ima za cilj pripremanje novih ratova?

Smije li se o ovakvim pojavama šutjeti, dok se iz beogradskog pašaluka akteri agresije nemilice nabacuju blatom na nas, kad god im se prohtije?

Bilješke:

108 Poznavanje prirode..., str. 15.

109 Isto.

110 Isto.

111 Geografija za 8. razred, str. 7.

112 Istorija za 8. razred, str. 157.

113 Isto, str. 158.

 

Zlatko Pinter

 

Vezani članci: 

-