Pokolj u Grabovici jedan je od najtežih ratnih zločina počinjenih nad hrvatskim civilnim stanovništvom tijekom hrvatsko-bošnjačkog sukoba u Bosni i Hercegovini. Zločin se dogodio u selu Grabovica, između Jablanice i Mostara, u noći 8. na 9. rujna 1993. godine, u vrijeme velikih vojnih operacija Armije RBiH uperenih protiv postrojbi HVO-a na tzv. Neretvanskom operativnom pravcu.

Prema podacima Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), dokazano je da su pripadnici 9. motorizovane brigade ARBiH i drugi, tada neidentificirani pripadnici ARBiH, ubili civile u Grabovici. U domaćim izvorima i javnom sjećanju najčešće se navodi broj od 33 ubijena hrvatska civila, dok je MKSJ u predmetu Sefera Halilovića izvan razumne sumnje utvrdio odgovornost za ubojstvo 13 konkretno navedenih civila u relevantnom periodu.

Među civilima za čije je ubojstvo MKSJ utvrdio da je dokazano bili su Pero Marić, Dragica Marić, Ivan Zadro, Matija Zadro, Mladen Zadro, Ljubica Zadro, Mladenka Zadro, Josip Brekalo, Martin Marić, Živko Drežnjak, Ljuba Drežnjak, Ivan Mandić i Ilka Miletić. Posebno potresan slučaj bila je obitelj Zadro. Mladenka Zadro imala je samo četiri godine. Sudski postupak je utvrdio da žrtve nisu sudjelovale u neprijateljstvima i da su ubijene kao civine osobe.

Operacija „Neretva ’93“

Pokolj u Grabovici dogodio se u okviru širih vojnih događaja u Hercegovini u rujnu 1993. godine, koji su u optužnici MKSJ-a označeni kao napadna operacija „Neretva ’93“. Cilj operacije, prema optužnici, bio je potisnuti snage Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i zauzeti teritorije pod njihovom kontrolom na području od Bugojna prema Mostaru, čime bi se pokušala prekinuti blokada Mostara te pokušati izbiti prema Stocu, Čapljini i Neumu. U operaciji su sudjelovale postrojbe iz čak četiri korpusa ARBiH.

Jedan od glavnih pravaca operacije polazio je s područja Grabovice i Drežnice prema Vrdima. Prema dokumentima MKSJ-a, tim pravcem zapovjedao je Zulfikar Ališpago-Zuka, a u njemu su sudjelovale 9. motorizovana brigada, 10. brdska brigada i 2. samostalni bataljon iz sastava I. korpusa ABiH. Drugi pravac napada vodio je od Dobrog Polja prema Prozoru, a njime je zapovjedao Enver Buza, komandant Samostalnog prozorskog bataljona. Uzdol se nalazio na tom drugom pravcu i u napadu na Uzdol 14. rujna 1993. godine ubijeno je 29 hrvatskih civila i jedan zarobljeni pripadnik HVO-a.

Počinitelji i odgovorne osobe

Za zločin u Grabovici pred domaćim sudovima pravosnažno su osuđeni pripadnici ARBiH Nihad Vlahovljak, Haris Rajkić i Sead Karagić, svaki na po 13 godina zatvora. Prema utvrđenim činjenicama, Vlahovljak je naredio ubojstva, dok su Rajkić i Karagić sudjelovali u njihovom izvršenju. Za zločine u Grabovici osuđeni su i Enes Šakrak, na deset godina, te Mustafa Hota, na devet godina zatvora.

Kada se govori o zapovjednoj odgovornosti, posebno mjesto zauzima Sefer Halilović. On je u to vrijeme bio jedan od najviše rangiranih oficira ARBiH i koordinator akcije “Neretva 93” i Tužiteljstvo MKSJ-a ga je optužilo na osnovu zapovjedne odgovornosti. Tužiteljstvo je, naime, tvrdilo da je bio zapovjednik operacije „Neretva ’93“ i da nije poduzeo odgovarajuće mjere na spriječavanju ubojstava i kažnjavanju počinitelja. Međutim, Pretresno vijeće MKSJ-a 2005. godine zaključilo je da tužiteljstvo nije dokazalo izvan razumne sumnje da je Halilović imao efektivnu kontrolu nad jedinicama koje su počinile zločine u Grabovici. Zbog toga je oslobođen optužbi.

Važno je spomenuti i Zulfikara Ališpagu, koji je prema nalazima MKSJ-a bio komandant pravca operacije na području Grabovice, Drežnice i Vrda a 9. brigada bila pod njegovim izravnim zapovjedanjem u vrijeme zločina.

Zločin i njegove posljedice

Grabovica je nakon dolaska postrojbi ARBiH iz opkoljenog Sarajeva postala mjesto stradanja civila hrvatske nacionalnosti koji nisu predstavljali vojnu prijetnju. Svjedočenja i sudski dokazi opisuju ubojstva stanovnika sela, uključujući žene, starije osobe i djecu. MKSJ je utvrdio da su najmanje 13 konkretnih ubojstava civila izvršili pripadnici 9. brigade i drugi pripadnici ARBiH, dok za dio drugih osoba navedenih u optužnici nije dokazano da su ubijene u Grabovici u relevantnom periodu i na način koji je tužiteljstvo tvrdilo.

Zločin u Grabovici treba posmatrati u kontekstu s događajima u Uzdolu, gdje su 14. rujna 1993. pripadnici postrojbi ARBiH ubili civile hrvatske nacionalnosti i jednog zarobljenog pripadnika HVO-a. U sudskom postupku utvrđeno je da je u Uzdolu ubijeno 25 konkretno identificiranih civila koji nisu sudjelovali u borbama. Isto tako, u istom kontekstu treba promatrati i događaje s kraja srpnja 1993. godine koji su se dogodili u Bugojnu i Doljanima, odnosno Stipića livadi. Sve se to događalo u sklopu strateškog plana Armije BiH čiji je cilj bio ovladavanje prostorom od Bugojna do Mostara, te pokušaj prodora prema Stocu, Čapljini i Neumu.

Ovi događaji pokazuju koliko su tijekom manevarskih djelovanja Armije BiH civili hrvatske nacionalnosti bili izloženi nasilju, ali i koliko su ratne operacije često imale katastrofalne posljedice za lokalno stanovništvo.

Zaključak

Pokolj u Grabovici predstavlja težak ratni zločin nad hrvatskim civilnim stanovništvom i jedan od bolnih primjera stradanja civila u ratu u Bosni i Hercegovini. Njegovo proučavanje zahtijeva razlikovanje činjenica koje su utvrđene pravosnažnim presudama od navoda iz optužnica i različitih historiografskih tumačenja.

Posebno je važno zapamtiti imena pravosnažno osuđenih počinitelja — Nihada Vlahovljaka, Harisa Rajkića, Seada Karagića, Enesa Šakraka i Mustafe Hote. Jednako tako, zbog zločina u Uzdolu treba zapamtiti i ime Envera Buze, odgovornog i presuđenog za zločin protiv hrvatskih civila, te napose Zulfikara Ališpagu-Zuku, zapovjednika pravca operacije na području Grabovice i Vrda.

Nadati se kako će i zločini u Bugojnu i Doljanima, počinjeni od strane pripadnika Armije BiH nad civilima hrvatske nacionalnosti i zarobljenim pripadnicima HVO-a, unatoč ogromnim opstrukcijama, kad tad dobiti pravosnažan sudski epilog.

Stoga, sjećanje na Grabovicu, Uzdol, Bugojno i Doljane treba služiti očuvanju istine o žrtvama, jer se ubojstva ratnih zarobljenika i civilnih osoba ne može opravdati ratnim ciljevima. Proučavanje Grabovice, Uzdola, Doljana, Bugojna i drugih mjesta stradanja potrebno je upravo zato da bi se razumjele posljedice rata i da bi se buduće generacije učile da nijedan politički ili vojni cilj ne može opravdati ubijanje nedužnih ljudi.

V. LJ.

Share
0