Do kasno u noć pratili smo povijesni razvoj događaja u Njemačkoj. Bez sumnje, birači u njemačkoj pokrajini Saska-Anhalt dali su AfD-u najjači rezultat koji je ta stranka ikad ostvarila na pokrajinskim izborima. Preliminarni službeni rezultati govore o 43,8 posto glasova i 39 od 83 mandata. CDU, koja je pokrajinom vladala od 2002. pala je na 17,2 posto i tek 15 mandata. Izlaznost je skočila na 77,8 posto, najviše od ujedinjenja Njemačke.

Riječ je o povijesnoj pobjedi u svakom smislu, AfD je prvi put jasno prva stranka u jednoj njemačkoj pokrajini, s rezultatom koji se približio apsolutnoj većini. Za apsolutnu većinu trebala su 42 mjesta, AfD ih za sada nema. Ostale stranke u Landtagu zbrojeno imaju 44 mandata.

Od ove velike pobjede ipak za sada ne treba raditi mit

Razlika između 43,8 i 45 posto nije pedanterija, onaj autor koji možda piše u žaru izborne večeri lako zaokruži postotak, ali ozbiljne analize ne bi smijele. AfD je 2021. u istoj pokrajini osvojila 20,8 posto glasova birača. Sada je rezultat više nego udvostručen, gotovo sva izravna 'biračka mjesta' (38 od 41) otišla su AfD-u, CDU nije osvojio nijedno. SPD, Zeleni i Ljevica ušli su sa po osam mandata, Savez Sahre Wagenknecht (BSW) s pet, dok je FDP ispao.

Na saveznoj razini slika je ipak drugačija. U tjednima oko izbora AfD u nacionalnim anketama stoji oko 27–28 posto, CDU/CSU oko 20–21. AfD je u anketama prva stranka u Njemačkoj, ali isto tako i daleko od 45 posto na razini cijele zemlje. Za sada se može govoriti o rekordnoj pobjedi AfD u jednoj pokrajini, ali i jasnom signalu saveznom središtu.

Treba biti objektivan pa kazati i kako Saska-Anhalt nije 'slučajna pokrajina'. Siromašnija je od zapadnog prosjeka, industrijski ranjiva, demografski izložena. Birači su, prema izlaznim anketama, kaznili CDU kancelara Friedricha Merza između ostalog i zbog osjećaja da obećanja o gospodarstvu i migracijama nisu ispunjena, zbog čega je Merzova popularnost u pokrajini pala na jednocifreni broj, nezadovoljstvo saveznom vladom svakako je masovno.

AfD je centralnu kampanju vodila prije svega oko strože migracijske politike i 'povrata kontrole', također i prema oštrijem odnosu prema Bruxellesu. Osobno mislim da je, osim spomenutog, i posve oromašeni Brandmauer, odnosno politički vatrozid, kojim su etablirane stranke odbijale koaliciju s AfD-om, kumovao ovakvom razvoju situacije, pojednostavljeno birače se više ne može zaplašiti babarogama, na taj ih način čak i gurate prema AfD-u. Nonsens leži i u činjenici da njemačke službe AfD-a i dalje klasificiraju kao desnoekstremistički.

Ukratko, za sada CDU, SPD, Zeleni i Ljevica koaliciju s AfD-om odbijaju, dok je BSW Sahre Wagenknecht jedina stranka koja je ostavila otvorena vrata razgovorima, AfD plus BSW imali bi 44 mjesta, dakle matematičku većinu, ali Siegmund je do sada koalicije odbacivao. Što će dalje biti vidjet će se, mislim da će ipak do njihove koalicije doći.

Povijesna analogija 'prve desne vlade od 1945.' stoga ostaje uvjetna. Birališta su rekla svoje, ali institucije i stranački karteli još uvijek mogu spriječiti da se glasovi pretvore u ministarska mjesta. Što bi, procjenjujem, za njih bila katastrofalna pogreška. Naime, ako bi se krenulo u tom smjeru, ako bi ovdje došlo do stvaranja nestabilne koalicije svih protiv AfD-a, vrlo vjerojatno bi slijedeći izbori donijeli još jači AfD na saveznoj razini. To je dilema koju europski 'cordon sanitaire' poznaje iz Francuske, Nizozemske i Austrije.

A gdje je u cijeloj priči Hrvatska

U Europi se 'nešto događa'. U Hrvatskoj se ne može dogoditi ništo slično. Njemačka biračka geografija, istočnonjemačko nasljeđe, migracijski pritisak i slom povjerenja u CDU Merzova tipa, ipak to nije hrvatska priča. CDU nije HDZ, Bruxelles nije Zagrebačka vlada, a AfD nije recimo Most. U Njemačkoj postoji masovna, ideološki relativno jasna stranka desnog suverenizma, koja na istoku dobiva blizu polovice glasova, dok u Hrvatskoj desni prostor ostaje rascjepkan. Vladajući HDZ drži državni aparat i europski okvir, lijeve i zeleno-lijeve stranke zauzimaju urbani liberalni pol, a manje desne i 'antietablirane' liste često ostaju bez stabilnog svjetonazorskog jezgra. Tko u Hrvatskoj traži 'hrvatski AfD' naići će ili na neku od mnogobrojnih karikatura ili na prazninu. To nije dokaz da mi kao Hrvatska 'nemamo ozbiljan naroda', nego da nemamo ozbiljnog političara na desnici i da desnica, kao takva, ima problema s ogromnim egom vlastitih lidera i općenito velikom potkapacitiranošču aktera.

Teza da je AfD 'egzaktan odgovor na politiku CDU-a' u Saskoj-Anhaltu definitivno ima empirijsku podlogu. CDU je izgubio gotovo 20 posto glasova. Bez sumnje je to odgovor i Briselu i Londonu, ali biralište mjeri i nezadovoljstvo vladom, cijenama, sigurnošću, a u konkretnom slučaju možda i najviše osjećajem 'gubitka kontrole' nad procesima i migracijama. Istina je da se ne glasuje samo o dokumentima Brisela, UN-a i sl. tko te stvari 'sljepljuje' u jedno, pretvara izborni rezultat u proročanstvo. Ali i tko ih potpuno odvaja ne vidi zašto su birači u Magdeburgu i Halleu izašli u rekordnom broju nakon ujedinjenja. A što se tiče analogije s Amerikom i Trumpom o čemu se također piše, i tu također treba imati mjeru. Trump je osvojio izvršnu vlast, a AfD je osvojio prvo mjesto u jednoj pokrajini, za sada bez većine. Europski suverenizam 2026. jača, ali još uvijek nije pobijedio 'briselski reich', pobijedio je, zasad, u jednom Landtagu, i to nepotpuno.

Što slijedi, a što je već gotovo?

Već je gotovo to da AfD više nije stranka koju se može tretirati kao političku anomaliju od 10–15 posto. Na istoku su uzeli gotovo sve, na saveznoj razini uvjerljivo vode u anketama. Vatrozid je silno koštao etablirane stranke, donio im je manje glasova ali i manje moralnog kapitala među onima koji glasaju.

Još ništa nije gotovo to da ne znamo hoće li Siegmund sjesti u premijersku fotelju, hoće li BSW ili prebjezi slomiti matematiku, hoće li Merzova vlada preživjeti politički šok, hoće li sljedeći val na saveznim izborima 2029. pretvoriti trend u vlast.

Što bi iz cijele ove priče mogla biti pouka za Hrvatsku?

Iznjedriti vlastitu kopiju AfD biti će teško, skoro i nemoguće. Ali, kad birači izgube povjerenje u stranku koja se predstavlja kao jedini čuvar države, a oporba im nudi samo zrcalnu verziju istog europskog konsenzusa, prostor se otvara onome tko govori o suverenosti, domoljublju, granicama i dostojanstvu većine, čak i ako bi establishment tu stranku proglasio nepoželjnom. U Saskoj-Anhaltu taj prostor sada mjeri 43,8 posto, u Hrvatskoj se još mjeri prazninom između vladajućih i onih koji bi htjeli biti alternativa, a ne znaju čega ni kako. Pobjeda AfD-a stoga nije ni apokalipsa ni spasenje Europe, to je tvrda izborna činjenica u jednoj pokrajini, pritisak na njemački politički centar i ogledalo svakoj zemlji koja misli da se vatrozidom mogu zaustaviti procesi, uključujući i one koje, kao Hrvatska, još nisu ni izgradile stranku zbog koje bi vatrozid bio potreban.

Ivica Granić / Facebook

Share
0