Na sjevernom kraju plodne i vinoradne broćanske visoravni, koja se od Međugorja proteze prema brdu Trtle, smješteno je selo Čalići. Jedno sasvim obično hercegovačkih selo, koje je u prošlosti bilo puno zivlje nego danas. Uzroke za takvo što  treba traziti u nekoliko razloga. Prvi od njih svakako je vezan za događaje s kraja II. svjetskog rata i poraća kada je skoro svaka obitelj u ovom mjestu, kao i u čitavom tom kraju, izgubila nekoga od svojih najblizih, dok ostale razloge treba traziti u kasnijim odlascima na „privremeni rad“, koji su se u konačnici pretvarali u trajno iseljavanje.

Nakon pristizanja partizanskih postrojbi iz sastava 8. dalmatinskog korpusa u zonu dodira s ustaško-domobranskim postrojbama u području Ljubuškog, kao i postrojbi 29. hercegovačke divizije i postrojbi II. brigade KNOJ-a u područje Čapljine, u prvim danima veljače 1945., uslijedio je niz bitaka manjeg intenziteta.

Mostarsko partizansko groblje, kako se čini, moglo bi u skoroj budućnosti biti raskrinkano kao još jedna u nizu prijevara izvedenih u režiji KPJ i podređenih joj represivnih tijela.

Primjer Mladena Ćavara, novoizabrani doministar sigurnosti BiH, nekadašnjeg akademca JNA, koji je nakon udaljavanja s Vojne akademije JNA, u siječnju 1993., ostao živjeti i studirati u Srbiji još pet godina, najbolji je pokazatelj kakve "hrvatske kadrove" u vlast instalira Zlatko Lagumdžija.

"Tayyip Erdogan ne pripada samo Turcima, on je naš zajednički lider. Barem jedna milijarda ljudi, a među njima i dva milijuna Bošnjaka, želi brz oporavak Tayyipu Erdoganu", rekao je bošnjački član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović, novinarima tijekom posjete Turskoj, čime je doslovce šokirao najveći dio bh javnosti.

Sve se, dakako, dogodilo upravo tako na pregovorima koji su pod kraj mjeseca veljače 1994. počeli u Washingtonu.[1] Dokumenti doneseni na tim pregovorima rezultat su primjene strategije "mrkve i batine". Kresali su se glavni potporni stupovi Tuđmanove politike u BiH, a obećavalo mu se ono što je već tada bilo vidljivo da je nerealno.

Hrvatsku su poslije 15. siječnja 1992. priznale mnoge zemlje kao suverenu državu, uključujući i Europsku zajednicu. Da bi priznala suverenost BiH, međunarodna zajednica, predstavljena Badinterovom komisijom, zahtijevala je provedbu referenduma i dogovor o načelima o ustavnom uređenju BiH.[1] Referendum je bio održan koncem veljače 1992.,[2] koji su Srbi bojkotirali, a Tuđman je potaknuo Hrvate u BiH da iziđu na referendum i da ga podrže. Na referendumu je 2/3[3] onih koji su izišli na njega glasovalo za nezavisnost BiH, što znači da su Hrvati mahom glasovali za nezavisnost te da su upravo njihovi glasovi bili odlučujući.

Autor na temelju objavljenih stenograma razgovora u Tuđmanovu kabinetu, drugih dokumenata te uspomena sudionika događaja predstavlja bitne elemente njegovih geopolitičkih razmišljanja s fokusom na Bosnu i Hercegovinu.

Dostupna partizanska dokumentacija, uključujući i dokumentaciju KNOJ-a, OZNE, KPJ te svjedočenja izravnih sudionika tih događaja, kazuju da je partizanski Vrhovni štab i vodstvo KPJ na čelu s Josipom Brozom Titom koncem siječnja 1945. ostalo zatečeno prodorom njemačko-hrvatskih snaga prema Metkoviću i Vrgorcu, kao i ukupnim vojno-političkim učincima operacije »Bura«.