Europi prijeti urušavanje i autodestrukcija. Nije riječ o bezličnoj Europskoj uniji, čiji opstanak, naposljetku, gledajući širu sliku, uopće nije važan, već je riječ o Europi u kulturno-povijesnom smislu, čak i teritoriju, o cjelini ustanovljenoj nakon posljednje selidbe naroda.

Od petog razreda osnovne škole učimo povijest, a ta je povijest manje-više povijest ratova i sukoba. U Starom zavjetu se opisuju ratovi Židova i drugih naroda. Stari su Grci međusobno ratovali. Rimljani su ratovali i osvajali te podjarmljivali narode dok se takva (multikulturalna) država nije urušila. Franačka se država također zato raspala. Država Mameluka se raspala zbog velikog broja različitih naroda, a potom i Osmansko carstvo i Austro-Ugarska.

Cijelo se vrijeme uče veliki ratovi: križarski ratovi, stogodišnji rat, rat Cambrejske lige, tridesetogodišnji rat, rat za španjolsko nasljeđe, napoleonski ratovi, a potom Prvi i Drugi svjetski rat. Ovdje se navelo samo one veće, a manjih je (i manje značajnih) neusporedivo više.

Ako bismo se zadržali samo na području Europe, vidjeli bismo da brojčana učestalost ratovanja odgovara ratovima na području Bliskog istoka, Indije i Kine. Koju god od tih zemljopisnih cjelina uzmemo, nužno zapažamo da uporno i stalno ratuju, ne tako različite kulture i narodi. Kolike god bile razlike između Francuza i Nijemca, Engleza i Portugalaca, one su itekako manje no razlike između Rusa i Japanaca ili Hrvata i Indijaca.

Povijest čovječanstva je povijest prolivene krvi, i mi možemo to osuđivati i naricati nad tim, ali to je tako. Ratuje li se zbog novca, sirovina, povrijeđene časti, neovisnosti ili preljuba – svejedno je – ljudi pogibaju i ubijaju jedni druge.

Uzme li se, na primjer, razdoblje Europe u srednjem vijeku, izuzev križarskih ratova, dakle razdoblje gdje nema susreta različitih vjeroispovijesti, a stoga ni pretjerano različitih kultura, dade se zaključiti da je i ono bilo prepuno krvi. Kolike su bile kulturalne razlike između Bugara i Grka, Mađara i Čeha, Poljaka i Rusa, Nijemaca i Talijana, Kastiljaca i Aragonaca? Osim jezično, neznatne, jer su svi bili ujedinjeni u vjeri, čak i nakon crkvenog raskola Bizanta i Rima.

Ako se stoga, kroz tu dugu povijest, stalno ratovalo i ubijalo, a suparnici bijahu vrlo slični, kako očekivati da će danas kulture toliko različite moći živjeti u skladnom suživotu? Ne govori se ovdje tko je bolji ili lošiji, već samo tko je drukčiji. To je sudar različitih svjetova, različitih toliko, da se u doticaju potiru jer drukčije ne može biti.

Kako opravdati razne četvrti velikih gradova? One su nastale prirodno, jer se bliski zbližavaju, a različiti udaljavaju. Nije to odraz rasizma ili šovinizma, već prirodni tijek stvari koji nijedna politika ne može zaustaviti, što ne znači da razne kulture ne mogu živjeti u istom gradu, odnosno podneblju, već da se ne smiju izjednačavati t.j. miješati povrh jedne neprirodne mjere.

Tko zagovara multikulturalizam, taj je nepismen ili neobrazovan. Lažljiv i licemjeran, ali moderan svakako. Ne govori se bez razloga da je povijest učiteljica života, jer nas ona uči da se kruške ne miješa sa jabukama ili šljivama, ali ne zato što je netko fašist i traži čistoću rase, već zato da se ne bi sve pokvarilo. Suživot je moguć, ali samo kroz građansku asimilaciju demokratskih vrijednosti i običaja nekog naroda i kulture, nasuprot neprirodnom izjednačavanju i poistovjećivanju koje zagovara doktrina političke korektnosti. Intiligencija znači prilagođavanje novoj sredini, što ne znači odricanje od vlastitih običaja i navika, već nenametljivost i tolerantnost spram različitoga i različnoga objedinjenog u građanskom društvu i građanskoj državi.

Ako Europa nije uspjela biti jedinstvena kroz cijelu svoju povijest, onda sigurno ne će biti jedinstvena i mirna kad joj se pridodaju milijuni pripadnika potpuno različite kulture. Tko tvrdi suprotno, pomračena je uma, zlonamjeran i nije mu cilj dobrobit različitih kultura i naroda, već njihovo ukidanje i uništenje.

 

Mateo Dolić

Share
0