Zagreb se nakon neugodnih političkih nadmudrivanja riješio najvećeg ali ne i jedinog prišta na svom umivenom licu. Maršal Tito morao je napustiti najljepši zagrebački trg i krenuti putem svog povijesnog dosuda, a uskoro će i „maršalčići“ po hrvatskoj provinciji krenuti istom stazom sve kako bi „Kuća cveća“ dobila na ugledu i postala jedinstvena, a Beograd priskrbio što mnogobrojnije posjetiteljstvo za svog „najvećeg sina naroda i narodnosti“. Nitko ne mora znati da su zapravo ukopane dvije vreće pijeska umjesto velike bijele ljubičice.

Međutim recidivi komunističkog jednoumlja na Trgu Republike Hrvatske još su itekako nazočni i nimalo bezazleni. S velikim slovima na svojoj fasadi Trgom dominira zgrada Leksikografskog zavoda na uglu Frankopanske i prilaza Gjure Deželićeve pa najveći ideolog i pisac KPJ još vlada prostorom, idejama i ljudima. Njegovo ime na  zgradi jasno govori tko je u „Leksu“ gazda i tko ima pregled igre kad je riječ o svjetonazoru i hrvatskoj kulturi. Istina, „ode Tito preko Romanije“, ali je lažni bravar ostavio lažnog enciklopedistu da pazi na ono što ljudi misle: svog najmilijeg pouzdanika Miroslava Krležu da čuva „njegov“, Titov trg, tekovine NOB-a i socijalističke revolucije. Možda samo za jedno kraće vrijeme dok se, valjda, Ivo Josipović ponovno ustoliči na Pantovčaku?!

Drug Miroslav Krleža je samoprozvani enciklopedist po nalogu Partije. Propali gimnazijalac i austrougarski podoficir može ravnati enciklopedistikom samo u komunističkim diktaturama. Nacifašističke diktature ipak su se klonile takvih improvizacija i na čelo za državu važnih institucija stavljali su svjetonazorski kompatibilne, ali kvalificirane osobe. Dobar primjer za to je Talijanska enciklopedija „Treccani“, nazvana po svom priređivaču Giovanni Treccani (1877. – 1961.). ta je enciklopedija nastala za vrijeme Mussolinijeva režima (prvi svezak 1925.), ali nije nimalo fašistička već se itekako smije vršnjačiti s najvećim svjetskim enciklopedijama.

Upravo je Miroslav Krleža 1948. godine od Tita dobio nalog da „Jugoslavenskom i Općom enciklopedijom“ agitpropovski petrificira marskističko-lenjinistički pogled na svijet, Novu Jugoslaviju s Titom i KPJ na čelu, te da jednom i za svagda bratsvo i jedinstvo i radničko samoupravljanje pretvori u granitni povijesni spomenik, a Hrvate stigmatizira kao genocidan narod. I sustavno prešuti sva komunistička zlodjela u 2. svjetskom ratu i poraću, ali u „Enciklopediji Leksikografskog zavoda“ iz 1967. spominje Jasenovac kao stratište „nekoliko stotina hiljada Srba, Hrvata i Jevreja“!

Kao Glavni direktor „Leksa“ i čovjek od nejvećeg Titova povjerenja, Miroslav Krleža je to uredno obavio pretvorivši Leksikografski zavod u najelitniji jugoslavenski i hrvatski agitpropovski stroj, u pravu kulu zla koja i danas jednako funkcionira. Krležine enciklopedije (Jugoslavenska, Opća i Vojna) promoviraju upravo one snage i jugoslavensko zajedništvo koje je 1991. godine izvršilo agresiju na Republiku Hrvatsku.

Međutim hrvatska enciklopedistika ni na koji način ne započinje s Krležom. Upravo obrnuto: Miroslav Krleža je teško kompromitira i osramoćuje. Leksikografski zavod je parazit, simbiont i ruglo hrvatske enciklopedistike. Ljevičarski pamfletist, Miroslav Krleža, ne bi ni toliko uspio uspostaviti enciklopedijsku razinu da nije u Leksikografski zavod uzeo neke ključne ljude iz Hrvatskog izdavačkog bibliografskog zavoda, onog istog Zavoda koji je u razdoblju od 1941. do 1945. godine otisnuo pet svezaka čuvene „Hrvatske enciklopedije“: od slova „a“ do „Elektra“, ukupno 3850 stranica?! Na njoj su pod uredničkom palicom radili ugledni znanstvenici sa Sveučilišta u Zagrebu i drugih sveučilišta u Kraljevini Jugoslaviji, među njima i 30-ak suradnika iz Sveučilišta u Beogradu.

To Krleža nije učinio da od komunističkog progona i streljanja spasi hrvatske enciklopedijske znalce, intelektualce i znanstvenike, nego da sakrije svoju nepismenost pred očima pismene javnosti. Naravno ulaskom u Zagreb u svibnju 1945. „osloboditelji“ su divljački palili i uništavali primjerke „ustaške enciklopedije“. Još su se dugo poslije rata spašeni primjerci čuvali kao protudržavno štivo. Toliko o  komunističkom odnosu prema enciklopedistici kao atributu građanskog odgoja i kulture.

Krležina udarna „akvizicija“ bio je Mate Ujević (1901 – 1967.), pjesnik, književnik, doktor znanosti, utemeljitelj i Glavni urednik „Hrvatske enciklopedije“. Godine 1994. Mate Ujević je proglašen Pravednikom među narodima u memorijalnom muzeju Yad Vashem. Upravo njega Miroslav Krleža 1950., dakle odmah po osnivanju Leksikografskog zavoda, dovodi za svog pomoćnika, ne da ga spasi, nego mu spasi obraz. Trebalo mu je Ujevićevo enciklopedijsko iskustvo i eruditsko znanje, njegovih 10 milijuna bibliografskih jedinica koje je Mate Ujević skupio i sačuvao u „Bibliografskom katalogu“. To je Ujeviću spasilo glavu, to je bio njegov miraz u „Leksu“, a ne Krležina dobronamjernost i milosrđe.

To je stanje stvari u Leksikografskom zavodu koji do dan danas nosi ime Miroslava Krleže, glavnog komunističkog ideologa i enciklopedijskog cenzora. Ako ta institucija treba ponijeti ime najuglednijeg među hrvatskim enciklopedistima, onda je to svakako Mate Ujević. Čovjek koji je bio urednikom sjajne „Hrvatske enciklopedije“, a u poraću je unatoč matrici komunističke ideologije i pritiscima samog Krleže u hrvatsku enciklopedistiku ukrijepio makar minimum profesionalnih kriterija. To bi značilo dati priznanje istinskom enciklopedisti, a ne ga u „Hrvatskoj književnoj enciklopediji“ okrpati s 48 redaka. Miroslav Krleža je dobio 607 redaka, tapravo cijela je HKE posvećeje Miroslava Krleže u nadnaravno intelektualno i književno biće. Ako Zagreb osjeća određeni književni dug prema Miroslavu Krleži, neka mu se oduži kakvom ulicom, ali ostaviti Krležino ime na „Leksu“ prevelik je ustupak i najzagriženijoj komunističkoj antifi.

Miroslav Krleža i Josip Broz Tito za Hrvate su samo nesretna rezultanta zločinačkih vremena u kojima su varalice vidjele šansu i ostvarile svoje naopake revolucionarne želje. Zahvaljujući pobjedom u Domovinskom ratu više ne živimo u tim vremenima i nema razloga da nas te osobe svojim imenima i brončanim odljevcima podsjećaju na zla koja su nam počinjena, na ludilo koje je malo koga ostavilo nedodirnutim. Maršal Tito je zapravo bio profesionalni revolucionar, bonvivan i kvalificirani neradnik s pištoljem za pojasom; lažni maršal kao što je njegov pajdo Mirolsav Krleža bio i ostao lažni enciklopedist, lažni revolucionar i pravi skorojević željan glembajevskog kruha.

 

Damir Nuić